Na osunčanoj livadi u dalmatinskom selu, svadba se orila na sve strane. Ante i njegova supruga Marija udavali su svoju najstariju kćerku. Svi su bili veseli, pjevalo se i igralo, jedino je u kutu sjedila tužna najmlađa kći, Mirjana. Ante, već dobro raspoložen od vina, priđe kćeri, podigne je i zavrti kao u djetinjstvu.
Ne tuguj, Mirjice, i tebe ćemo mi udati! I ti si lijepa naša, pa će se i za tebe naći pravi momak. Bit ćeš ti meni sretna!
Mirjana, koja je imala tek dvanaest godina, već je navikla što je zovu šepavica. Kao mala je na stopalo ispustila težak peglač, a mjesni medicinar je pružio prvu pomoć kako je znao pa je noga krivo srasla. Nitko se time u selu pretjerano nije zamaralo, osim Mirjane to nitko nije istinski primjećivao. Osim nje, Ante i Marija imali su još dvije starije kćeri. Najmlađu su sažalijevali, pogotovo jer je ostala šepava; prstići krivi, stopalo malo okrenuto.
Ljeti bi Mirjana trčkarala po dvorištu bosa, ali u cipelama joj je bilo mnogo teže, osobito zimi. Kako je rasla, sve se više stidjela svoga hoda, ali što će, kad sudbina drugačije nije htjela. Ljepotom lica i anđeoskim glasom osvajala je svakoga u selu. Usprkos starijim sestrama koje su bile djevojke ljepotice, Mirjani je Bog podario nježnost koju nitko nije imao.
Do njih je živjela obitelj sa dva sina stariji Ivan i mlađi Darko. Ivan je bio šestoricu godina stariji i odličan je svirao harmoniku. Darko je ponekad znao uzeti harmoniku i kao, svira, ali muzika nije bila za njega, nije imao sluh. Mirjana i Darko bili su vršnjaci, a od malena nerazdvojni. Često su sjedili na Darkovoj verandi, ona bi pjevala, a on glumio da svira.
Kad bi ih Ivan zatekao, znao je viknuti: Ma pusti harmoniku na miru, Darko! Oboje bi se smijali i utrčali u dvorište kod nje.
Ivan je Mirjani bio tajni idol. Visok, snažan i zgodan mladić, često ga je krišom gledala i potajno simpatizirala, a još ni sama nije shvaćala kako joj lupa srce kad ga vidi. Kod Darka je, onako dječje, jednom priznala kako mu je brat ljepši, pa se Darko naljutio.
No, život je sam uzeo svoj tok. Ivan je jednog dana otišao u vojsku, na ispraćaju je Mirjana tiho plakala. No kad se rastanak dogodio, ona i Darko nastavili su se družiti kao i prije. S vremenom, u Darku je Mirjana prepoznala nešto više od prijatelja, potajno je sanjala kako će se jednog dana uzeti, samo ta njena nesretna noga…
Do škole su zajedno išli. Zimi bi joj Darko nosio knjige, ponekad bi je pridržao za lakat: Ajde, Mirjana, požuri, smrz’ ćemo se, zima je a njoj se činilo da trči koliko može, ali bi joj šepava noga zakočila korak.
Godine su prolazile. Dvojac je postao petnaestogodišnjaci, a Ivan nije više dolazio doma. Iz vojske je upisao Vojnu akademiju u Zagrebu, odlučio je biti vojnik. Jednog toplog ljetnog dana, kad je Mirjana završila sve što joj je majka zadala, sjela je na kamen stubišta da se ugrije na suncu dok su ptice cvrkutale, kad je iz dvorišta dotrčao Darko sav zadihan:
Mirjana, tvoj tata, na polju je… Pao je, ne miče se
Mirjana je skočila, srce joj je preskakalo, ali nije stigla na vrijeme. Oko oca su stajali ljudi, a majka je glasno plakala. Mirjana je prišla i rasplakala se s njom.
Tri dana kasnije čitavo selo je ispratilo Antu na vječni počinak. Na rubu groba plakale su njegova žena i tri kćeri.
Kako ću sad dalje? jecala je Marija.
Starije sestre su imale svoje obitelji, a Mirjana je tiho šapnula: Mama, ja ću biti s tobom, ne brini.
Često je majka kasnije govorila: Ah, Mirjana, valjda mi te Bog dao baš ovakvu da mi budeš utjeha. Ti me nikad nećeš napustiti, zar ne?
Iako je i ona sanjala nastavak škole, fakultet u Splitu ili Zadru, shvatila je da mora ostati uz majku. Osjećala se kao ptičica u kavezu, a majka je svaki dan više željela njezinu blizinu.
Vrijeme je prolazilo, a Mirjana je jednoga dana s dvorišta vidjela Darka u zagrljaju s nekom nepoznatom djevojkom. Kasnije je čula kako se zove Anđela, došla ljetovati kod bake iz grada. Darko joj nije ni pogled bacio, smijao se i držao je oko struka.
Mirjani se stegnulo oko srca. Zar Darko s drugom djevojkom? A što ću ja sad pitala se, zbunjena. Krenuli su u dom kulture, odlučila je i ona otići, pogledati mu u oči. Obukla si novu haljinu, uzela majčinu crvenu labelo, rasplela kosu. Prava ljepotica… Samo ta noga…
Stajali su pred dvoranom, pričali i smijali se. Prišla im je:
Bok, i ja sam došla… Predivna ova večer, zar ne?
Vidjela je kako se Darko snebiva, a Anđela je iznenađeno gledala.
Anđela, ovo je Mirjana, pričao sam ti o njoj, susjeda. Ti idi, mi ćemo uskoro doći, rekao je Darko i potapšao Mirjanu.
Ali neću sjediti, želim plesati kao svi. Anđela, mogu li plesati s Darkom? upitala je.
Anđela je kimnula, ali Darko je progunđao:
Ma rekao sam, sjedni, ovo nije mjesto za tebe, kako misliš plesati tako?
Mirjana je zbunjeno stala, naglo se okrenula i izgubila ravnotežu pala je. Darko je priskočio da je podigne, izveo je na prag, a ona je kroz suze odšepala kući. Na pragu je čekala majka:
Di si bila sad, Mirjana, što se dogodilo, gdje si tako sređena? viknula je.
Kad je vidjela suze, popustila je.
Ma ne plači, vidjela si Darka s drugom. Ti si meni tu, imaš mene, što će ti on? Obećala si da ćeš biti sa mnom. Ionako sumnjam da bi on…
Te večeri Mirjana je kroz prozor gledala Darka i Anđelu dok su ulazili u njegovu kuću. Srce joj se stisnulo, suze su same navirale.
Darko me je izdao… pomislila je, iako joj nikad ništa nije obećao. Od malena je vjerovala da će zauvijek biti uz nju.
Ne misleći puno, odlučila je otići do rijeke. Očekala je da majka zaspi, uzela svoj kaput i krenula noću kroz rosom natopljene poljske staze, posrnula nekoliko puta. Kraj vode je stala, hladna je rijeka mirno tekla pod zvijezdama. Mirjana je nekoliko trenutaka stajala, a onda zakoračila.
Sve moje tuge ostat će ovdje, neka me voda odnese… mislila je, dok joj je hladnoća parala kožu.
Bože, kakva sam nesretnica… Tata, obećao si mi sreću, a sad sam sama
Pogledala je u nebo, pa skočila. Nije znala da ju je netko pratio; u tom trenu netko je snažno zgrabio i izvukao iz vode.
Jesi li ti normalna, što ti to treba?! čula je glas, drhtave ruke bile su je obgrlile. Bio je to Ivan.
Ivane? Kako si ti ovdje? Ne znaš kako je kad si “šepava”, to ne možeš razumjeti, ti si uvijek bio najbolji… A ja…
Ivan je nakon završetka akademije već godinu dana bio časnik i tog dana došao kući na dopust. Nije ga ni primijetila, izgubila se u svojim mukama. Ivan je samo navečer, pušeći na balkonu, spazio Mirjanu kako odlazi prema rijeci, pa je pošao za njom.
U tišini, Ivan je čekao da se Mirjana smiri. Drhtala je u njegovom zagrljaju.
Mama mi nakon tatine smrti ne dopušta ni da iz kuće idem, ne smijem ni u Zadar studirati. Što ja imam od ovakvog života?
Ivan je još jače privukao k sebi:
Mirjana, tvoj život vrijedi za tebe samu. I za mene vrijedi! Ti si meni oduvijek posebna… Sad ti život tek počinje. Utopiti se možeš uvijek ali hrabro biti sretan, to je za jače…
Ogrnuo joj jaknu i poljubio je prvi put.
Ivane, reci mi da ovo nije iz sažaljenja prozborila je crvenih obraza.
Ne, Mirjana! Nisam o tebi nikad prestao misliti. Oženi se za mene. Vodim te u Zagreb, naći ćemo liječnika koji će ti pomoći i više neće biti ni traga tvojoj hromosti. Zbog tebe nikad nisam ni oženio nikog drugog! Drži me za riječ, želiš li?
Ivane… Da to nije šala… Naravno!
Marija je isprva bila ljuta što se Mirjana želi udati i otići. Malo-pomalo, kako su pripreme za svadbu tekle, omekšala je. Ivan je uskoro morao natrag, brzo su se vjenčali.
Tri dana kasnije Ivan i Mirjana su otputovali u Zagreb. Ivan je pronašao poznatog ortopeda, a ovaj joj je rekao:
Bit će teško, ali moguće je, samo trebaš strpljenja i hrabrosti. Trebalo je to davno napraviti, što ste čekali?
Spremna sam sve izdržati, samo da me izliječite… sa suzama je rekla Mirjana.
Operacija je prošla uspješno, Mirjana je godinu dana kasnije hodala kao i svi drugi. A onda je Ivanu izmamila suze radosnice:
Ivane, postat ćeš tata!
Ivan je od radosti ostao bez daha, pa snažno zagrlio ženu.
Moja Mirjana, želim curicu koja će biti tvoja slika i prilika!
Ma bit će što Bog da! nasmijala se, presretna od sveg srca.
Kad se djevojčica rodila, Ivan nije mogao skinuti osmijeh s lica, a Mirjana, sretna i zdrava, katkad bi sebi u ogledalu šapnula:
Koliko sam sretna… A mogla sam izgubiti sve. Hvala ti, moj Ivane, što si me spasioA kad bi navečer, dok bi mala Ana mirno disala u kolijevci, kroz prozor zagrebačkog stana dopirali svjetluci grada, Mirjana bi uzela harmoniku. Iako ju je svirao svaki drugi, sada je prsti nisu više boljeli, prsti su bili ravni, noga čvrsta pod njom. Svirala bi tiho svoju omiljenu pjesmu iz djetinjstva, i znala sreća ne bira one bez boli, nego one koji su je preživjeli. Niti u srcu ni u koraku nije više osjećala teret prošlosti. Sjećala se dalmatinskih livada, zvuka oceve harmonike, i pogleda Ivana od onda kad ju je spasio pod zvijezdama.
Sad je ona tu, nasmiješena pred ogledalom, s djetetom u naručju, mužem uz rame, spremna za svaku životnu oluju.
Te večeri, dok su Ivan i Mirjana uspavljivali Anu, osjetila je toplu ruku na svome licu i šapat:
Znaš, Mirjana, čak i kad nam život podmetne kamenje, ti si pokazala kako od toga možeš sagraditi dom.
I kroz smijeh i zahvalnost, znala je, nikad više neće biti šepava djevojčica već žena koja je našla svoje mjesto pod suncem.
