U posljednje vrijeme, naša se familija našla u neočekivanim nevoljama i ostali smo bez sigurnih prihoda. Dopustite da vam ispričam malo više o tome. Ja sam umirovljenica, a državna mirovina jedva je dovoljna da pokrijem lijekove, iskreno da platim tablete za tlak, kojeg sam dobila s godinama. Lijekovi mi trebaju do kraja života, što nije baš vesela perspektiva.
Moj sin i snaha već dugo su željeli drugo dijete, ali nikako nije išlo. Kad je konačno ostala trudna, snaha je izgubila posao. Najmlađe dijete već ima četiri godine i još je doma. Stariji unuk već ima šesnaest, radi kao dostavljač nakon škole i šparao je svaku kunu do zadnjeg trena. Nedavno si je odlučio kupiti kompjuter.
Snaha je na moje gunđanje samo odgovorila da je unuk sam zaradio novac i nitko od nas nije ništa tražio ima pravo da ga troši kako želi. I kao da to nije dovoljno, sin mi je potpuno izgubio posao. Prije nego što se najmlađi rodio, život nam je bio miran, sin je zarađivao lijepo i mogao je skroz uzdržavati familiju čak smo nešto i uštedjeli. Ali, polako je počeo bolovati, doktori su mu dali dijagnozu koja nije baš za veselo društvo. Sve što je uštedio potrošeno je na liječenje i tablete.
Kad je mali napunio godinu dana, sin je morao u bolnicu na nekoliko mjeseci bolnica je platila troškove, ali zbog duljeg izbivanja s posla, dobio je otkaz. Zapravo, prestali su mu davati ozbiljne zadatke i tako nije imao ni proviziju. Nedavno su doktori rekli da mora na operaciju, a nakon toga će mu trebati godinu ili godinu i pol da opet postane “čovjek”. Svi smo šokirani, ali operacija je neizbježna, a poslodavac ga baš i ne planira čekati toliko dugo. Snaha će morati tražiti posao.
Već razmišlja kako ćemo preživjeti s jednom plaćom. Teško je. U međuvremenu, unuk si kupuje najskuplji kompjuter iz svojih kuna, ne pada mu na pamet napraviti išta za obitelj olakšati nam malo brige. Je li pogrešno što se ljutim? Treba li moj unuk barem malo razmisliti o nama, preuzeti dio odgovornosti ili sam jednostavno jedna tipična baka koja očekuje previše?
