Majka je tada već bila ljuta na mene kad je saznala da su nas muževi rođaci pozvali ovoga ljeta k sebi. Oni su stanovali uz more, u blizini Šibenika, i rado bi ugostili mene i moju kćerku cijelo ljeto. Naravno da sam željela otići, liječnik nam je preporučio da dijete provedemo ljeto uz more kako bi bila zdravija preko godine, manje bolovala.
Ali majka se silno uzrujala, plakala i ponavljala kako to nikako ne dolazi u obzir jer ljeti ima previše posla u vrtu i ne može se snaći sama. Uvijek se oslanjala na moju pomoć. Zamjerila mi je i što joj prošle godine nisam dovoljno pomogla. I bila je u pravu, tada mi je dijete imalo tek nekoliko mjeseci, pa nisam ni stizala pomoći oko njezinog vrta.
Vrt me zamorio još dok sam bila gimnazijalka. Dok su drugi provodili ljeta na izletima, kupanju i druženjima, ja sam skoro svaki dan bila na zemlji, s popisom zadataka, plijevila, zalijevala, bavila se zemljom. Roditelji su radili u tvornici, pa su mogli na selo dolaziti samo vikendima. Ali ja sam imala slobodnog vremena, pa sam, naravno, mogla raditi u vrtu.
Tako su moji školski prijatelji uživali bezbrižno, a meni je veći dio ljeta prolazio u okopavanju i zalijevanju, sve zato da bi mama mogla vikendom, s rukama u njenim najdražim sadnicama, ponavljati da radim sve krivo.
Kasnije, kad sam upisala fakultet u Zagrebu, poželjela sam preko ljeta nešto zaraditi. Umjesto podrške, čekala me nova runda zamjeranja jer nisam birala vrt, nego posao.
Kad sam se udala, majka je pokušala i mog muža Denisa nagovoriti na rad u njenom vrtu. Otišao je nekoliko puta, ubrzo shvatio da tim poslovima nema ni kraja ni svrhe, te se odlučno zahvalio. Majka je bila zaprepaštena, tvrdila da ne sadi samo za sebe, već i za nas, ali muž je zaključio da mu je neusporedivo lakše i jeftinije kupiti povrće u dućanu nego iz tjedna u tjedan gubiti dane u tom vrtu.
I ja, iskreno, nisam dolazila često, iako mi je majka prigovarala na kilometre. Onda sam ostala trudna i više nije bilo rasprave sve sam te dane provodila s nogama na povišenom, ne mogući podnijeti vrućinu ni nekoliko minuta, a kamoli cijeli dan u vrtu.
Kad se rodila kćerkica, preskočila sam gotovo cijelu sezonu radova u vrtu. Mama je spominjala da bi možda mogla nekako uskladiti čuvanje djeteta i vrt, ali ni ona nije inzistirala, svjesna da s takvom bebom od njezina plana nema ništa. Ali već je u glavi kovala planove za iduću godinu.
Za nju je bilo jasno: kćerkica će narasti, moći ćemo se izmjenjivati, ja bih opet dala svoj doprinos povrtnjaku.
A dijete će biti presretno. U gradu je sve zagađeno, trava prekrivena prašinom, a na selu je divota čist zrak, sunce, kupit ćemo mali bazen, staviti suncobran i pustiti malu da uživa maštala je mama.
Takvi snovi me nisu oduševljavali, ali nisam govorila ništa da izbjegnem svađu. Imala sam svoje planove.
Za Božić su kod svekrve došle njezine sestre iz Zadra, teta i kuma mog supruga s kojom je on iznimno blizak, gotovo kao s drugom majkom. Teta sa suprugom živi uz more, imaju kuću i vlastiti vrt, ali sin im je odrasao i otišao raditi u Njemačku, pa su sami.
Pozvali su nas bez ikakve naknade da ljeti dođemo kod njih. Rekli su da bi im bilo izuzetno drago da nas ugoste.
Prvo sam mislila da je to samo uljudna gesta, ali teta je kasnije više puta zvala i podsjećala da nas zaista očekuju. Moj suprug, naravno, ne može uzeti cijelo ljeto slobodno, ali dogovorili smo da će nas dovesti na početku ljeta i doći po nas krajem kolovoza, što mu je izvedivo.
Mnogo smo željeli na more, a doktor nam je također savjetovao baš takvo putovanje da malena bude zdravija i otpornija tijekom zime. Slagala sam se s time. Ali moja mama je tada sve “pokvarila”.
Odjednom je, prema njezinom mišljenju, sunce postalo opasno, pitala me gdje ću “među tuđince”, a i njezin vrt, naravno, ima višestruke dobrobiti za zdravlje djeteta. Počela je nabrajati kako je prošle godine sve sama obavljala u vrtu. Odluka da idem na more dodatno ju je razljutila.
Jer zbilja, tko bi zdrav i priseban, birajući između vrta i mora, izabrao vrt? Pogotovo kad iz tog vrta ništa ni ne trebaš. Nama ništa ne treba iz maminog vrta. Sve kupujemo u trgovini, a njene zimnice i pekmezi još uvijek stoje u podrumu u teglama ni ne stignemo ih pojesti, i zapravo ih ne volimoTe večeri, kad sam konačno nazvala mamu, stisnula sam slušalicu dlanom i prvi put bez straha izgovorila što želim.
Mama, idemo na more. To nam treba, meni i maloj. Neće biti kraj svijeta ako vrt ovo ljeto malo zaraste. Ako ti bude teško, možemo ujesen zajedno počupati što treba.
Dugo je šutjela, čula sam kako diše, taj stari, poznati zvuk sa slušalice, dah pun zamjeranja i boli. Onda je tiho rekla:
Samo vi idite. Ako tebi i unuci treba more, neka bude tako. Vrt će preživjeti.
Legla sam te noći lakša, kao da mi je s leđa skliznula ljutnja koju sam nosila s onog užarenog ljetnog tla iz djetinjstva. Zamišljala sam nas dvije pod borovima, s mirisom soli na koži, kako gledam kćerku dok trči po toplim pločicama kuće uz more, slobodnu, zdravu, radosnu.
I znala sam: možda vrt neće roditi kao prijašnjih godina, možda mama neće biti veselija zbog toga, ali tih nekoliko ljetnih tjedana bit će naše sjeme. Posijano uz more, na suncu, napokon oslobođeno težine zemlje. Izrasti će neko novo bilje možda lakše, mirisnije i za kćer, i za mamu, i za mene.
