Pokraj mene mora stajati mlada i vitka žena, iznenadio me suprug prije proslave okruglog rođendana
Danas
Oleg je isprobavao novo odijelo već dvadeset minuta.
Okretao se bočno, popravljao sako, ponovno gledao svoj profil. Ogledalo u spavaćoj sobi bilo je veliko, fino talijansko, u okviru od orahova drva, kupljeno još u danima kad je svako malo putovao po inozemstvu i donosio razne sitnice. Ogledalo je strpljivo vraćalo sliku šezdesetogodišnjaka s trbuhom, kojeg nijedan sako nije mogao sakriti.
Vera je sjedila na rubu kreveta i gledala.
I ti bi mogla nešto novo nabaviti rekao je Oleg, ne mičući pogled sa svog odraza.
Imam onu plavu haljinu.
Plavu, izgovorio je to tonom kao da govori mlijeko ili račun za režije. Svi su je već sto puta vidjeli.
Vera je šutjela.
Bit će puno ljudi, nastavio je Oleg, zureći u odijelo. Ozbiljni ljudi. Partneri. Svi će gledati.
Vera je kimnula. Razumjela je. To je slušala već trideset i pet godina. Prvo samo kolege, onda partneri, kasnije važni, još kasnije, vrlo važni. Penjanje po društvenim stubama, odijela su se mijenjala.
Pokraj mene mora biti mlada i vitka rekao je Oleg odjednom.
Zastala sam.
Vera nije odmah shvatila da to govori njoj. Pomislila je možda se šali. Oleg je ponekad znao biti duhovit, rijetko, ali ipak.
Kupi si neku pristojnu haljinu barem, dodao je, opet se zagledavši u ogledalo.
Vera je pogledala njegov odraz.
Uvijek ga je gledala.
Dobro, tiho je rekla i ustala.
Oleg se nije okrenuo.
Vera je kupila haljinu bež, sa remenom. Provela je dva sata u Westgateu, isprobala sedam komada, stajala ispred kabine i gledala se kao da gleda nešto neizbježno.
Kod kuće je stavila haljinu na vrata ormara i otišla skuhati juhu.
U subotu je zvala Lidia.
Kako si?
Vera je šutjela sekundu. Točno sekundu. Onda je rekla:
Dobro sam. Kupila sam haljinu.
Bež, pretpostavljam?
Bež.
Ništa drugo te nisam ni očekivala Lidia je uzdahnula tom posebnom nijansom prijateljskog razumijevanja koju su izgradile kroz četrdeset godina. Dođi. Popričat ćemo.
Vera je otišla poslije ručka. Lidia je živjela u idućem kvartu, petnaest minuta ZET-om, kao drugi svijet kad ti treba predah. Skuhala je čaj, narezala kolač i bez okolišanja pitala:
Stvarno je tako rekao? Mlada i vitka?
Doslovno.
I što si ti?
Ništa.
Lidia ju je gledala dugo, kao stvar koju dobro znaš, a odjednom je ne prepoznaješ. Zatim je pitala:
Vera. Kad si zadnji put nešto napravila samo za sebe?
Vera je otvorila usta. Nije očekivala to pitanje. Zapravo, bilo je jednostavno, ali iznenadila ju je praznina u glavi. Nije znala odgovor odmah. Onda je počela razmišljati.
Kupila je haljinu.
Za mužov rođendan.
Je li to bilo za nju ili nije?
Lidia je natočila čaj, a Verino razmišljanje postalo je maglovito. U glavi su se pojavile davne slike: tečaj engleskog koji je napustila u trećem mjesecu djeca su bila mala. Članarina za bazen koji nikad nije iskoristila. Prijateljica s fakulteta koju je prestala zvati, najprije iz nedostatka vremena, a kasnije iz nelagode. Sve to bilo je toliko davno da je Vera zaboravila. Nije se više ni žalostila.
Ne sjećam se, rekla je.
Lidia je klimnula, kao da je baš to očekivala.
Sjećaš se kad si htjela ići u Dubrovnik? Prije deset godina govorila si kad djeca odu iz kuće, idemo Oleg i ja u Dubrovnik.
Vera se sjetila.
I?
I ništa rekla je Vera. Djeca su otišla. U Dubrovnik nismo otišli.
Zašto?
Oleg je bio zauzet. Onda sam ja bila. A onda se nekako zaboravilo.
Lidia je šutjela. Kroz prozor je padao sitan studeni kišni dan, potpuno bespotreban. Kucao je po prozorskoj dasci bez smisla.
Vera, tiho je rekla Lidia, On te ne vidi.
Vera nije odgovorila.
Ne kažem odlazi ili ostani. Samo kažem: ne vidi te. A ti sjediš i čekaš će li te primijetiti.
Ja ništa ne čekam.
Upravo to.
Vera se vraćala kući u sumrak. Autobus je bio gotovo prazan. Sjedila je uz prozor, gledala mokri asfalt, svjetla dućana, ljude s kišobranima. Sve je bilo obično, bezimeno.
Oleg je zadnjih dana bio stalno zauzet. Zvao je navečer, s nekim telefonirao. Šetao radnom sobom, smijao se. Jednom je Vera ušla, podigao je pogled, diskretno spustio ekran. Onda se opustio:
A, ti si. Poslovno nešto.
Sljedeći dan, uz večeru, rekao je usput, mažući kruh:
Na slavlje će doći Marina Jurić. Iz našeg razvojnog odjela. Zanimljiva žena, spomenuo sam ti?
Nisi.
Eto. Pametna, puna energije. Trideset sedam joj je. Zastao je. Ili trideset osam, ne sjećam se.
Vera je položila vilicu. Uzela je ponovno. Pojela komad pilećih prsa. Šutjela.
Oleg je pojeo kruh s maslacem, natočio si vode, pogledao kroz prozor, prožvakao. Dodao:
Inače, bavi se jogom. Kaže da je to izvrsno za leđa.
Vera je oprala tanjur, stavila ga na sušilicu.
Laku noć, rekla je i otišla u sobu.
Legla. Gledala u strop. Razmišljala.
Joga. Odjel razvoja. Zanimljiva žena.
S one strane zida čulo se kako Oleg hoda sobom. Vjerojatno opet nekome telefonira.
Vera je zatvorila oči.
Nije je boljelo.
Ujutro se Vera ustala u šest. Skuhala čaj. Narezala kruh. Sve je posložila kao uvijek. Oleg je ušao, uzeo šalicu, otvorio mobitel. Nije ni podignuo pogled.
Kasnije, Oleg se nasmijao mobitelu, spremio ga u džep, dovršio čaj i ustao.
Danas ću kasnije.
Dobro, rekla je Vera.
Vrata su se zatvorila. Nastao je mir.
Vera je dovršila čaj, pospremila šalicu. Pogledala u bež haljinu koja je visjela na ormaru.
Trebala je peglati. Slavlje je za pet dana.
Ustala je, izvadila peglu.
I tad, potpuno jasno, bez riječi, shvatila da pegla tu haljinu prvi i zadnji put.
Na dan slavlja Vera je ustala u sedam.
Već u devet Lidia je zvala.
I?
Još ne znam rekla je Vera.
Znaš, rekla je Lidia, već znaš.
Bila je u pravu.
Vera je ušla u sobu. Bež haljina je visjela, opeglana, ravna, s remenom. Dobra haljina. Gledala ju je tri minute. Skinula s vješalice, pažljivo složila, stavila na krevet.
Otvorila ormar. Izvadila traperice. Tamnoplave, ravnog kroja, skoro da ih nije nosila; kupila ih jer su joj se baš svidjele, a onda su visjele, mirne i neprimjetne. Izvadila bijelu košulju. Obukla se. Pogledala u to isto talijansko ogledalo s orahovim okvirom.
Ništa posebno. Samo žena. Pedeset osam godina. Bez struka.
Zatim je sjela za stol i napisala pismo.
Pisala je dugo, više od četrdeset minuta. Prepravljala, brisala, pisala iznova. U prvoj verziji prisjetila se svega: prve stanarine s plijesni iznad kade, kako mu je prepisivala izvještaje dok nije stigao sam, prodane mamine naušnice da isplate dug partneru 98., dječje priredbe na koje je išla sama jer je Oleg uvijek bio na sastancima, i još mnogo toga. Pročitala je. Sve je precrtala.
Ništa od toga nije bilo važno.
Ostalo je sasvim kratko. Gotovo ništa.
Ali točno to.
Složila je papir, stavila u kuvertu, napisala ime.
Spakirala torbu i izašla.
Do dva popodne restoran Rubin, onaj koji je Oleg birao puna tri mjeseca, osobno nazivao i dogovarao oko žive glazbe i parkirališta, bio je prepun. Ozbiljni ljudi. Partneri. Djeca Antun je stigao iz Osijeka, Natalija s mužem. Kolege s uljudnim izrazima, nespretni kad nisu na poslu. Netko je nosio cvijeće. Netko kuvertu.
Oleg je stajao na ulazu u novom odijelu. Rukovao se, smiješio, govorio: Drago mi je da ste došli. Sve je teklo po planu. Živa glazba, bijelo cvijeće na stolovima. Konobari su plutali prostorijom.
Pokraj njega nije bilo nikog.
Isprva je mislio, kasni. Vera je znala zakasniti. Onda je čekao evo, sad će ući. Diskretno je bacao pogled na vrata između rukovanja. Vrata su se otvarala. Ulazili su ljudi. Vere nije bilo.
U pola tri Natalija prišla:
Tata, gdje je mama?
Evo, sad će rekao je Oleg.
Natalija ga je pogledala malo pažljivije. Ništa nije rekla. Otišla.
U tri konobar donosi kuvertu.
Prenio vam je netko, rekao je tiho i nestao.
Oleg je primio kuvertu. Stajao sekund s njom. Otišao do prozora, dalje od gostiju, glazbe, svega.
Otvorio.
Unutra su bile dvije rečenice:
Trideset i pet godina sam stajala pokraj tebe kada nije bilo novca, ni sigurnosti, niti ičega osim mene. Ako sad želiš mladu i vitku pronađi je. Bez mene.
To je bilo sve.
Oleg je pročitao jednom. Ponovno. Slova su bila uredna, precizna, Vera je uvijek pisala savršeno, knjigovodstvenom preciznošću.
Stavio je pismo u džep sakoa. Pokraj mobitela.
Vratio se gostima. Održao zdravicu o šezdeset godina, o putu, o ljudima bez kojih ništa ne bi bilo moguće. Govor je bio dobar. Gosti su aplaudirali. Glazba zasvirala nešto veselo.
Jednom je ipak izašao van, kao da nekome telefonira. Stajao je ispred restorana, u studenom zraku, s raskopčanim sakoom. Birajući njezin broj. Dugi tonovi. Onda tišina.
Spremio je mobitel. Stajao još malo. Gledao mokru ulicu, svjetiljke, parkirane aute. Tu negdje je često bila njezina auto. Sivo-srebrna Toyota, kupljena prije sedam godina, bez da mu je javila unaprijed. Jednostavno je jednog dana stigla s novim autom.
Kupila sam, rekla je tada Vera.
Sama? pitao je.
Sama.
Što je tada rekao? Nije se ni sjećao. Možda, da je mogla pitati njega za savjet. Ili da bi on izabrao drugi model.
Auta pred ulazom nije bilo.
Oleg se vratio. Uzeo čašu. Netko je držao zdravicu.
Antun je prišao nakon pola sata:
Mama neće doći?
Neće rekao je.
Zašto?
Sve u redu. Jedi, pij.
Antun je htio još pitati, ali nije. Znao je taj ton. Očev ton kojim sve neugodno završava račune, pitanja, ljude. Zatvoreno. Antun je dotaknuo Nataliju, nešto joj šapnuo. Natalija je pogledala oca.
Za susjednim stolom smijala se Marina Jurić iz razvojnog. Glasno i srčano, zabačene glave. Oleg je pogledao u nju sekundu. Spustio pogled.
Pismo u džepu osjećao je cijelu večer.
Dok su u Rubinu zvonile čaše, a netko držao zdravicu o mudrosti koja dolazi s godinama, Vera je sjedila kod Lidije u kuhinji.
Pila je čaj. Makov kolač potrošen još jučer. Lidia je skuvala heljdu, stavila na stol maslac i kruh.
Jedi rekla je.
Telefon na stolu zadrhtao. Okrenut ekranom prema dolje, ali Vera je pogledala u ekran. Oleg.
Podržala ga je trenutak. Odložila nazad.
Nećeš se javiti? pitala je Lidia.
Ne sada.
Telefon je utihnuo. Pa opet zazvonio poruka. Vera nije pročitala.
Popila je čaj. Ostavila šalicu.
Po prvi put nakon dugo vremena nije trebalo nigdje žuriti. Nitko nije čekao juhu, ni peglanje, ni usklađivanje outfita. Nije trebalo stajati pokraj i čekati da te netko primijeti.
Samo je sjedila.
Oleg je došao za dva tjedna.
Nazvao prije Vera se javila. Pitao: može li doći?
Otvorila je vrata. Stajao je na pragu u jakni, bez kravate, on koji je bez kravate rijetko izlazio.
Uđi rekla je Vera.
Sjeo je u kuhinji. Oleg je dugo šutio. Gledao u stol. Na kraju je rekao:
Tada me bilo strah. Starosti. Samog sebe. Izgovorio sam najgluplju stvar u životu.
Vera nije odgovarala.
Nisam mislio da ćeš otići nastavio je.
Znam rekla je Vera.
Hoćeš li se vratiti?
Vera je sjela. Gledala ga. U onu boru među obrvama koja se pojavila prije deset godina i nikad nije nestala.
Ne znam rekla je. Još ne znam.
Oleg je kimnuo. Nije ju nagovarao. I to je bilo novo.
Dugo me nisi vidio.
Znam, oprosti rekao je tiho.
Oleg je dovršio čaj. Ustao. Obukao jaknu.
Zvat ću rekao je.
Zovi rekla je Vera.
Izašao je. Nije ga ispratila do vrata. Stala je kraj prozora. Gledala ga kako izlazi u dvorište, prilazi autu, sjeda.
Auto je malo stajao. Onda otišao.
Vera je ostala stajati kraj prozora. Gledala je snijeg. I nikamo nije žurila.
Dnevnik, završeno 26. studenog
Danas sam naučio da, iako godinama gledamo pokraj sebe, nekad ni ne primijetimo vrijednost osobe koja je bez daha stajala uz nas. Ponekad muškarcu treba praznina da bi naučio gledati, a ženi da bi naučila biti svoja. Vrijeme je da i ja naučim biti prisutan ili ću zauvijek ostati sam sa svojim odrazom.
