Muž Zvonimir nije bio loš čovjek. Samo prazan nekako. Trideset godina uz njega i svejedno stranac. Posao, kauč, televizija. Povremeno kratke rečenice: Jel’ večera gotova?, Di su mi čarape?
Kad ga više nije bilo, stan je postao još tiši.
Djeca odrasla, razišla se po svijetu. Zovu za blagdane službeno, brzinski: Mama, kako si? Sve ok? Ajde, ljubimo te. I opet tišina.
Nekad je Milica voljela životinje. Kao mala je sanjala da bude veterinar. Ali roditelji rekli: ma daj, nije to ozbiljno. Sad ni sama više ne zna što želi.
Zna samo jedno: svijet je postao opasan. Prevara na svakom koraku.
I svaki put kad bi se vraćala doma iz Plodina ili ambulante, osvrnula bi se, izbjegavajući sve živo.
Ali danas ju je pratila pas.
Zato je Milica žurila. Gotovo trčala.
Torba joj je udarala o bedro teška, sa kruhom i tetrapakom mlijeka. U džepu jakne zvonili ključevi. Stiskala ih tako jako da su joj prsti utrnuli.
Samo se nemoj okrenuti.
Ali naravno okrenula se.
Pas ju je slijedio. Desetak metara iza, ni bliže. Mršav. Prljavo-smeđi, zapetljane dlake s boka. Glava spuštena, rep podvijen kao da se ispričava što uopće postoji.
Ali ide tvrdoglavo. Ne odustaje.
Isuse, prošapće Milica i ubrza korak.
Zašto baš meni? Zašto?
Kad je išla do dućana, vidjela ga je kraj kontejnera. Kopao po vrećama. Milica nije ni usporila prošla pokraj skrećući pogled. Tko zna te lutalice. Još se baci na tebe.
Prije je voljela pse. U djetinjstvu su imali Cicu crnu, dlakavu, dobru. Kasnije, kad se udala, muž nije dao: Prljavština, smrad, dlake svuda.
Zadržala se u dućanu. Dugo čekala u redu, pa se predomislila oko hrenovki, vratila se u drugi odjel i evo, već se smračilo. Ulična rasvjeta slaba, ulica prazna. Samo pas.
Milica opet pogleda iza još uvijek je pratio. Nije lajao, nije režao. Samo ide i gleda.
Oči žute, oprezne.
Što želi?
Odlazi! drekne Milica i zamahne rukom. Marš!
Pas zastane. Spusti se na stražnje noge. Ali ne odlazi.
Pa što hoćeš od mene?! glas joj pređe u vrisak.
Tišina. Samo vjetar što ljulja stara ljuljačka u parkiću.
Milica krene dalje sad već gotovo trči. Torba joj se njiše, kruh vjerojatno spljošten kao palačinka. Srce lupa, skače u sljepoočicama.
Još dva bloka do stana. Samo dva.
Pusti me na miru! dahne ona u prazno. Ajde, pusti!
Napokon ulaz pred njom, oljuštena vrata. Milica pojuri, spotakne se o rub, jedva zadrži ravnotežu.
Ključevi. Gdje su ključevi?
Ruke joj drhte. Pretražuje džepove, ispadne joj rukavica, digne je, opet traži.
Ma daj, molim te
I tad iz ugla izlazi muškarac.
Zateteura se. Pijan vidi se odmah. Jakna raskopčana, kapa nakrivo, u ruci boca.
O, bako, promukao glas uz ciničan osmijeh. Kud žuriš?
Milica se ukoči. Ključevi joj ispadnu iz ruke, zveknu po betonu.
Idem doma, šapne ona.
A doma, veliš? Muškarac se približi. Smrdi po alkoholu i nečem kiselom. I nema se za pomoći jednom jadnom čovjeku? Kunica, dvije, makar?
Nemam. Stvarno nemam.
Daj, nemoj muljat!
Povuče prema njoj, uhvati za torbu. Milica krikne, pokušava je izvući bez uspjeha. On povuče jače, ona padne na koljena.
Pusti! Pusti!!!
Daj torbu! trese je k’o krpu.
I tad iz tame iskoči nešto smećkasto.
Pas.
Ne laje. Samo šuti, skače i uhvati pijanog tipa za rukav. Zubi zaškripe, tkanina popuca. On urla, maše bocom, pas ne pušta.
Pogledaj ti to, odjebi!
Mahne bocom pas se izmakne, pusti rukav i ugrize ga za nogavicu. Reži tiho, bijesno. Oči mu bljeskaju žuto.
Tip se sruši na asfalt. Boca odleti i rasprsne se. Pokušava ustati, ali pas opet skače ovaj put za prsa.
Makni ovog psa! Naj! viče.
Milica ne mrda. Sjedi na koljenima, drži torbu uz prsa i gleda.
Gleda kako jedan mršavi, odbačeni pas brani nju.
Tip se izvuče, odgurne psa nogom ovaj odleti, ali opet skače prema njemu. Pijanac više ne čeka. Okrene se i trči tetura, psuje cijelom ulicom.
Pas stoji, gleda za njim. Onda se polako okrene.
Milica i dalje sjedi na asfaltu. Trese se. Suze klize niz obraze ni ne primijeti kad su krenule.
Bože, promrmlja tiho.
Pas joj priđe. Zaustavi se korak dalje ne bliže. Sjedi i samo gleda.
Te iste žute oči. Ali sad više nema ni traga nepovjerenju.
Milica obriše lice rukavom. Diže ključeve s poda. Ustane koljena joj klecaju, mora se primiti zida.
Pas ni makac.
Ti si ti si mene spasila, glas joj zadrhti.
Pas samo sjedi i polako maše repom kao, ma ništa posebno.
A ja sam tebe bila ustrašena.
Milica otvori vrata ulaza. Zakorači unutra. Pogleda natrag.
Pas sjedi na istom mjestu. Ne gura se. Samo čeka.
I Milica shvati sad je na njoj odluka. Baš sad.
Može zalupit vrata. Otići gore. Zaključati se u praznom stanu. I opet ostati sama u tišini.
Kao i uvijek.
A može
Hajde, šapne. Hajde. Da se bar ugriješ malo.
Pas se ne diže odmah. Kao da ne vjeruje.
Onda polako, oprezno uđe u haustor.
Milica zatvori vrata za njima.
Pas stoji nasred hodnika nespretan, oprezan. Privukla šape, kao da ne želi previše prostora zauzeti.
Milica spusti torbu. Skine jaknu. Ruke joj još podrhtavaju od straha, od šoka, od svega što se zbilo.
Spasila me. A mene bilo više strah nje nego ljudi.
Čekaj ovdje, kaže i ode u kuhinju.
Nađe staru zdjelicu. Nalije vode. Donese.
Pas pije pohlepno, zbljuckuje. Voda se razlijeva po pločicama Milici ionako svejedno.
Gleda ju i misli: kad si ti, jadna, zadnji put jela?
Evo sad, prošapne Milica. Sad će biti bolje.
Vraća se u kuhinju. Otvori frižider. Nema baš puno: jučerašnje polpete, malo sira. Zagrije na tavi, izmrvljeno stavi u zdjelicu.
Pas ju gleda. Ne miče se. Kao da čeka dopuštenje.
Jedi, kimne Milica. Na, slobodno.
Pas jede brzo, ali ne divlja. Nije ni pohlepan.
Milica čučne pokraj nje. Polako, polako pruži ruku. Pipne dlaku.
Pas se smrzne. Gleda.
Ne boj se, šapne Milica. I mene je strah. Vidiš? Obe smo ustrašene.
Pomiluje je po glavi, po vratu. Dlaka gruba, zamršena, ali topla.
Pas uzdahne. Sklope joj se oči. Prisloni se šapi na dlan.
Nije bez veze lutalica mene pratila do doma, rasplače se Milica.
I prvi put u tri godine osjeti nije sama.
Ne samo ono ima neko tu, nego stvarno nekome je potrebna.
Tom psu. Koji ju je spasio.
Znaš, kaže tiho, čini mi se da smo iste. Nitko nas neće, obe od svi bježimo.
Obriše suze.
Pas podigne glavu. Lizne joj ruku nježno, jednom.
I Milica se prvi put nakon dugo vremena nasmiješi.
Bit ćeš ti sa mnom, kaže odlučno. Nikad te neću otjerat. Ni za živu glavu.
Ustane, donese staru deku. Raširi je pokraj radijatora.
Legni. Odmori. Sad si doma.
Pas legne, sklupča se i duboko uzdahne.
A Milica sjedne pokraj, stavi ruku na topli bok.
I tišina više nije prijetila.
Jer nije bila sama.
Jer je svijet bio manje strašan a topliji.
A to je toplina došla baš od tamo otkud nikad ne bi očekivala.
Ljudi kažu treba se bojati ljudi, ne životinja. S njima se uvijek nekako dogovoriš. Je l tako?
Muž Viktor nije bio loš čovjek. Samo nekako – praznina u njemu. Trideset godina zajedno, a opet kao stranac. Posao, trosjed, televizija. Povremeno tek pokoja kratka rečenica: „Je li večera gotova?“, „Gdje su mi čarape?“
