Potrošila sam gotovo cijelu svoju mirovinu na ovu večer! Mislila sam da me cijeniš! A ti si zapravo samo tražio tko će platiti za tebe u restoranu? Hvala ti, Mate! I zbogom.
Jasna je stajala pred ogledalom i promatrala novu haljinu. Tamnoplavu, nenametljivu, ali elegantnu. Potrošila je na nju 200 eura. Dosta za umirovljenicu.
No, Mato je obećao poseban izlazak. Govorio je da je pripremio iznenađenje. Nije mogla sebi dopustiti doći neugledna.
Prešla je rukom po tkanini. Dugo sebi nije priuštila ništa novo. Sve što je imala štedjela je za lijekove i režije. Živjela je sama i brojala svaku kunu. A sad je silno poželjela ponovno se osjetiti lijepom.
Prije četiri mjeseca Mato i ona upoznali su se u domu zdravlja. On je čekao red za kardiologa i žalio se na tlak. Ona ga je sažalila i preporučila mu dobrog doktora. Razgovor se nastavio, on se pokazao duhovitim i šarmantnim. Predložio je da se opet nađu.
Zatim su uslijedile šetnje Zrinjevcem, čajevi u malim kafićima. Ipak, uvijek su plaćali napola. Mato je uvijek govorio:
Znaš, Jasna, teško mi je s novcem. Živim s kćeri, mirovina je mala, sve odlazi na unuke.
Razumjela ga je. I njezina je mirovina bila skromna, jedva joj je bilo dovoljno.
Kad se približavao rođendan, Jasna mu je rekla da ne želi slaviti.
Zašto, Mato? Godine idu. A i nemam za neke izdatke.
No, Mato je bio uporan.
Jasna, moraš proslaviti. Takva si posebna. I imam poklon za tebe.
Kakav poklon? posramila se.
Iznenađenje, nasmiješio se. Hajdemo u restoran. Bit će posebno.
Jasna je oklijevala, ali pristala je. Kad već spominje izvanredan poklon, vjerojatno je pripremio nešto značajno. Možda nakit. Ili ulaznice za kazalište.
Tad je odlučila kupiti haljinu. Onda se naručila kod frizerke na frizuru. Još 50 eura. I rezervirala stol u pristojnom restoranu.
Na dan rođendana ustala je rano, uzbuđena. Obukla novu haljinu i proučila se u ogledalu. Nije bila djevojčica, ali ni ruševina.
Otišla je kod frizerke. Kosa joj je bila lijepo složena u valove. Jasna se odmjerila i sjetila se da se odavno nije osjećala tako dotjeranom.
Do restorana je došla taksijem. Još 15 eura. Ali danas je njen dan, bilo je dopušteno.
Mato je već čekao na ulazu. U staroj jakni, malo zgužvan. U ruci je držao ružu u celofanu. Samo jednu. Malo povenu. Bilo je jasno da ju je kupio na tržnici.
Jasna, sretan ti rođendan, pružio joj je cvijet.
Nasmiješila se, primila ružu.
Hvala ti, Mato.
Ušli su u restoran. Stol ih je čekao uz zid, u miru. Konobar im donese jelovnik. Mato je ozaren.
Jasna, danas biraj što želiš. Nemoj se suzdržavati. Ovo je tvoj večer.
Ona prelista jelovnik. Cijene su bile visoke. Ali, po njegovim riječima, očito ne žali dati novac.
Uzet ću pečenu ribu s povrćem. I komad čokoladne torte.
Sjajan izbor, odobri Mato. Ja ću uzeti isto. Da slavimo zajedno.
Konobar je zapisao narudžbu i otišao. Mato se zavalio u stolac, zadovoljan.
Kako ti je raspoloženje, slavljenice?
Dobro, odgovori Jasna. Hvala što si me nagovorio da slavim.
Pa, ne bih si oprostio da smo propustili tako važan dan.
Donijeli su hranu. Jeli su i pričali. Mato se šalio pričama sa svog posla, smijao je. Jasni je bilo ugodno.
Nakon glavnog jela, Mato je svečano izvukao malu vrećicu iz džepa.
Sad Jasna, moj poklon.
Zastala je. Uzela vrećicu i otvorila je. Unutra je bila obična čokolada. Ona koju svaka trgovina ima, u vrijednosti nekoliko eura.
Jasna je gledala čokoladu i nije mogla vjerovati. To je to iznenađenje? Zbog toga je potrošila svu svoju mirovinu?
Sviđa ti se? pitao je Mato s isčekivanjem.
Da, hvala, izmamila je osmijeh.
Imao sam na umu što voliš slatko.
Klimnula je glavom. Iako razočarana, nije mu željela pokazati.
Ubrzo je konobar donio račun i ostavio ga na stolu. Mato uze račun, pogleda i začuđeno zvižduće.
Ajme, 300 eura? Nije baš jeftino!
Jasna se stresla. On je rekao da je ovo njezina večer. Zar onda on ne plaća?
Mato pretraga džepove, namršti se.
Uh, Jasna, izgleda da sam novčanik zaboravio kod kuće.
Ona zanijemi.
Zaboravio si?
Da, eto, godine, znaš. Oprosti. Hoćeš li me danas izvući? Vratit ću ti kasnije.
Jasna ga je gledala nevjerujući. Restauran bez novčanika!
Jasna, ne ljutiš se? Mato se osmjehivao isprikama.
Bez riječi je izvadila novčanik. Brojala 300 eura. Novac koji je trebao biti do kraja mjeseca. Predala ga je konobaru.
Hvala ti, zlato moje, ozario se Mato. Obavezno ću ti vratiti.
Izišli su iz restorana. Mato je veselo ćaskao o unucima. Jasna je šutjela i u glavi računala.
Dvjesto eura za haljinu. Pedeset za frizuru. Tristo za restoran. A dobila je ružu u celofanu i čokoladicu.
Zaustavila se nasred ulice.
Mato, stani.
Okrenuo se.
Što je bilo?
Pogledala ga je, njegovo nasmijano lice i istrošenu jaknu.
Znaš, Mato, ovaj rođendan ću pamtiti.
Eto, znači dobro je prošlo!
Nisi mi poklon donio, nastavila je. Dao si mi važnu životnu lekciju.
Mato se smrknuo.
Kakvu lekciju?
Da riječima ne treba vjerovati, nego gledati djela. Četiri mjeseca si kukao o novcu, obećao si poseban poklon, a donio si čokoladu i zaboravio novčanik!
Htio je nešto reći, ali nije mu dala.
Potrošila sam skoro svu mirovinu radi ove večeri! Mislila sam da me cijeniš! A ti si samo tražio tko će platiti račun. Hvala, Mato! I zbogom!
Okrenula se i otišla. Mato je ostao zbunjeno gledati za njom.
Jasna, pa objasnio sam za novčanik! Vratit ću ti novac.
Nije se osvrnula. Brzo je hodala, stežući u ruci uvelu ružu.
Kod kuće je skinula novu haljinu i objesila je u ormar. Sjela je u kuhinji i skuvala čaj. Pogledala je na kalendar. Do kraja mjeseca su preostala dva tjedna. Novca gotovo da nije ostalo.
Jasna se osmjehnula. Skupo je platila svoju naivnost. Više nikad.
Bacila je ružu u kantu. Čokoladu također. Nije je više mogla ni vidjeti.
Idući dan Mato je nazvao.
Jasna, zar se još ljutiš? Hajde da se nađemo i porazgovaramo.
Ne treba, Mato. Sve je rečeno.
Pa zbilja sam samo zaboravio novčanik. Kome se to ne dogodi?
Nisi zaboravio, mirno reče. Niti si planirao platiti. Kao ni svih ovih mjeseci.
Pa znaš da mi je mirovina mala!
I meni je mala, odgovori mirno. A opet živim, sve plaćam, za tebe sam plaćala. A ti si samo iskoristio mene.
Utihnuo je.
Zbogom, Mato. Više mi ne zovi.
Spustila je slušalicu. Ubrzo ga je blokirala. Sjela je u kuhinji i osjetila olakšanje. Da, potrošila je mirovinu. Da, ostala je skoro bez novca. Ali je i ostala bez čovjeka koji je u njoj vidio samo bankomat.
Tjedan kasnije srela je u trgovini poznanicu Anticu. Ispričala joj što se dogodilo. Ona je samo frknula.
Znam ti ja takve. I kod mene je jedan bio. Sve je zaboravljao. Novčanik, savjest, ljudskost.
Obje su se nasmijale. Jasna je zadnjim novcem kupila kruh i rižu te otišla kući.
A nova haljina će ostati visjeti u ormaru, kao podsjetnik. Podsjetnik da ni sa sedamdeset godina ne treba gubiti zdrav razum i dostojanstvo.
