U našem selu moju baku Marinu zvali su „Škrtica“. Dok su druge bake djecu iz susjedstva častile zrešnim višnjama tek tako, baka Marina je svoju kapiju uvijek držala zaključanu.

U našem selu moju baku Katicu svi su zvali Škrtica. Dok su druge bake dijelile djeci iz susjedstva zrešnje bez puno razmišljanja, baka Katica svoju je ogradu uvijek držala zaključanu.

Hoćeš li trešanja? pitala bi, naslonjena na motiku. Tamo iza kuće raste korov, čitaj ga pa ćeš dobiti kanticu trešanja.

Mi mali smo je pomalo zazirali. Uvijek je bila u čistoj, ali zakrpanoj pregači, a pogled joj je bio takav da ti se činilo kao da vidi kroz tebe i sve tvoje izgovore i lijenost.

Mama bi ponekad uzdahnula: Mama, pa što ti je, zar ti je žao tog jedinog jabuka djetetu? Sad ipak nisu četrdesete. Baka bi samo stisnula usne: Danas ću mu dati jabuku jer ima lijepe oči, a sutra će mu se činiti da mu i nebo duguje nešto. Mora znati koliko vrijedi slatko.

Odrasli smo. Otišao sam u Zagreb loviti kruh bez motike. Uredi, kave za van u papirnatim čašama, krediti za najnovije mobitele Život je izgledao kao utrka za stvarima koje gube vrijednost brže nego što sam ih stigao platiti.

A onda se sve raspalo. Firma je propala, najam stana postao preskup, prijatelji su nestali čim sam ostao bez kune za okrepu u kafiću. Vratio sam se baki slomljen i prazan.

Dočekala me na pragu. Nije me zagrlila, ni pitala kako sam. Samo mi je pružila staru kosu.

Trava u vrtu je već do pasa. Dok ne pokosiš nema ručka.

Bio sam bijesan. Ja, s diplomom, da mašem kosom po suncu za tanjur juhe? Ali glad je jača od ponosa. Nakon tjedan dana ruke su mi pune žuljeva, ali iz glave je ispario sav nevažan razvoj i nemir. Prvi put nakon dugo vremena spavao sam kao dijete.

Baka Katica nas je napustila tiho, uoči jeseni. Kad smo čistili njezinu staru škrinju, nadao sam se da ćemo pronaći neki blago možda zlato, možda davne ušteđevine. Ali na samom dnu, ispod izvezenih ručnika, stajala je obična platnena vreća. Bila je teška.

Odvezao sam čvor. Unutra nije bilo novca. Bilo je sjemena.

Stotine malih paketića s uredno napisanim imenom: Rajčica mesnata, Krastavac koji podnosi sušu, Cvijeće za radost. Na vrhu jedan papirić:

Sinko moj, novac je papir koji nestane. Stvari su prašina koja se prospe. Jedino tvoje je ono što znaš uzgojiti svojim rukama i vratiti zemlji. Ne traži od života slatko nauči ga stvoriti sam. Dokle god imaš sjeme i snage u rukama nikad nećeš biti siromašan. Nahrani sebe, a onda onoga tko je slabiji.

Stajao sam na sred starinske kuće i plakao. Nije bila škrta. Bila je jedina koja me učila kako biti slobodan od svega.

Danas živim u gradu, ali na mom balkonu nema smeća, već kutije s mladicama. Moj sin gunđa kad mu kažem da posadi ili zalije, umjesto da igra igrice.

Hoćeš u kino? pitam ga. Prvo mi pomozi presaditi ovo cvijeće. Život ništa ne daje besplatno, sine. Ali je velikodušan prema onima koji se ne boje uprljati ruke.

Gledam njegovo nezadovoljno lice pa se smješkam. Znam da će mi jednog dana zahvaliti. Kao što ja svaku večer zahvaljujem svojoj škrtici.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

four × three =

U našem selu moju baku Marinu zvali su „Škrtica“. Dok su druge bake djecu iz susjedstva častile zrešnim višnjama tek tako, baka Marina je svoju kapiju uvijek držala zaključanu.
Un bătrân câine a trăit cinci ani singur la casa de la țară. Când stăpânii s-au întors, au văzut ceva de necrezutCâinele se afla lângă un pat improvizat, având grijă de o pisică rănită pe care o salvase.