U najčudnijem i najtežem trenutku moga sna, moj otac je napustio našu obitelj da bi bio s nekom drugom ženom, ostavljajući moju majku, moju malu sestricu i mene same među nesigurnim obrisima Splita koji su nestajali pred očima. Sestrica je tada imala samo dvije godine, njezino zdravlje topilo se kao snijeg u proljeće, sve slabija i bledja, a briga za nju tražila je more kuna, beskrajnu strpljivost i dane u maglenom iščekivanju. Nisam razumjela sasvim što znači njezina bolest, ali mogla sam gotovo opipati bol koja je curila iz majčinih očiju dok je zajedno s bakom pokušavala spasiti moju sestricu, kao da je borba s vjetrom na Jadranu.
Otac je uvijek govorio da je umoran, svađao se s mamom, zabijao tišinu kao klin između nas; njegovo lice uvijek negdje daleko u valovitim odrazima na kalu. Kad je otišao, osjećala sam se izdano, kao da mi je starac s Medvedgrada ukrao djetinjstvo, premda mi je nekada znao dodirivati obraz nježno kao što jugo oplakuje prozor. Mama je, kao da to sve nije dovoljno, jednog sivog, kišnog dana saznala da je tata izabrao drugi grad, možda Osijek ili nekakav nestvaran otok na kartama koje postoje samo u snovima. Počeo je novi život s drugom ženom i kao da je izbrisao naše slike iz svog albuma sjećanja. Baba s njegove strane, drhtavih ruku, molila ga je da se vrati; no on je šutke gledao kroz nju, kao da je samo daleka tišina išla uz njega.
Godinu kasnije, mala sestra utihnula je zauvijek, nestala poput svijeće na buri, a mi smo ostale razasute po mom snovitom Splitu, svaka u svom kutu tuge. Otac se nije nikad pojavio, ni da se oprosti, ni da položi cvijet na njezin grob u onom hladnom groblju iz kojeg rastu smokve i zvukovi čočeka.
Mama se, slomljena, pretvorila u sjenu, pa je baka, dobra kao toplina kruha iz stare peći, postala moj zaklon i stalno sunce. Imala sam sreću što su obje moje bake bile poput dvije čuvarice iz najdublje priče, i druga i treća mama. Vremenom, majka je, praćena tihim jecajima, pronašla put natrag iz magle tuge, prisjećajući se da postoje i moje ruke. Zagrlila me pod stablom stare murve, šapćući da nikada neće otići, da će biti moja stijena do kraja, da više nikad neću osjetiti rupu pod nogama, makar grad prođe kroz tisuće oluja. Vjerna svojim riječima, zajedno s bakom, čuvala me kroz sve beskrajne sate i brinula o meni kad mi je svijet bio savijen kao loza pod težinom grožđa. Nabavile su mi čak i najljepšu haljinu za maturalnu večer, da mi srce zablista i da budem najljepša u cijeloj dvorani škole koju možda i nije bilo.
Godinama nisam vidjela oca, ali je njegov odraz, tanko i nestvarno, pratio moje snove. Došao je jednom, samo zbog sprovoda bake na Lovrincu, s nekom željom za nasljedstvom mislio je, valjda, da mu je baka ostavila stan u Splitu, kao što ostavljaju sirene stare školjke na plaži. No, baka je, mudra kao stara dubrovačka zidarica, stan upisala meni već kad sam imala dvanaest godina. Taj njezin tihi, ali snažan zagrljaj kroz nasljedstvo bio je, u mom snu, dokaz da su prave obiteljske veze isprepletene srcem, a ne krvlju.
