U selu su o Proslavu svi šaptali: Divljak.” Šutljiv, širokih ramena kovač, s rukama snažnim da podkove savije, a opet da nježnost u njima skriva. Imao je ženu, vjernu Ljubicu, i kuću punu blagostanja. Život bez briga, reklo bi se.
Ali kad je stiglo proljeće, u susjedno imanje vratila se Anđelka. Više nije bila ona tanka djevojčica što je otišla u Rijeku, nego prava žena s očima dubokim kao Lokvarsko jezero i smijehom od kojeg bi svakog muškog prolila jeza niz leđa.
Sreli su se kod stare vodenice. Proslav je popravljao zaključavanje na vratima, a Anđelka je prolazila, povlačeći suknjom visoku travu. Pogledala ga je i tu je bio kraj. Kao da mu je netko užareno željezo prislonio uz srce.
Rodila se ljubav unatoč svemu.
Unatoč Bogu. Proslav je prestao odlaziti u crkvu u nedjelju, oči nije mogao dignuti do slike svete Ane iznad kreveta.
Unatoč ljudima. Po selu su šaputanja brzo prerasla u otvoreno mrmljanje.
Unatoč zdravoj pameti. Znao je da je Anđelka gospođica, hirovita i prevrtljiva, a on samo prolazna avantura.
Ali svake ponoći išuljao bi se Proslav u šumu. Anđelka ga je čekala kod napuštene kolibe lugara. To je bilo ludilo strastveno, mirisno po šumskom cvijeću i grijehu. Ljubila mu je grube dlanove, a on kršio grane, ne mogavši obuzdati ono što vri u njemu.
– Otići ćemo šaptao joj je uz rame, grizući usnicu do krvi. Sve ću ostavit, idemo Duboko u Gorski kotar, pa makar živjeli pod jorgovanom.
Anđelka se samo smijala, a u njenom smijehu osjećala se gorčina pelina:
– Kamo ćeš ti mene, kovaču moj? Moja stopala navikla na baršun, a tvoja na prašinu i blato. Nije nam suđeno, Proslavenko. Skupa ne možemo, a jedno bez drugoga ne dišemo…
Rasplet je došao u ranu jesen. Ljubicu su stara sumnja i nemir natjerali do kovačnice. Zatekla ih je. Nije bilo vike ni plakanja. Samo je stajala nijemo, gledajući svog muža kako kleči pred tuđom ženom.
Proslav se vratio usijane zore. Kuća prazna. Ljubica je otišla k roditeljima, odvodeći djecu sa sobom.
A popodne se pronijela vijest: Anđelka je otišla, potražila novi život u Zagrebu, zaručnika nekog poručnika, bez pozdrava, bez ijedne riječi.
Proslav se nije odao piću. Samo je radio još jače, još ljuće. Čekić mu je sa svakim udarcem lomio nešto u njemu, kao da pokušava razbiti ono ludo proljeće što mu je ostalo pod kožom.
Kažu, nesretna ljubav ne nestaje. Ona se utiša, tinja pod pepelom, i samo čeka da vjetar prošlih uspomena opet potakne vatru. No iz te vatre nema više topline, samo čađ i gorčina.
Ljubav je kad dvoje gledaju u istom pravcu. Nesretna ljubav kad jedno gleda u plavetnilo, drugo u mrak, a ni jedno ne odvraća pogled.
Gdje je nekad gorjela strast, ostaje hladna zemlja i prazan zrak. Nesretna ljubav ne pozna oprosta ona traži ili krv, ili vječnu osudu.
Nakon Anđelkinog odlaska Proslavu nije ostala ni praznina, već posve spaljena, ogoljena unutrašnjost. Oči mu puste, ko suhozid bez duše.
Ljubica mu se nije vratila. Majci je rekla: Ne mogu disati isti zrak s njim, miriši mi na grijeh, kao da nije s damom bio, nego s Nikom Smrti kolo igrao u šikari.”
Proslav je prestao kovati plugove i potkove. Gorionicu su ljudi obilazili u širokom luku, a žene bi prstima napravile križ kad bi začule zvuk čekića. Pričalo se da kovač kuje lance da svoju dušu priveže za onu koja ga je pustila da vene.
Jedne maglovite studene noći u studenom, kad je magla prekrila cijelo selo, Proslav se zaputio prema onoj istoj staroj vodenici. Sa sobom je nosio poveći zamotak.
– Dođi reče promuklo, zabijajući ogroman crni klin u drvo vodenog kola. Obećala si da ćemo biti zajedno. U svili ili pod zemljom meni svejedno.
I došla je. Ali više ne ljepotica iz proljeća, već sjena. Iz magle je izronila prilika, poderane haljine, lica bjeljeg od karlovačke krede, praznih očiju bez traga života.
U Zagrebu sreća Anđelku nije čekala. Poručnik je bio kartaš i prevarant. Kad je saznao da je nosila dijete seoskog vola, izbacio ju je na snijeg u tankoj haljini. Smrznula se uz cestu, pokušavajući se vratiti k Proslavu.
Sjena mu pruži ruke:
Proslavenko… šuštalo je u šašu. Hladno mi je. Zagrij me…
On se nije odmaknuo. Zagrlio je tu hladnu, na zemlju mirisnu prikazu.
Zagrijat ću te, draga moja. Do samog dna ću te zagrijati.
Te je noći kovačnica gorjela tolikom snagom da je pola doline bljesnulo kao usred dana. Kad se vatra stišala, pepelom su pronađena samo dva prstena od crnog željeza, neodvojivo zavarena skupa.
Kažu, kod stare vodenice sada noću jedan teško uzdiše, a druga tiho plače…
Sumorna legenda prenosi se željezo otkovano u plamenu nesreće nikada se do kraja ne ohladi. Prstenje, nađeno na zgarištu, pokupio je neki trgovac bez vjere i straha, misleći da će prodati staro crno željezo za koju kunu više.
No nije ga stigao prodati u grad. Pronašli su ga zgrčenog u kolima nasred ravnice, konji ukopani, a dlanovi sprženi, pritisnuti na prstenje. Kao da mu je mrtva hladna željezna sipila zadnju toplinu iz tijela.
Prstenovi su se razišli svijetom, a s njima i zla kob:
Razdor: Gdje god su se ta željeza našla, ljubav bi preko noći postala mržnja. Muževi bi u ženama gledali vještice, žene bi pokušavale muževima ugušiti život kosom.
Šapat: Oni koji prstenje doma sačuvaše, kunu se da noćima čuju teške korake kovača i škripu poderane svile.
Tuga: Najstrašnije, na one koji to nose padne crnilo ne jedu, ne piju, zure u prazno, kao da nekoga čekaju
Prošli su desetljeća. Selo opustjelo, vodenica propala i otišla u potok. No šapće se da se katkad na zgarištu kovačnice pojavi silueta. Proslav, golem, a umjesto srca užareni žar. Ide svijetom tražeći svoje prstenje nesretne svadbe…
Sveta ljubav nosi krunu iznad glave, a nesretna omču o vratu iz koje nema spasa, jer je grijeh slađi od života, a muka dragocjenija od spasenja
Nesretna ljubav nije ona nježna, s mirisom latica i blagim uzdasima. To je vatra što spaljuje nutrinu, lomi zakletve i vuče te prema dnu, s kamenom oko vrata a ti si još zahvalan što tonešOna je crna, gorka, i bolja je smrt od ravnodušja. Prstenovi se i danas negdje sjaje u pepelu tuđih ognjišta, skrivaju među krvavim zavjetima i neostvarenim snovima. A kad noć padne na selo kroz koje je davno odjekivao kovačev čekić, ljudi nježno zatvaraju prozore i gase svjetla, bojeći se da im u dom ne uđe dah onog vječnog plamena.
Jer tko jednom ugrije ruke na plamenu nesretne ljubavi ostaje mu u prstima sjaj vatre i studen pepela. I dok god zvijezde ne padnu u vodu, dokle god srce pamti okus dima i pelina, šaptat će, pa barem tiho da je svaki žar što na zemlji ostaje, djelić one vatre iz kovačnice.
A kovač, pod nebeskom žeravicom, nemiran, traži Anđelku u svakom šuštanju lišća, u svakom dahu vjetra, u svakoj suzi svibanjske rose.
I zato, kažu stari, kad zapjeva kos na maglenom jutru ili se u tmini ukaže zlatna iskra, ne gledaj iza sebe. Nek nesretna ljubav prođe, u pepelu svome, tko je jednom dotakne, nosit će je pod kožom zauvijek kao prsten od crnog željeza, što nikada, ni živima ni mrtvim, ne silazi s prsta.
