Zaljubili smo se jedno u drugo još dok smo bili studenti. Novaca nismo imali ni za burek, a kamoli za buket za vjenčanje, pa mi je zaručnik nabro divlje cvijeće iz parka. I moram priznati bilo je ljepše od svakog aranžmana iz dućana. Udala sam se trudna, a odmah nakon svadbe uselili smo k mojoj mami. Dok sam učila za faks, mama nam je spašavala glavu kuhala, peglala, sve što treba.
Isprva nam je išlo kao iz priče. Šetali smo zajedno po Jarunu, uživali sa sinom. Muž je bio maksimalno angažiran dizao se noću kad je beba plakao, presvlačio, ma sve. Vozio je bicikl po cijelom Zagrebu, tražio svaki način da zaradi koju kunu (točnije, euro, sad kad smo u EU).
Potom je dobio posao u skladištu jednog trgovačkog lanca. Tam je radio četiri godine. Onda ga je puknula poduzetnička žica pa je otvorio mali dućan mješovitom robom. Biznis nam je procvjetao; digli smo i kuću i priuštili si auto ni Božić ni Uskrs nismo slavili s praznim stolom. Muž mi je rekao da napustim posao i postanem gazdarica kuće. Legla sam mu na riječ, pa što ću.
Sin nam je završio Ekonomski fakultet, nakon čega ga je muž odma zaposlio kao računovođu u našem mini-poduzeću. Međutim, nije prošlo ni tjedan dana kad mi sin, sav tužan, ispljuska istinu muž mi ima ljubavnicu! Tu sam se našla kao na križanju u Dubravi: il’ ću podnijeti papire za razvod, ili ću glumiti gljivu. Odabrala sam drugo, nadajući se da će ga ta “avantura” proći kao proljetna kiša. No, nakon dva mjeseca, suprug mi sve prizna. Usput ljubavnica je trudna.
Rekao mi je da on ne bi razvod, ipak nam je dobro. On bi živio s njom, ali bi mi redovno plaćao alimentaciju i pomogao sinu kad bude trebalo. Ukratko, digo si dvostruku zmiju za vrat, a ja se sad osjećam kao čokot ni na suncu ni u hladu. Još uvijek jasno vidim naš prvi spojić i onaj buket divljeg cvijeća s PrisavljaStajala sam ispred prozora, gledala kroz kapljice kiše koje su se slijevale niz staklo i razmišljala: koliko puta sam u životu birala sigurnost umjesto sreće? Negdje duboko, osjetila sam kako mi se sramežljivi osmijeh pokušava izboriti mjesto nije kraj svijeta, govorila sam sebi. Ako sam iz ničega izgradila dom, mogu iz pepela podići i sebe.
Sutradan sam ispekla pitu od jabuka, zamotala je u ubrus i otišla s mamom na klupu u parku iz kojeg je ubrano ono divlje cvijeće. Pričale smo o svemu; o ljubavi, o izdaji, o mudrosti što se ne predaje već uči iz rana. Sin nam se kasnije priključio, zagrlio nas obje i nasmijao se kako samo mladi znaju kad osjete da su prošlost i budućnost povezani osmijehom.
Dan po dan, naučila sam ne pitati što će biti sutra. Neki dan sam si kupila buket onog istog divljeg cvijeća s početka naše priče napokon prvi put sama sebi. Mirisao je jače nego ikad prije.
I, gle čuda, bilo mi je ljepše nego za bilo kojeg Uskrsa ili Božića. Jer ovaj put, stol sam napunila vlastitim snagama. A srce? Srce sam napokon napunila sobom.
