Svatko tko radi razumije moj entuzijazam kad zazvoni zvono na vratima baš ujutro jedine slobodne subote.
Prije nego što sam uopće otvorila oči, prvo na što sam pomislila bila je vodoinstalaterska nezgoda pa sam potrčala provjeriti jesam li opet nekome poplavila stan. Kupaonica i kuhinja su bile suhe, dakle ovoga puta nisu bile žrtve susjedi s donjeg kata, koje sam još prije pola godine slučajno poplavila.
Zvono na vratima nije prestajalo. Ustala sam, posve omamljena, i otvorila. Prvo sam ugledala par kofera, a iza njih nekoliko lica.
Pa tebe ne bih prepoznala na cesti! odjednom mi je rekla starija žena s osmijehom, onako u pola komplimenta, u pola šali.
Škiljim, pokušavam shvatiti tko su ti ljudi…
Pogled mi pada na njezinog pratitelja koji mi veselo pruža ruku. Iza njih proviruje glava nekog mladića, srećom, on ne dodaje svoje komentare. Ali gospođa veselo nastavi: Što nas još držiš na pragu, možeš nas pustiti unutra! Oprostite, što znači to unutra?
Pa nisi prepoznala svog ujaka? A ja sam tako brinula o tebi! A ovaj mladić tu (pokazuje na mladića) to ti je rođak, upisao je faks ovdje u Zagrebu i nema gdje biti. Pa smo odlučili ostat će malo kod tebe. Kasnije ćemo mu nabaviti krevet, ne brini. Donijeli smo ti i poklone! Zar te nije tvoj otac nazvao?
Ne, nije zvao… Ma sigurno je zaboravio, snaći ćemo se mi i bez njega! Kako to mislite snaći? Trebao bi on ovdje živjeti?
Pa da, ti ćeš ipak brinuti o njemu, znaš kako je biti sam u tuđem gradu. Ne mislim ja brinuti o nikome, moj zaručnik stalno boravi ovdje, nema mjesta još i za nekoga. Morat ćemo se nekako dogovoriti… Ne želim nekako. Postoje studentski domovi, prošla sam ja sve to. Ne, to nam nije rješenje!
Osjećala sam kako rodbina postaje nervozna, gurnuli su malo kofere naprijed, ali zaustavila sam ih tijelom na ulazu. Shvatila sam kad bi im koferi prekoračili prag, teško bih ih se kasnije riješila. Zamolila sam ih da pričekaju pet minuta i povela ih do studentskog doma na Savi, gdje je moj rođak i upisan.
Reagirali su optužbama da sam bezosjećajna, sebična, nestale su im milina i osmijesi, a ubrzo potom i oni sami i njihovi koferi.
Nakon svega toga, zvala sam roditelje. Pitala sam ih: Što je ovo? Mama se naljutila, uvrijedila što nisam obiteljski tip… I tako je prošla jedina mirna subota na koju sam se veselila cijeli tjedan.
