Baka Zlata je jednoga dana na svome vrtu pronašla sivo, majušno mače. Živjela je sama, u kamenoj kući blizu Sinja. Bila je jako dobra žena kojoj su najviše radost donosile sitnice. Sve je oko nje bilo nekako zamućeno, kao da promatra kroz staru zavjesu.
Grli ona mače, dok uokolo kaplje kiša što pada koso, baš onako kako pada kapljice maslinovog ulja na površinu mora. Drhtalo je, sitno kao kakva riba ispod žala. U sobi je pucketa peć na drva, miris dima pleše zajedno s glasnim pucketanjem.
Nedugo zatim, ugrijano mače pije mlijeko što ga je baka Zlata pažljivo ulila u staru šalicu s cvjetićima. Sada joj je bilo puno manje tužno. Imala je s kim progovoriti koju riječ, čak i ako je ta riječ bila samo na pola izričita, kao što to biva u snovima
Mače prede i sluša bakine pjesmice, kotrlja vunenu klupku pod stopalima, dok baka plete čarape i rukavice. Ljudi iz susjedstva često kupuju te rukotvorine, jer zima u Dalmatinskoj zagori zna biti tvrda i hladna, a pletenina je topla kao bakina duša.
Mače je raslo, postalo je golemoviše nije znala je li to mačak ili kakav čudnovati duh s planine. Lovilo je miševe i štakore, svaki kut svog carstva upoznalo je bolje od svojih brkova.
Penjalo bi se uz smokvu pokraj stare bunje i brzo silazilo čim bi ugledalo baku. Njezina misao o neobičnosti vlastitog mačka nije uspjela uhvatiti korijen u njenom snusve je bilo prirodno, jasno i obrnuto istovremeno.
Prozvalo ga je naposljetkuMacančina! I on bi se uvijek javljao. Susjeda Anđelka jednom joj je rekla: Zlato, to nije mačak, to je, veli, prava prava dabarina!
Baka Zlata nije se obazirala. Tako ljetnog dana, dok je brala maline i ribizl u vrtu, začula je šuštanje. Okrenu glavu, i vidipuže ogromna šarka, digla se kao da će napasti. Noge joj postadoše kao od kuhanih makarona, stolica jako daleko, a godine nisu dopustile ni da mahne.
Ne stigla ni pomisliti, kad se Macančina sivo-čagljaste dlake stvori iz trave i, kao vjetar s Dinare, skoči na zmiju. Šarka nestade u njegovim šapama brže nego riječ na vjetru, poslije se njome igrao, stavio je visoko na smokvu.
Sljedeće jutro, šarka pade susjedi Anđelki u dvorište. Zaurlikala je toliko snažno da su kokoši skoro stale nesiti jaja. No Macančina se vrati, uzme zmiju natrag i ne osvrnu se na viku.
Otkad je to vidjela, Anđelka nije ulazila kod bake Zlate. Čak je pronosila kroz selo da je baka skrenula s uma jer drži ni manje ni više makariju ili kakvog prevrtača.
Baka Zlata nije marila. Njezin Macančina bio je div, ali njezin div. Milovala ga je svaku večer, a on spavao sklupčan na starom tapetu kraj kreveta.
Macančina se volio gubiti u visokoj travi. Neke bi žarke dane zaspao baš ondje, pod sunčevim zrakama. Ali uvijek, kad bi došlo vrijeme, vratio bi se doma, tih, kao sjenka.
Jedne noći, dok je baka tonula u san, ostavila je prozor napola širom, za slučaj da Macančina mora noću na dvorište. Te iste noći, kroz prozor su se ušuljala dvojica lokalnih pijanaca, obrađena jakim dalmatinskim pelinom. Znao je narod da je Zlata tog dana dobila mirovinu. Svezli joj iz ručnika krpu za usta, kao u filmskoj magli.
Probude je, počnu lupati i traže kune. Baka, sva prestravljena, i bez krpe nije uspijevala ni riječ reći, samo suze, jecaj i drhtanje. Jedan od lopova je grubo udari. Krpa u usta sklizne kao što snovi znaju skliznuti iz pamćenja dok se budiš. Kuća se okrenula naopako.
U tom trenu, s prozora sklizne golema, čupava sjena, kao da je snijeg pao usred ljeta. Jedan od provalnika pita kroz san:
Stipe, jesi to ti? Jesi li kod Anđelke našo dimije? Zlata je baš mirovinu primila!
Ali sjena, bez imena, skoči mu na vrat, drugi put na oči. Urlik poput veprova na Biokovu. U mraku su svijetlile dvije očite, poput zelenih svijeća među kaktusima.
“Bogu hvala! Domaći duh! Domaći duh!” urlali su provalnici dok je domaći čupavi škripao i skačući ih silio na pokajanje. Zlata, ispod svega, uspjela je izvaditi krpu i upaliti svjetlo.
Odjednom je vidjela susjedovi sinovi, poznati po sitnim krađama! Viknula je koliko je mogla:
Upomoć! i kroz cijelu ulicu zaplamsaše svjetla.
Uletjeli su susjedi, zatekli su jezovitu sliku: dvojica pijanaca na podu, jedan sav izgreban po licu, drugi guši grlo umazanom od krvi. Baka je sjedila na krevetu grleći Macančinu, koji je šištao i nikoga nije puštao ni blizu.
Baka se sjeti susjede Anđelke i trećeg provalnika. Muškarci pojuriše tamo s čime su stigli. Nađoše lopova zaključanog u maloj šupi. Tukli su ga kišobranima, čizmama i starim šipkama.
Oduzeli su mu novac što je ukrao i vratili ga Anđelki. Nisu zvali policiju, jer bi, kažu, samo sebi napravili više posla nego koristitakve su bile sanjive, pučke narodne odluke u to doba.
Lopove su već dobro poučili! Zaprijetili su im da će opet pustiti Macančinu na njih.
Jedan od njih, još uvijek uz grč u glasu, reče: To nije mačak nego Maine Coon! Vidio sam ga na televiziji kod Mostara!
Ma, vidi ti njega, još psuje! Mog Macančinu zove neumjesno! Baka mu zviznu šamar. Ti si Maine Coon! Srami se! I ne govori grdo o mojoj beštiji.
Ako vam se svidjela sanjiva priča, ostavite lajk i napišite kakvi su vaši snovitu, ispod oblaka, pod dalmatinskim suncem, mačke nikad nisu samo mačke.
