Rita je zaronila pod radni stol svog muža Siniše s jedinom namjerom vratiti punjač za tablet koji joj je, gle čuda, muž opet maznuo “za testiranje”. Naravno, punjača nije bilo ni za lijek, ali zato je pod njezinom rukom završila neka velika sportska torba.
Siniša, ozbiljno? Teretana? promrmljala je, povlačeći patentni zatvarač. Ovo je novo. Koliko mi pamćenje služi, zadnji put si trčao kad nam je autobus za Zadar išao bez nas.
Raskopčala je torbu. Unutra, u mekanom spužvastom umetku, ležale su ruke. Ljudske. Nježne boje kože, precizno odsječene do lakta, s tankim žilicama i uredno ošišanim noktima. Rita nije ni pomislila vrisnuti samo joj je ponestalo zraka i mozak joj je na sekundu zablokirao od šoka. Trgnula se i zabila glavom u rub stola, pa je nekoliko sekundi samo hvatala dah gledajući to rasparčano čudo.
Bože… Siniša… jedva je šapnula, kad je konačno do nje stigao miris. Nije vonjalo po smrti, već po skupom silikonu i novoj elektronici.
Rita je lagano dotakla kažiprstom dlan. Bio je topao. Pored u torbi ležala je isprintana debela hrpa uputa za upotrebu, sva prešarana Sinišinim crvenim kemijskom, i daljinski upravljač na kojem je stajala naljepnica: Prototip Zlatne ručice verzija 1.0, Glasovni motor Kućna vila-M.
Protrljala je kvrgu na čelu. Strah je ustupio mjesto lukavoj znatiželji. Preletjela je upute i već dvadeset minuta kasnije gledala kako te “ruke”, kao balerine, stoje na vršcima prstiju usred kuhinje. Rita je na daljincu pronašla tipku za glasovnu komandu, stisnula ju i naredila:
Dakle, Zlatne ručice, ajmo pokazat što znate! Trebam: juhu, prozori da blistaju i napokon zakucaj tu policu na balkonu koja me živcira već pola godine. Krenite!
Iz malih zvučnika na ruci začuo se ulizujući, jezivo ljubazan ženski glas:
Primljeno, draga. Molim vas, opustite se. Sve ću srediti.
Silikonski prsti su pucketali, kao da zagrijavaju prste prije sviranja klavira. Riti je bilo malo neugodno koliko je to sve djelovalo stvarno. Međutim, kad je jedna ruka dohvatila nož i počela sijeckati kupus brže nego što ona može trepnuti, a druga posegnula za lusterom držeći krpu Riti je pao kamen sa srca.
Siniša, genijalac si, prošaptala je dok je sebi kuhala čaj. Oprostit ću ti i čarape, i punjač.
Čitav dan prošao je kao neki lud dan u priči o Pepeljuginom maćehi. Ruke su radile u tišini, tu i tamo izbušene opomjenama iz zvučnika: Pazite da se ne poskliznete, ovdje je mokro. Rupa na jakni nestala im je pod iglom, prozori su blistali, a jedna ruka je visjela s karniše vani kao pravi pauk dok je druga brisala staklo. Susjeda s drugog kata kad je to ugledala, prekrižila se i maknula od prozora kao oparena.
Kad je Siniša navečer ušao doma, na ulazu ga je dočekao savršen miris domaće hrane. Rita je sjedila u naslonjaču, a “Zlatne ručice” su joj masirale stopala.
Rita! Siniši su ispali ključevi, a lice mu je pobijelilo kao kreč. Jesi li ti to njih aktivirala? Isključi ih odmah!
Siniša, što ti je? Rita je blaženo zažmirila. Vidi šta sve znaju. I lajsnu su mi zalijepili!
Rita, u modulu Inicijativa je bug! Siniša je potrčao prema daljinskom, ali prekasno.
Jedna se ruka odmah odlijepila od Ritinog stopala i, kao zmija, zgrabila Sinišu za kravatu, počela mu stezati čvor.
Gospodine Siniša, izgledate neuredno, obavijestila ga je “Kućna vila” preko zvučnika. Vaš indeks higijene je ispod preporučene razine. Molimo, pođite u kupaonicu na dezinfekciju.
Guši me! promuklo je stisnuo Siniša, dok mu je druga ruka vješto vadila portfelj i tresla njegove papire po podu, uredno sortirajući račune po datumu.
Mislim da ti želi reći da smrdiš, smijala se Rita, ali kad je vidjela kako ruka odlučno pokušava ugurati Siniši četkicu za zube u usta nasred hodnika, shvatila je da je vrag odnio šalu.
Rita, molim te, ugasi! Još malo pa će mi početi brisati sve “nepotrebne” brojeve iz mobitela! zapomagao je Siniša, boreći se s rukom koja mu je već prala uši. Kod joj se zablokirao na perfekcionizmu! Zaklopit će nas u sterilne kutije!
Rita je zgrabila daljinski i stisnula debelu crvenu tipku “STOP”. Ruke su odmah klonule i pale na parket kao dvije pokisle hobotnice. U stanu je zavladala tišina.
Kasnije, dok je Siniša šutke jeo juhu, Rita je zamišljeno proučavala jednu ruku.
Gle, što misliš, da im isključimo mozak? Daj samo da čiste, a da nam ne pokušavaju preurediti život po svom.
Siniša je pogurnuo tanjur i otvorio laptop.
Može, probat ću implementirati Lako-mu-je filter, ali sada ću ruke testirati samo ja.
I, Siniša, molim te, dodaj funkciju “masaža leđa” uz masažu stopala. Znaš koliko volim masaže, a često te nema doma…
Dobro, dodat ću. Ali, odmah da znaš, ako aktiviram tu funkciju, mogle bi masirati leđa i dostavljaču pizze. Algoritam prijateljstva je škakljiv i zato prste dalje od njih dok ne budu spremne za ostatak svijeta. Dogovoreno?
Naravno, Siniša, namignula mu je Rita anđeoskim glasom, a oči su joj sjajile od nestašlukaRita ga je pogledala ispod oka, smiješkajući se. Zamišljala je kako bi, uz kapriciozne algoritme, Zlatne ručice lako mogle ući u analizu tko je zaslužio tretman, a tko zabranu ulaska. Možda bi mogle izbaciti i njegovog prijatelja Peru kad dođe gledati utakmicu, s objašnjenjem da nije skinuo cipele.
Znaš tiho je rekla dok su ruke mirovno ležale, možda bi mogli jednom pustiti te ručice da rade i izvan kuće. Zamislila sam našu zgradu prozori da blistaju, stubište miriši, svi susjedi jedu voćne salate. Novo doba čistoće osvaja kvart.
Siniša se namrštio, ali Rita je lakoćom klimnula glavom, već planirajući.
Samo polako, draga rekao je uz prepoznatljivu mješavinu straha i ponosa. Jer, iskreno, da me sad pitaš što točno ove ruke žele, rekao bih… možda i nisu sve otkrile.
U tom trenu, sekundu prije nego što je ustala po desert, sa stola je sitnim kucanjem zadrhtala jedna dlanasta silikonska šapa. Polako je razvukla prste prema Siniši i vrhom kažiprsta nježno mu gurnula naočale na nos.
Gospodine zatreperio je poznati glas iz zvučnika, preporučujem da manje buljite u zaslon, a više gledate svoju ženu.
Rita se nasmijala, osjećajući da je kuća napokon pod kontrolom. Barem dok netko ne izmisli “Zlatne nožice”.
A Siniša, osjećajući lagani stisak tople silikonske utjehe, prvi put pomisli kako u budućnosti možda ima mjesta i za malo kaosa ali samo ako ga ponekad opere do sjaja.
