Sjedim ja doma, grickam kekse, zvoni netko na vrata. Otvaram ispred mene žena, skroz obična, ni mlađa ni ljepša, tu negdje mojih godina. Kaže mi:
Dobar dan, mogli bismo popričati o Vjeki? Eto, ja sam vam Vjekina ljubavnica.
Super je počela večer, stvarno. Ali znate što, ako je netko uljudan prema meni, mogu i ja biti kulturna do zadnjeg metka dok ne padnemo obje od stresa.
Uđite, kad ste već tu, kažem. Popričajmo malo o našem Vjeki.
Drago mi je što ne letite na mene s kuhačom, kaže ona. Slabo podnosim udarce kuhačom. Pričali su mi da ste fina i pristojna žena!
I o vama sam čula koješta, odgovaram. Čekajte, da se sjetim Trideset sedam godina, samohrana majka, završili ste srednju školu
Sad imam i fakultet! sramežljivo će ona. Završila sam izvanredno.
Ako se ne varam Vi ste Anđelka Marinković? kažem, dok stavljam kuhalo za vodu.
Je, kaže ljubavnica. A vi ste Anđelka Pavlović? Znači, imenjakinje smo.
I ja se to pitam, kažem. Zašto Vjeki treba i žena i ljubavnica s istim imenom? Je li to ograničenost muške mašte ili slijeđenje tradicije?
Mislim da je stvar puno jednostavnija, kaže Anđelka broj 2. Da ne bi, nedajbože, nekog od nas u krevetu krivo prozvao. Vjeko je, znate, vrlo praktičan.
Jezivo praktičan! kažem ja. A maštovitost mu je za poželjeti, pogotovo kad se sjetim da i našu kćer zovemo Anđelka.
I mog sina isto, odvrati druga Anđelka. Isto je vaš Vjeko tata.
Znam, čulo se po kvartu. Ma Vjeko stvarno ne komplicira s imenima. Dobra stvar, sjednite na čaj. Vidim, donijeli ste kolač?
Jesam, odgovori. Ne brinite, nije otrovan. Nismo mi suparnice, više ono, sestre po nesreći. Što bih vas trovila, pobogu?
Kolač je iz Konzuma, ha? pitam ja.
Da, onaj s ugla.
Kolači iz Konzuma i ne treba trovati. Ovi su gotovi sami po sebi. Koliko šećera želite?
Sjednemo mi, pijemo čaj, glodemo taj Vjekin kolač. Ja njoj:
Ajde, imenjakinjo, što vas je dovelo k meni?
Ha, pragmatično, nisam od skandala. Treba nešto riješiti s Vjekom. Što ste mu učinili jučer?
Pomicali smo dječji ormar, ništa strašno.
Ne pazite vi svog čovjeka! prekorava me druga Anđelka. Danas mi je nakon posla obećao montirati kuhinjske ormariće, a šta došao, srušio se na kauč, ko utučeni kilo janjetine. Natrla sam mu leđa Flasterolom, ali slaba vajda. Radnik ni za Paraguay ni za crkveno zvono.
Žao mi je, kažem. Koliko ste platili kuhinju?
Dvanaest tisuća kuna, veli ona. Fina boja, taman uz pločice. A što ćemo s Vjekom?
Neka prespava kod vas, kažem. Šta će mi ovakav bez leđa?
Nisam mislila za noćas, veli ona. Ajmo malo dugoročnije. Moj sin tate skoro da i ne vidi, a treba i oko vrta, kuhinju još treba srediti
Dovršite misao, kad ste već krenuli, odvratim.
Imam poslovnu ponudu, veli ona. Ajmo nekako Vjeku podijeliti?
Kao dionice? Otkupimo OPG Muž Vjeko na pola?
Može i tako! smije se druga Anđelka. Znači, nije fer da je pet i pol dana kod vas, a kod mene tek dan i kusur! Dajte još bar dva dana, pa neću sama za motiku cijelo ljeto. Čim stigne, prvo pita ima li salate!
Pripremate mu onu od morske trave? A onu sa sirom i lukom?
Ne znam, priznajem, skromno ona. On već kaže da su vam vaše salate zanimljivije. Imate recept?
Ali vi ga punjenom piletinom hranite, kažem. Hvalio se susjedima. Ajmo trampiti recept za recept!
Razmijenimo recepte, natočimo još po šalicu.
Gle, nije mi do cijelog Vjeke, ali da imaš kome urlati kad nađeš čarape na jastuku ili prošula cigaretu na balkonu treba malo čovjeka! Ajmo rasporediti?
Kao zaštitari na Interšparu, dva dana radi, dva slobodno?
Može! U srijedu i subotu ga ne trebam, ali četvrtak-petak uzela bih ga. Skup razreda je tad, neću opet biti ona stara cura.
Dogovoreno, do subote je vaš. Samo neka ne jede masno, neka dobro ruča. A što je s plaćom?
Novce ne tražim, sama si dijete prehranim. Ali neka Siniši (našem zajedničkom Siniši) kupi koji dres ili pelenu, neka vodi u kino.
Složimo evidenciju dežurstava Vjeke. Pišemo: prilikom predaje, muž mora biti obrijan, sit, popeglan, u čarapama i naravno, bez grešaka na tijelu.
Aha, i stavile smo da OPG Muž Vjeko nikako ne smije biti svadljiv niti psihički polomljen.
Sit, zadovoljan, idealno i fizički zadovoljen (koliko se da).
A kad je ono žensko, stidljivo pita Anđelka-2. S koje strane smijemo tražiti slobodan dan?
Nema potrebe za potvrdama, vjerujem na riječ. Samo javite da ga preusmjerim. Ionako, kakvog znam Vjeku, kad sjedne sit s daljinskim, bogme nije prijetnja ženama.
I je, sjetno ona. Prve godine OPG Tuđi muž Vjeko je bio aktivan iznad norme. Drugu je već škripio s rokovima, a sad kasni, pa još daje samo 30-40% na ruke. Svibanj je, a još mi nije isplatio sve za travanj! Ali, motiku zabiti i sjesti sa mnom na feštu za to ga možeš nahvatati!
Pojele kolač iz Konzuma, potpisale ugovor. Podijelile primjerke, ruku stisnule.
Hvala, stvarno! s olakšanjem ona. Niste me zalile ni vrelom vodom ni peglom. Prava ste dama, Anđelka Pavlović! Idem obradovat Vjeku. Dosta mu je laganja objema.
Zatvorila sam vrata za gošćom i stavila ugovor u svoju arhivu. Tamo čeka još jedan nacrt moj stari prijatelj Boris Brkić, zaljubljen u mene od osnovne, uporno nudi pomoć oko bračnih obaveza kad Vjeke nema doma.
No, taj ugovor još čekam potpisati. Pravo je žene da razmisliNavečer sjedim sama u tišini, mašem nogama ispod stola i smijem se. U mojoj arhivi dogovori, ugovori, rasporedi, recepti. Karte muškaraca, pa još pod kontrolom. Na trenutak pomislim možda nas dvoje, ili bolje rečeno mi tri, imamo bolji sistem od ijednog ozbiljnog braka koji sam vidjela oko sebe. Nema više laži, sve je jasno, sve je ispisano crno na bijelo. Pa neka netko kaže da prava ženska solidarnost ne postoji!
Razmišljam kratko o Borisu. Obeća pomoći, uvijek strpljiv, uvijek na raspolaganju, ali nikako da zatvorim poglavlje s Vjekom, nikako da mu potpišem ugovor. Možda mi u svim ograničenjima, kompromisima i sitnim kolačima iz Konzuma u stvari i odgovara ta navika, poznatost, bez velikih iznenađenja. Možda je prava sreća dogovor, rutina, ironija i pola sata mira za čaj i kekse.
Prozor otvoren, u dvorištu već fićuka ljetni vjetar i kroz tamu čujem tuđe živote kako prigušeno žubore. Naslanjam se natrag, čuvam svoj raspored, svoj mir, svoje prijateljice po životu i ako baš zatreba uvijek mogu dodati još koji aneks na ugovor. Jer, svaka prava žena zna sreća se ponekad najbolje dijeli na jednakom broju stranica, toplih šalica čaja i smiješnih sličnosti. I dok svjetlo u kuhinji polako gasnem, znam: možda nemam cijelog Vjeku, niti sreće iz reklame, ali imam dobar dogovor i sebe, što mi je večeras više nego dovoljno.
