Kod ulaznih vrata, Sandra je duboko udahnula i izbacila iz sebe: “Čeka te iznenađenje,” namješteno se nasmiješila. “Ako ti se ne svidi, samo reci da skačeš do dućana.” Marko nije stigao ništa reći prije nego što je širom otvorila vrata svog stana. Iznenađenje? Ako mu se ne svidi? Zabavljali su se već četiri mjeseca i tek sad ga je prvi put pozvala k sebi. Već je samo to pozivnica vrijedna svake sitne nelagode.
Nelagodnost nije dugo čekala, odmah je iskočila u hodnik uz povik: “Mama, mama!” i ukočila se gledajući Marka krupnim očima. Gledali su se. Bio je to dječak, sedam-osam godina. Njezin dječak.
Naravno, Marko je ušao (nije mogao otići već na pragu?), iako je u tom trenu svaka ideja o romantici nestala. Sandra se uznemireno vrtjela po stanu, očito izbjegavajući njegov pogled, razgovor im nije išao. Marko je ipak pokrenuo one osnovne, pristojne razgovore s njezinim sinom. Zove se Hrvoje. Ima sedam i pol godina. Ide u školu. U drugi razred. Ne voli baš učiti nogomet mu je puno draži.
– Jučer sam pekla kolač, idemo na čaj, Sandra je ustala.
– Ali ja sam ga skoro cijelog pojeo, opet je raširio oči Hrvoje.
E sad ili nikad.
– Ma znate što, mogu ja skočit’ do dućana po nešto slatko za uz čaj.
Sandrine oči nakon te rečenice sigurno će pamtiti cijeli život. Na vratima su oboje stajali pred njim, gledali ga onim svojim prevelikim okicama, k’o dva ptića, i šutjeli. Marko se dobro povukao, valja mu priznati. Nije bilo zamjerki, ni teških pogleda prema Sandri, ni uzdaha tuge ništa. Znao je, kad je rezati, treba rezati bez premišljanja, brže boli, ali brže i prolazi.
Vani je padala dosadna, zagrebačka jesenska kiša. Vjetar ga je šibao po licu dok je išao prema tramvajskoj stanici. Zašto mu Sandra nije rekla odmah? Pa dijete ti nije mačić! Odrasli smo ljudi, znao bi na čemu je. Bio je povrijeđen, jer je to prešutjela, jer joj je već bio počeo vjerovati, pa čak je i zavolio pa ono što je napravila na kraju… E, baš to ga je boljelo.
Nije bio problem što je on… kao da mu ne vjeruje… kao da ga nije dovoljno smatrala vrijednim čovjekom da mu od početka kaže. Na što je računala? Da će odmah zavoljeti njezinog dečka kao starog frenda? Marko je hodao po zagrebačkim lokvama, ljut na Sandru, a negdje duboko, potajno, nadao se da će ga baš sada nazvati i zamoliti da se vrati.
Najviše na svijetu želio je živjeti s tom ženom. Već je smišljao kako će je jednom zaprositi nešto posebno, nikakve klišeje. Bio je uvjeren da su jedno za drugo. Činilo mu se kao da ga je život baš na to pripremao, da mu je ona poslana kao sudbina, i da sad tek sve počinje.
Ali sad je gazio kroz lokve, susrevši se sa svojom nespremnošću i strahom. Suočio se sa svojim egoizmom, prihvatio uvredu pod ruku i otišao. Ma stvarno, kakvo iznenađenje.
– Mama, je li taj čovjek bio moj tata?
– Tata? Od kud ti sad to, Hrvoje?
– Ma… Hajde, dođi, moram ti nešto pokazat.
Hrvoje ju je odvukao u svoju sobu. Usred sobe stajala je njihova božićna jelka. Ne baš lijepo okićena, al’ blista od lampica.
– Kako si je uspio postaviti? Zašto, Hrvoje?
– Popel sam se na stolicu. Nije teška. Zamolio sam Djeda Mraza da mi donese tatu.
Sandra ga je zagrlila, pala na kauč, privila mu glavicu na prsa i tiho zaplakala. Ima li što teže nego shvatiti da ni ti ni tvoje dijete nikome niste potrebni? Ima li išta gore nego sjediti tako slomljena pred djetetom i pred Bogom i osjećati se odbačeno? Ima li išta bolnije nego shvatiti da nikoga zapravo nije briga ni za tvoj život, a kamoli da želi dijeliti snove i brige s tobom?
Sad joj se činilo da je ovo još gore nego biti neprimijećena uz muža. Tada je, barem, imala iluziju da je sretna, da je njezin muž jednostavno takav, da ne ide s njom na ručak u istu menzu jer je stvarno sit, i ni zbog čega drugog.
Tada je bilo lakše, vjerovala je da su svi muškarci različiti i da je njezin muž naprosto čovjek koji ne voli večere u restoranima, izlaske, duga šetanja, smijeh i zabavu. Ozbiljan poslovan čovjek, baš takav. Tada je još mogla sanjati da jednog dana može biti sretna. Sad više nema ni toga.
Najviše je na svijetu željela nazvati Marka i ispričati mu koliko je teško biti žena s djetetom, kako su vezama nažalost druge stvari postale bitnije, da muškarac više nije samo muž, već mora biti i otac djetetu. Što može, kad je u Marku prepoznala baš to? Kad su se upoznali, Sandra je već dobro znala da nije pametno žuriti s upoznavanjem muškarca s obitelji, da treba vremena, posebice ne predstavljati sina svakom potencijalnom partneru, jer ih može biti još, i da za vezu trebaju barem neki zajednički interesi i sličan pogled na život.
– Vidiš, Hrvoje, sve stvari imaju svoje vrijeme. Ne možeš tako poželiš čudo, postaviš jelku, zamisliš želju i odmah se sve ostvari. I jelku treba postaviti kada dođe vrijeme, i želji treba dati vremena da se ostvari.
– Može!
Hrvoje je bio uporan u svojoj dječjoj tvrdoglavosti, namrštio se. Sandra nije imala srca protiviti se, pa ga je preusmjerila drugdje. Uzele su njegovu najdražu knjigu, smjestile se na kauč jedno uz drugo. Život ide dalje. Samo je završilo jedno poglavlje. Poglavlje koje je moglo biti prava sreća, pa nije. I nema mjesta samosažaljenju.
Zalupila su vrata stana zaboravili su ih zatvoriti kad je Marko otišao.
– Brrr, kakva kišurina i vjetar! Smrznuo sam se dok sam tražio baš najbolje kekse!
Sandra i Hrvoje su se ukipili i provirili u hodnik. Marko je stajao mokar s osmijehom do ušiju, s vrećicom punom slastica.
– Jesam ti rekao! šapnuo je Hrvoje.
Sandra se baci Marku u zagrljaj, sad u suzama, ali od sreće.
– Ma što je vama, što je, moji okicaši, pa samo sam svratio do dućana… Samo do dućana!
