– Čovječe, neizdrživi ste, Slavice! S vama se stvarno ne može razgovarati! Toliko su jednostavne stvari, a vi ni njih ne možete shvatiti! Ma vaša filozofija je kao kokošja! Gdje vam je to na kraju korisno?!
– A vi ste… Vi!
Slavica Jadrankina stegnula je još jače novčanik u ruci i namrštila se dok je gledala svoju sugovornicu. Ali, to je bilo sve što je uspjela izvući iz sebe. Suze, neželjene i potpuno nepotrebne u tom trenutku, ipak su krenule niz lice. Brzo se okrenula da ih sakrije od Sofije Ružičke. No, ova je već ulovila tu njezinu kratku slabost i pobjedonosno prosiktila:
– Eto, bila sam u pravu! Da nije tako, ne biste sad plakali! Ajme, Slavice, pa što vam to treba? Naša djeca će nam već uskoro priuštiti takvu sreću!
Snježno-bijela kolica za bebu, čije ručice je krvnički stiskala Sofija Ružička, bila su zasigurno prekrasna. I Slavici Jadrankinoj su se odmah dopala, ali kći ju je zamolila da pogleda stvari praktično. S obzirom na zagrebačke bljuzge i kišovite zime, godinama su tražili nešto korisno a kolica na kojima je inzistirala Sofija nisu bila to ni blizu. Ma nije uopće praktično imati bijela kolica kroz pola godine mokrog sivog Zagreba!
– Zašto plačete sad? u Sofijinom glasu odjednom brecnula se nervoza. Pa radi se samo o kolicima! Kad budemo birali kamo ćemo našu unuku upisati balet ili slikarsku e, onda se smijete sa mnom svađati! Ajme, Slavice, kakva ste vi to osoba, odmah suze na oči! I vaša kći, usput budi rečeno, ista takva! Svom mom Patriku lavu! Plače stalno! Čak je i trudnoću cijelu proplakala! Da nije tu možda razlog za sve ove silne probleme? Ja kad sam svog nosila, nisam ni jednom zaplakala!
Sofija je stala i odmaknula se unazad kad je vidjela kako su se Slavici oči opet zasvijetlile, a suze obrisale. Okrenula se i šapnula kroz zube Sofiji:
– Dosta! ispljunula joj je pravo u lice. Dosta više vašeg teroriziranja mene i Olje! Dajte se maknite! Slavičina povučena ruka pogurala je kolica koja su joj ometala prolaz. Ognjena sama bira što želi. Ja ću platiti. I nema vas tko pitati! Kokoš sam? Nek budem! A vi… vi niste ni žena. Vi ste babaroga!
Slavica je odmarširala do izlaza iz trgovine i već na vratima okrenula se i glavom klimnula:
– Pa zar vas samih nije sram, Sofo? S tom vašom beskrajnom sigurnošću da baš vi uvijek znate najbolje? Vi ste kao tenk, gazite sve pred sobom, a nije vas briga što ostaje za vama. Ne zovite me više! Nemam ja živaca više za to. To je postalo neizdrživo.
Gurnula je vrata trgovine i skoro se olabavila na skliskim stepenicama.
– Ma sve vas! nevoljko je opsovala, a ni sama više nije znala kome zimi, koja opet radi po svom, ili vlastitoj svastiki.
Onaj crv sumnje da je možda pogriješila bio je Slavici itekako poznat. Već je na parkiralištu upirala pogled prema prodavaonici i poželjela se vratiti, ispričati se Sofiji i pokušati popraviti barem malo te porušene mostove. Ali, odmah se zaustavila.
Dosta je! Tri godine se poznaju, i cijelo taj vrijeme, doslovno svaki dan, Slavica je nosila osjećaj krivnje. Zašto? Za sve! Nije dobro rekla, nije dobro gledala, nije se ponašala kako treba, krivo je odgojila kći Trpjela je, jer je shvaćala da ne možeš čovjeka promijeniti preko noći a pogotovo ne ako taj čovjek to ni ne želi. A Sofija nije željela mijenjati ništa. Bila je uvjerena da radi sve najbolje, a Slavica joj je tu i tamo možda čak i zavidjela. Sama to nikad nije znala hodati kroz život bez obzira na tuđe mišljenje, sigurna da se svijet vrti oko tebe.
Kći je Slavicu odrasla sama. Tako je ispalo. Suprug, Ivan, bio je krasan čovjek, i svaki put kad bi ga se sjetila, Slavica si nije dopuštala ni na sekundu zamisliti kako bi život izgledao da je ostao živ.
Da Ivan ima srčanu manu, Slavici je bilo poznato. Nije joj ništa skrivao, još od prve godine fakulteta kad su se upoznali na Filozofskom u Rijeci. Tiha, samozatajna i pomalo staromodna Slavica, svima iz generacije postala je nekako tihi centar, a Ivanu zapela za oko prvi dan. Ali nije joj se usudio ni prići jer je mislio da je njen pratilac zgodni, visoki dečko. Nije znao da joj je to rođak kojem je Starica, Slavičina mama, povjerila čuvanje kćeri. Kad je Ivan jednom na Korzu vidio tog dečka u zagrljaju s nekom drugom, uskočio je braniti Slavicu.
– Ti, što se praviš?! Pa Slavica?! Tak se ponašaš prema curi?! izletio je Ivanu, a Toni, bratić od Slavice, nije kužio o čemu se radi, tek se glasno nasmijao:
– E pa ti si pravi Romeo! Pa to ti je moja sestrična, čovječe, stalno brineš o svakome, samo propituješ, a da pitaš nekog što je istina nikad.
– Sviđa ti se, a? upita ga Toni.
– puno.
– Pa što čekaš? Reci joj to.
Šala ili ne, Tonijeve riječi postale su proročke. Na sreću ili ne, Slavica i Ivan dobili su nevjerojatnih šest zajedničkih godina.
Za to su vrijeme uspjeli se vjenčati, dobiti Ognjenu i postati nerazdvojni oslonci. Kad je Ivan otišao Slavici se činilo kao da i ona živi na pola. Dio njene duše otišao je sa suprugom i nije ni pomišljala da se ponovno zaljubi. Sav fokus stavila je u odgoj kćeri. Ognjena joj je bila snaga, svjetlo u svakom danu. Nije smjela posustati. Brinula je i za Ivana starce koji su se slomili kad su izgubili sina. Dala je sve od sebe da malena Ognjena, tako slična ocu, odrasta voljena i sretna.
– Moj tata je anđeo, ali imam dvije bake, dva djeda i mamu! Ja sam najsretnija! ponosno je znala reći Ognjena u vrtiću.
Kasnije je prestala tatu zvati anđelom jer, barem je osjećala da je tu negdje, uz rame.
– Pa naravno da je! potvrđivala bi Slavica kad bi je Ognjena pitala. Volio te više od svega.
Ognjena je rasla u uvjerenju da ljubav spašava svijet. Jer kako drugačije objasniti taj osjećaj sigurnosti? Kad nje nema, sve je sivo i prazno. Zato Ognjena nije znala uzvratiti na zlobu ni mržnju smatrala je da u svakom ima malo dobroga i samo treba malo volje i pažnje da čovjeku to pokažeš i on će ti se otvoriti. Nerijetko joj se isplatila ta filozofija kvarcava susjeda, koja je bila notorno zadrta, počela bi joj izmjenjivati osmijehe i pričati o svom psu. Mrki čistač, koji bi svima psovao, Ognjeni bi odgovorio na Dobar dan! i dok bi gledao za njom, počeo bi se javljati i ostalim susjedima po kvartu. Pa čak bi i Ognjenini vršnjaci, zalijepljeni za mobitele, zaustavili sve svoje važne poslove kad bi Ognjena progovorila.
Možda baš zato nije bilo sumnje što će ona biti psiholog. Takav dar ne smiješ zakopati. Znala je slušati, stvarno slušati. I nije to radila iz obveze, nego jer ju je zanimalo.
Već je kao studentica volontirala na telefonu povjerenja, a poslije je završila u HGSS-u.
Sa svojim mužem, Patrikom, Ognjena se spetljala tipično njemački konkretno. Bio obični radni zadatak na nekoj intervenciji, Ognjena je čekala kolege, smrzavala se kraj vozila, kad joj je prišao tip, prebacio joj jaknu preko ramena.
– Ma ne, ubit ćete se od zime! pokušala je vratiti jaknu, a lik dodao, Ma mene je mama kroz snijeg odgajala Već ti nos sav plav!
Otišao je Patro, a Ognjena se kasno sjetila da mu ni ime nije pitala. Ipak, stigo je on prije njezinog odlaska u ruci papirnata šalica s kavom, a kad joj je vraćao jaknu, rekao je samo:
– Imaš broj mobitela?
Bio je tako spontan da je Ognjena, bez razmišljanja, škrabnula broj na njegov dlan.
– Čujemo se!
Viđali su se pola godine prije nego što su shvatili da ne mogu jedno bez drugog. Tada je Patrik pozvao Ognjenu doma da upozna roditelje.
Oduševila Sofiju Ružičku nije. To treba priznati! Za susret buduće snahe Sofija se spremala mjesecima sve proživljavala, od bijesa do pomirbe, ali ne može vjerovati da je njezin Pavlek odrastao i nakanio se žentirati.
Prvo je pohodila frizera i manikuru. Prepričavala je svim curama što je sve prošla i kako ne može utjecati ni na što.
– A što, možeš išta utjecat? guglala je manikerka, surlala u njezine savršene nokte.
– Rita, ne zafrkavaj me! Tvoj Vlado je tri puta bio oženjen i ni jedna ti nije po volji! Da vidiš što tebi treba? Da zagrlim snahu objeručke koja je došla niotkuda?! Ništa ne znam o njoj!
– E, upoznat ćeš je, smiri se, ženska odbrusila je uvrijeđena Margarita.
Sofija tomu naravno, nije vjerovala. Osjećala je kroz kosti Ognjena joj neće pasati.
Zato je odbila i Patrikovu ideju da se svi nađu negdje u restoranu.
– Ni govora, Patrik! Samo doma. Neka tvoja djevojka vidi u kakvu će obitelj doći.
Sofija je imala s čim se podičiti: djed poznati akademik, baka ravnateljica muzeja, muž redatelj u HNK-u.
Stol je bio savršen, ona je umjela sve pripremiti, pogotovo umjetnost serviranja.
A onda Ognjena, mirna, sigurna, ni sekunde nije zamijenila vilicu i nož, uredno kušala sve, prema svemu imala pohvalu.
– Fenomenalno! Vi stvarno fantastično kuhate! nasmiješeno joj je rekla, a Sofija nije kužila ni kako ni zašto.
Zašto ova balavica nije nimalo zbunjena? Kako to da se tako lako snalazi za stolom čak ni slučajno ne pomiješa pribor?
– Ognjena, tko vas je odgajao?
– Mama.
– I stvarno ste skupa provele sve to djetinjstvo?
– Da, mama je puno radila, ali svaku slobodnu sekundu je bila sa mnom.
– Čime se bavi vaša mama?
– Stomatolog je.
– Hm. Dobro zanimanje.
Sofija je odmah kolutnula očima. Nikad nije voljela doktore.
Cijelu večer je pokušavala Ognjenu izbaciti iz takta, ali nije uspjela.
Kad su mladi otišli, Sofija se tužila mužu:
– Stoji ko kip! Nije ona za našu obitelj! Odakle je Patrik to našao?
– Ne razumijem zašto se toliko pjeniš? Ispred svršenog čina si, draga moja
– Pa što da radim? Da se pomirim?
– Upravo tako. I prestani biti kokoš koja nad svakim sjedi. Syn ti je odrastao i neće te pitati. Sama si ga učila odgovornosti. Sjeti se onog psa iz osnovne škole dovukao ga je doma, ti si ga pustila, ali nisi ni jednom šetala psa niti prala pod. To je bila njegova stvar! Sad je ovo još ozbiljnije. A što se toliko uzrujavaš? Cura je i pametna i kulturna. Što ti još fali?
Odgovor Sofija nije imala. Nije ni znala što to ne valja s Ognjenom, ali srce joj je stiskalo, briga je rasla njezina Pavleka će uskoro otići.
Na vjenčanju izglancala se Sofija najbolje što je mogla, ali iznutra ju je trgala tuga. Šminka, frizura, haljina, cipele sve po PS-u za sina, ali led u srcu. Malo je čak i zaplakala, skrivajući se, pazeći da ne razmaže šminku. Tamo ju je ulovio muž, zagrlio je i šapnuo:
– Ne žderi se, sjeti se kako su tebe moji prihvatili!
To ju je malo prizemljilo. Istinski, u Ivanovoj fameliji nije bila dobrodošla. Svekrva ju je testirala na svemu i svačemu. Strine, tete, sve na telefonu vijećaju, protiv koga ćemo idući ručak.
Smirila se ta ekipa tek kad je Sofija izgubila svoje prvo dijete, pred sami kraj trudnoće. Pala je na ledu ispred stare zgrade, i nisu je više ostavljali na cjedilu iz njegove strane su je podržali, čuvali i nikad nisu zamjerili što je sama išla doktoru. Suprug je bio na terenu, a ona je natrag krivila samu sebe što je tvrdoglava i nestrpljiva.
Kad se Patrik rodio, stvari su sjele na svoje mjesto. Svekrva je postala netko kome je povjeravala dijete bez razmišljanja.
Možda je sve to o prošlosti natjeralo Sofiju da malo promijeni ponašanje. Prema snahi je omekšala, a energiju zato mijenjala smjerom prema Slavici. Slavičino mirnoćom i izbjegavanjem konflikta redovno ju je izluđivala. Dugo su igrale neki balans Sofija je pokazivala nadmoć, a Slavica se pravila da je ništa ne dotiče. Njoj je glavna stvar bila sreća kćeri.
A Ognjena je bila stvarno sretna. Slavica je napravila sve da skrene pozornost lude svastike sa mladih na sebe, računajući da će ona izdržati, a Ognjeni će biti mirnije.
Sve bi tako išlo, da Ognjena i Patrik, sjajeći od veselja, nisu donijeli neočekivane vijesti.
– Baka? Patrik, zbilja?! ukočila se Sofija, pa ljutio škicnula Slavicu, koja je, ne skrivajući suze, grlila kćer.
– Mama, ne bi se šalili s takvim stvarima. Ognjena je trudna.
Odatle je počela prava utrka tko će više ugoditi budućim roditeljima, sve za pripremu bebe.
– Kupila sam preslatke bodyje, baš kao kad je Ognjena bila mala i tada sam sve šivala sama! prebrajala je Slavica bodije, planirajući za unuku.
– Nije li to loša sreća sve kupovati unaprijed? smrkivala bi se Sofija.
– Ne vjerujem u to. Ognjena pogotovo ne. I tko će poslije to ganjati? Patrik stalno putuje.
– Možda ste i u pravu, Slavice… kroz nos bi promrmljala Sofija, a ormar male još nerodene unučice punio se kao na traci, dok je Ognjena molila obje bake: malo smirite.
– Dosta! Svega ima previše, uskoro neću imati kam slagati! smijala se Ognjena.
Sve je išlo na sto strana, dok konačno nisu došle do kupovine kolica za poklon budućim roditeljima. Ognjena je mjesecima listala kataloge, ali s obzirom da su joj zdravlje i napetost bile klimave pred kraj trudnoće, odlučila je nek bake odaberu.
– Vi ste već prošle kroz to. Samo da su lagana, na gradske minuse i rupe, ja ih moram moći sama koristiti, često sam s bebom sama
Kolica su bila zadnja kap. Sofija i Slavica rat do zadnjeg.
Dok je čekala da se auto ugrije, Slavica je psovala tiho u sebi svastiku. Zašto šaptom? Ne zna. Nije navikla biti oštra, držala je odnose u balansu, ali to je bilo previše Sofija je pritisnula dugme, potekle su emocije van.
Napetost je popuštala, ali Slavica je bila nezadovoljna sobom. Doktorica je, a ne može si kontrolirati živce! Trebala je sve ignorirati, pa zna kakva je Sofija Tuđu glavu nikad ne zamijeniš svojom, znao je Ivan. A ona to zaboravila.
Odjednom: netko lupa po zamagljenom staklu, trgne se i spusti prozor a Sofija, neuredna, sva uspaničena.
– Opet ti, zar sad? prvi put Slavica nije skrivala nervozu.
– Slavice, Ognjena rađa Sofija trepće, naručuje zrak. Patrik te ne može dobiti. Ispala ti je baterija ili što?
Slavica opsuje, kopa po torbi i shvati što joj žena upravo govori.
– Što stojiš?! U auto!
I Sofija kao nekad, bez riječi sjeda, klik, vrata i trči unutra:
– Što čekaš?! Kreni!
Slavica poleće s parkinga, okreće auto kao u vojsci, Sofija se samo grči i zašuti, a onda kroz minutu:
– Jesmo normalne, Slavice? Jurimo, ko lude?! To su joj prvi trudovi!
– Ma ne znam, Sofo! Samo da sve bude dobro!
– Ne prizivaj nesreću! Bit će! Sofija zažmiri kad ih prođe taksi, onda i ona lakše diše. Isuse, Slavice! Možeš li vjerovati? Bit ćemo bake!
Mala djevojčica koja će se roditi za dan-dva, motat će ih oko maloga prsta, ali nitko se neće buniti. Slavicina nježnost, Sofijina odlučnost i maštovitost to će biti unukino nasljeđe. Ljubavi će imati toliko da će je moći mjeriti u kantama, a svaki put kad dragocjene bakine ruke zagrle tu malu, bit će im jasno: za ljubav se isplati riskirati.
Ognjena će u sebi nositi tajnu, promatrat će svoju curicu koja hoda između dvije bake po maksimirskom parku i znat će najbolje ljubav je jedina koja miri nesložne i daje nadu.
Ognjena će onako kriomice rukom na trbuh, premišljat se je li vrijeme za još jednu veliku vijest, a onda će se samo nasmijati, protrest kovrče i doviknuti onima koje najviše voli:
– Bake! Ne mazit mi dijete! Nema sladoleda prije ručka, inače neće jesti! Znam ja vas, moje kokošiSofija i Slavica razmijenile su pogled preko male glave u njezinoj rozim kapama. Kroz sve nesporazume, bodlje i prepirke, sada su njih dvije postale dvije strane istog srca, topog i zauvijek otvorenog za svoje unučice. Stajale su na stazi, uz osmijehe koji su u sebi nosili pokoju brigu, ali više od svega radost i svijest da se život mijenjaponekad i zahvaljujući baš njihovoj različitosti.
Mala djevojčica, s ručicama ubačenim u džepove svoje jakne, stala je i nespretno podigla pogled prema bakama.
Bake, idemo još jednom na tobogan! I mama će doći, obećala je!
Sofija zakoluta očima, ali kroz smijeh već maše rukom:
Idemo, idemo, samo da ne zapneš za kapu!
Slavica diskretno pogurne djevojčicu naprijed, a onda će jedna prema drugoj:
Vidiš, Sofo, kad malo popustimo, sve se samo posloži.
Ma znam. Nego, noćas ću sve ovo sanjati. I to svaki put kad mi se učini da nešto nisam dovoljno učinila
Slavica uhvati Sofiju nježno pod ruku.
E, nemoj spavati predugo. S tobom je svaka stvar veća od života. Ali takvu te i volimo!
Po parku je vjetar nosio smijeh, a suncem posute grane stvarale su šarenilo oko onih koji su znali što je važnije od svake presavijene pelene ili biranih kolicaonih tkanina što vežu sve: ljubavi, praštanja i hrabrosti.
I baš kad su bake krenule za djevojčicom prema toboganu, Ognjena ih je stigla uz zalazak sunca, nježno zamahnuvši povijenim dlanom:
Mama, teta Sofo možda bismo uskoro trebale gledati dvoja kolica u parku.
Zastale su obadvije, rukama prikrivajući usta. Suze radosnice su im zasjale, a Slavica prošapće, ne za Sofiju nego za obje:
Opet smo na početku, ali sad znamo sami biramo što nosimo iz prošlosti. A ovo ovdje ovo je sve što vrijedi.
Tada su, smijući se i grleći dvije najsigurnije ruke, nastavile dalje kroz svjetlo toplog predvečerja, znajući da za pravu obitelj nikad nema zadnjeg slova, samo još puno, puno sretnih početaka.
