Udala sam se jako mlada, iz velike ljubavionakve što gotovo griješi protiv zdravog razuma. Zabavljali smo se četiri godine prije nego smo postali muž i žena, a kroz to vrijeme prošli smo i sito i rešeto.
Sad već više od šest godina dijelimo isti stan. I zaista, potpuno vjerujem svom mužu, jednako kao i sebi. Moj suprug je prava dobrica, brižan i pažljiv. Uvijek mi pripomogne oko kućanskih poslova. Nije on nikakav lav među muškarcima, niti je neki Apolon kad bi ga gledao s leđa. Teško ga je nazvati baš neodoljivo zgodnim, ali ono što ga istinski izdvaja jest srce veliko kao Jadranširi dobrotu kao bakalar miris u doba Božića, pa svima bude lakše kad je najteže.
No, kad treba prelomiti i donijeti ikakvu radikalnu odluku, odmah postane poput sove usred danasamo trepće. Ne izlazi iz svoje sigurne zone ni pod razno, a i pomalo je sramežljiv, što bi rekli naši stari – pravi gospodin. U ovih šest zajedničkih godina, promjena kod njega ni za lijek.
Briga o sebi mu je misaona imenica, a zdravljema, o tome ni ne razmišlja, to mu je kao da ga pitaš da skoči s trajekta u veljači. Najmanja promjena u rutini ga prestraši kao kumicu na placu kad padne cijena kapule. Inače je skoro deset godina stariji od mene, ja imam dvadeset i šest. Volim ovaj život, imam super posao, kupila sam si auto, plaćam ratu kredita za stan. Nedavno me prijateljica pita: Ma, čuj, čemu ti zapravo treba on?
I, eto ti ga sad, ko da mi je netko ugradio crva u glavu. Sjela sam, gledam u prazno i mislim: Zbilja, čemu mi on sada treba?Pa se nasmijem sama sebi, tiho i onako toplo, kao kad uhvatiš samu sebe kako plešeš dok pereš posuđe. Jer, možda se ljubav ne mjeri uzbuđenjem ni grandioznim gestama, nego time koliko si miran dok zagrliš nekoga usred najobičnije večeri. Možda je prava sreća kad te netko voli onako kako ti zapravo treba, a ne kako si nekad sanjala. Shvatim da mi ne treba on zbog nekakvog velikog razloganego jednostavno zato što je tu, svaki dan, s osmijehom, šalicom čaja i onim njegovim smirenim, tihim postojanjem što umiri i najbučniji nemir u meni.
I kad ponovo stanem pred ogledalo, vidim nas dvojeon, nesavršeno savršen, i ja, sa svim svojim pitanjima razasutim kao mrvice kruha. Zajedno smo dom. Zbog toga mi, zapravo, treba on.
