Sada se može živjeti
Mirjana stoji uz rub groba i promatra kako se lijes spušta u zemlju.
Hladno je. Studeni donosi vjetar koji mrsi crnu vrpcu na vijencu, zavlači se pod kaput i tjera Mirjanu da stišće ramena.
Osim nje, tiho jeca teta Božica daleka rođakinja, koju je Mirjana vidjela samo nekoliko puta u životu.
Majka strpljivo drži, samo njezini prsti, stisnuti oko Mirjanine ruke, ledeni su.
Otac
Mirjana gleda u lijes, pokušava shvatiti što osjeća.
Ništa.
Potpuna, zategnuta praznina u srcu. Kao u zamrznutoj kući gdje davno nema grijanja.
Dobro je bio čovjek, kaže netko iza nje. Nek mu bude laka hrvatska zemlja.
Mirjana se jedva suzdržava da ne prasne u smijeh.
Dobro!?
Otkud oni znaju!?
Vidjeli su ga na proslavama, trijeznog, veselog, uz harmoniku. “Zlata vrijedan,” “duša društva,” “faca od čovjeka.”
I ništa više.
Oni ne znaju kakav je bio kod kuće.
Mirjana zatvara oči, sjećanja naviru: ima sedam godina, budi se noću od buke. Otac ulazi u hodnik, ne može pogoditi vrata, iz njega smrdi po rakiji i nečemu kiselom. Majka ga odvlači u sobu dok on viče: “Ne poštuješ me!” Mirjana steže oči i povlači pokrivač preko glave, ne želi vidjeti ni čuti.
Ujutro otac sjedi za stolom, s krivnjom na licu, pije sok od krastavaca i kaže: “Oprosti, mala, poskliznuo sam se. Više se neće ponoviti.”
Ponavljao se.
Uvijek se ponavljalo.
Mirjana otvara oči. Lijes je već prekriven, na humku su vijenci. Ljudi polako napuštaju groblje. Majka je hvata za lakat:
Idemo, dijete. Treba na ručak poslije sprovoda…
Za stolom na ručku, Mirjana sjedi kao stranac. Jede, klima glavom, zahvaljuje na izraženu sućuti. U glavi joj se vrti jedno: želja da vrišti od pitanja:
“Zašto ništa ne osjećam? Zašto me ne boli?”
Navečer, kad su svi otišli, ostala je s majkom u kuhinji. Piju čaj, šute. Onda majka kaže:
Znaš, čudno mi je… sad razmišljam…
Mirjana podiže pogled.
Pomislila sam, sad se više ne treba bojati. Neće pasti negdje vani, neće promrznuti, neće nestati. Možemo… samo živjeti.
Mirjana gleda majku i vidi isti strah koji osjeća ona. Strah jer pod kožom nije tuga, već olakšanje.
Jesam li loša? tiho upita majka.
Mirjana joj prilazi, grli je.
Ne, mama. Nismo loše. Samo smo umorne.
Ostaju tako do jutra. Prisjećaju se. Ne onoga kako je pio, nego drugih stvari: kako je Mirjani sagradio kućicu za lutke, kako ju je učio voziti bicikl, ili kako su jednu subotu zajedno iz Vukovarske tržnice donijeli ogromnu lubenicu pa je zajedno jeli na podu, jer za stolom nije bilo mjesta.
Bio je raznolik čovjek. I to je isto istina.
Poslije je majka otišla spavati. Mirjana ostaje sama. Uzimajući mobitel, šalje poruku mužu: “Dobro sam. Sutra dolazim.”
Odjednom shvaća: prvi put nakon tjedana diše smireno. Bez straha. Bez iščekivanja loših vijesti. Bez tog neprestanog napora.
Otac je preminuo. I sada je život napokon miran.
Mirjana zna da će se ta misao vraćati. Da će se još mnogo puta buditi noću s osjećajem krivnje. Da će teta Božica i ostala rodbina još dugo šaptati: “Kako je hladna, ni plakala nije.”
Ali sada, u ovom miru stana gdje više nema mirisa alkohola i nema noćnih svađa, Mirjana si dopušta minutu iskrenosti.
Oprosti, tata, kaže tiho. Voljela sam te, stvarno. Ali toliko sam bila umorna od mržnje prema tebi.
Ujutro odlazi.
U vlaku dugo gleda kroz prozor na sivu slavonsku studen, pa izvlači bilježnicu i zapisuje odgovor koji joj dolazi nakon svih misli:
“Djeca alkoholičara ne plaču na pogrebima. Oni su već isplakali sve suze kroz godine života pokraj te bolesti. I nisu oni bezosjećajni. Oni su preživjeli.”
Mirjana zatvara bilježnicu i prvi put nakon dugo vremena osmjeh se vraća.
Vlak ju nosi u novi život. U život u kojem ne mora gledati preko ramena.
