A gdje je sir? Onaj tvrdi, što sam ga baš kupila za salatu? upitala je zbunjeno, premećući po polici polupraznu staklenku kiselih krastavaca i jedinu preostalu vrećicu kefira.
Moj suprug, Ivan, sjedio je za kuhinjskim stolom i pokušavao se povući u ramena, izbjegavajući pogled, dok je jesenska kiša uporno udarala o prozor.
Ma, Jadranka je djeci pravila sendviče Bili su gladni nakon šetnje, promrmljao je nastojeći što tiše govoriti, kao da nas glasniji ton može razbiti. Dora, nemoj dramatizirati radi jednog komada sira. Kupit ćemo novi.
Dora je polako zatvorila vrata hladnjaka. Više nije osjećala hladan zrak na nogama, ali u njoj je sve kipjelo. Udahnula je duboko, brojeći do deset navika iz zadnja tri tjedna, sve manje učinkovita.
Ivane, taj komad je koštao sedamdeset kuna, rekla je mirno, bez emocija, okrenuvši se mužu. Planirala sam napraviti svečanu večeru zbog završetka projekta. Sad je opet prazno kao i jučer kad je nestala pršuta, i prekjučer kad nisam našla pakiranje pastrve. Radimo samo za WC, shvaćaš li?
Ivan se trgnuo, kao da ga boli zub. Neugodno mu je, sram ga, ali osjećaj dužnosti prema familiji prevladava.
Gostuju, Dora. Imaju renovaciju, znaš i sama. Prašina, buka, ne mogu disati. Malo strpljenja, uskoro odlaze.
To “uskoro” već se izgovaralo dvadeset drugi dan. Sve je počelo nevino: sestra, Jadranka, zvala je, žaleći se kako su majstori kod njih u stanu probili pod i oštetili cijev, pa je život tamo postao nemoguć. Zamolila je da ih privremeno ugostimo “tri-četiri dana, dok se sve osuši i stave estrih”. Dora, dobro srca, pristala je; obitelj je obitelj, treba pomoći u nevolji.
Tri dana pretvorila su se u tjedan, tjedan u dva, a već je drugi mjesec jeseni, kraj se ne nazire. U našoj troiposobnoj, mirnoj i ugodnoj zagrebačkoj stančici zavladao je kaos. Jadranka i njen muž Božidar zauzeli su dnevni boravak, njihovi sinovi, deset i jedanaest godina, spavali su na napuhavajućem madracu, ali su zapravo “živjeli” po cijelom stanu.
Večeri su postale test strpljenja. Dora je sanjala o toplom tušu i tišini nakon posla, ali umjesto toga našla bi “kolodvor”: televizor bi odzvanjao jer Božidar voli gledati vijesti glasno, djeca su se u kadi brčkala po četrdesetak minuta, trošeći litre skupog gela za tuširanje i ostavljajući lokve na podu, u koje je Dora redovito gazila u čarapama.
Najveći problem postala je hrana. Dora i ja zarađujemo pristojno, navikli smo jesti kvalitetno: dobro meso, svježe povrće, voće, domaći jogurt. Budžet je bio planiran, štedjeli smo za ljetovanje i rate kredita koji smo skoro otplatili. S rodbinom budžet je pukao pa i nestao.
Jadranka, dobro uhranjena i sklona uživanju u hrani, nije prilazila štednjaku.
Ajme Dora, iscrpljena sam od renovacije, cijeli dan sam pod stresom govorila bi, ležeći na kauču s tanjurom grožđa. Ionako kuhaš, nije ti problem dodati još koju kutlaču juhe?
Ipak, “još kutlača” pretvorila bi se svaku večer u pet litara gulaša, koji bi nestao odmah. Božidar, vozač, radio je po smjenama, a kad bi bio doma, njegova bi apetita bila digne za vojsku. Nećaci su brisali sve iz hladnjaka, bez pitanja za koga je kupljeno.
Dora je skinula jaknu, stavila je na stolac i umorno protrljala sljepoočnice.
Ivane, danas sam pogledala stanje u banci rekla je izravno, gledajući muža u oči. U tri tjedna smo potrošili kao inače u dva mjeseca. Ozbiljno. Ni kruh nisu kupili.
Pa sad imaju izdatke, renovacija branio ih je Ivan, sve slabijim glasom. Božidar kaže materijal je poskupio.
I mi imamo izdatke, prekinula ga Dora. Nije moj posao hraniti četiri odrasla i dvoje djece sama. Jesi vidio da je Jadranka ikad donijela vrećicu s hranom? Barem kekse za čaj?
Tad je u kuhinju, svirepo tapkajući, ušla Jadranka. Nosila je Dorin ogrtač svoj joj je “previše vruć”, a ovaj je nježan i lagan. Dora je stisnula zube, ali prešutjela, vidjevši mrlju od džema na rukavu.
E, Dora je doma! uzviknula je sestra, prolazeći do kuhala. Čekamo te. Umiremo od gladi, Božidar pita što je za večeru. Kaže da je miris kotleta osjetio, imaš odmrznutu mljevenu.
Dora ju je pogledala dugo, bez treptanja. Nešto je puklo u njoj. Onaj osigurač za pristojnost bio je izgorio.
Kotleti neće biti, rekla je mirno.
Kak’ ne? Što ćemo onda? Ne možemo biti gladni, djeca moraju imati red.
Mljeveno sam vratila u škrinju. Za večeru imamo heljdinu kašu. Bez mesa.
Bez mesa? Bez umaka? Božidar to neće jesti, on je muškarac, treba mu meso!
Onda Božidar može otići do dućana, kupiti meso, skuhati si, nasmiješila se Dora, no osmijeh joj nije dopirao do očiju. Adresu “Konzuma” zna, odmah iza ugla.
Jadranka je siktala, stavila šalicu glasno na stol i stisnula usnice.
Što ti je, Dora, poludjela si? Umorna od posla, ali s rodbinom ne smiješ tako. Ivane, smiri ju!
Ivan, između dvije vatre, izgledao kao da bi se najradije propao kroz parket do susjeda.
Dora možda, da ipak skuhamo zamrznute štrukle? Još ih ima
Bilo ih je, potvrdila je Dora. Jučer, dok su tvoji nećaci pravili natjecanje tko će više pojesti.
Večer je prošla u napetoj tišini. Dora je skuvala heljdinu kašu, stavila na stol maslac i sol. Božidar je demonstrativno “kopao” po tanjuru, mrmljajući o “zatvorskom obroku” i otišao u dnevnu gledati seriju. Jadranka je djeci kašu zalila šećerom (iz Dorinih zaliha), i isto napustila kuhinju uz komentar:
Nadam se da ćeš sutra biti bolja i napraviti nešto konkretno.
Dora nije spavala cijelu noć. Ležala je u mraku, slušajući Božidarovo hrkanje i Ivanovo tiho disanje, razmišljajući. Zaključila je da je dobrota kažnjiva, granice se moraju braniti, a ako to ne učini, ovi će ostati kod njih zauvijek. Renovacija je bila samo izgovor Božidar tri tjedna nije ni svratio do stana “provjeriti estrih”. Samo su tražili besplatan stan, besplatnu hranu i punu uslugu.
Iduće jutro Dora je ustala prije svih. Nije pravila doručak skuhala je kavu, popila u tišini i otišla na posao, ostavivši hladnjak potpuno prazan noć prije sve što vrijedi premjestila je u prijenosnu škrinju i odnijela mami, u susjedstvu.
Dan je prošao u radnom ludilu, ali u Dorinoj glavi sazrijevao je plan. Navečer se vratila, ne s vrećicama hrane, nego s fasciklom.
Atmosfera doma je dočekala težinu. Jadranka je stala u hodniku, ruke na bokovima.
Možeš zamisliti, Dora, jutros u hladnjaku ništa! Čak ni jaja! Djeca su morala jesti suhe pahuljice bez mlijeka! Ovo već prelazi granicu!
Božidar je iz dnevne prozvao, češkajući trbuh ispod razvučene majice.
E, domaćice, ti si baš zaboravila na nas. Cijeli dan gladujemo. Jesi bila u dućanu?
Dora se smireno izula, prešla u kuhinju, stavila fascikl na stol i glasno rekla:
Svi u kuhinju. Imam razgovor.
O, napokon, obradovao se Božidar, trljajući ruke. Da dogovorimo meni. Ja bih steakove, ili bar pečenu piletinu.
Kad su svi sjeli (djeca otišla s tabletom u sobu), Dora je otvorila fascikl.
Ovako, rekla je poslovnim tonom koji koristi na sastancima s zahtjevnim klijentima. Kod nas ste dvadeset tri dana. Ni jednom niste kupili namirnice, platili režije, niti sudjelovali u čišćenju.
Ajme, sad će brojati rollala je očima Jadranka. Pa mi smo obitelj!
Upravo zato sam trpjela tri tjedna, Dora je izvadila ispisanu tablicu. Radila sam financijsku reviziju. Ovdje, pokazala je na brojke, naši standardni troškovi za hranu na mjesec. Ovdje troškovi zadnje tri tjedna. Suma porasla četverostruko.
Božidar se nagnuo nad stol, žmirka.
Što su ove papire? Račune skupljaš? zasmijao se. Dora, baš si štedljiva. Ivan, kako podnosiš ovo?
Ivan je pocrvenio, šutio. Dora nije čekala da reagira.
Nije štedljivost, Božidar, to je računovodstvo. Sve je tu: meso, riba, sir, jogurti za djecu, voće, povrće, kemija za kućanstvo. I struja, i voda brojila sam sve.
I što želiš time reći? Jadrankin glas postaje piskav.
Da od danas, Dora stavlja list s podacima svoje banke, se besplatan pansion zatvara. Izdala sam vam račun za tri tjedna stanovanja i prehrane. Iznos je dolje.
Jadranka grabi papir, pogleda brojeve i zapanji se. Ispadne joj iz ruke.
Jesi normalna?! Četiri tisuće kuna?! Za hranu?! Kao da smo jeli u restoranu!
Gotovo, kimne Dora. S obzirom da ste jeli samo biftek, skupe kobasice, crvenu ribu, kuhala sam sama još je povoljno. Nema obračuna usluga kuharice ni čistačice, računajte to “obiteljski popust”.
Neću platiti! Božidar skače. Ovo je bezobrazluk! Ivane, brani svoju sestru!
Ivan diže pogled: crveno lice zeta, sestrino izobličeno od ljutnje, zatim mirno, ali umorno lice supruge. Sjetio se kako je Dora sinoć plakala pod tušem, da nitko ne čuje. Sjetio se praznog novčanika pred plaću.
Što bih trebao reći? tiho kaže Ivan.
Da je poludjela! vrišti Jadranka. Pa došli smo u goste! Kakva je to obiteljska gostoljubivost naplaćivati!
Gosti, Jadranka, dođu sa kolačem, popiju kavu, i odu navečer rekao je Ivan mirno, ali odlučno. Ili dođu na par dana po dogovoru. Vi ste ovdje mjesec dana, živite na naš račun, i još prigovarate zbog heljdine kaše.
Tišina, gola, popunila je kuhinju. Jadranka je gledala brata kao da mu je narasla druga glava.
Ti nas tjeraš?! prošaptala je.
Ne tjeram, Dora se ubacila. Ali uvjeti se mijenjaju. Ako ostajete, prelazimo na komercijalnu osnovu: pola troškova hrane, udio režija, kuhanje na smjenu dan ja, dan ti. Tako je fer. A ovaj račun, Dora pokaže prstom platite do kraja tjedna.
Ma, dosta! Božidar šutne stol. Idemo, Jadranka. Takve rodbine nam ne treba. Nek se zadave s kobasicama!
Gdje ćemo? Stan je pod renovacijom! jaukne Jadranka.
Kod tvoje mame! Božidar odbrusi. U tijesnom, ali bez trzanja. Nikad više moja noga ovdje!
Pakiranje je trajalo točno sat vremena. Najglasniji sat u našem domu. Jadranka je demonstrativno lupala vratima ormara, Božidar psovao (iako je pokušao tiho, čulo se sve), djeca su se ljutila što ih odvajaju od crtića.
Dora je sjedila u kuhinji, pila hladan čaj, ne miješajući se. Znala je: ako sad pomaže ili objašnjava, sve se vraća na staro. Ivan je tiho, mrzovoljno pomagao nositi torbe u hodnik.
Kad su napustili stan, zalupivši vratima i uskliknuvši “nikad više” i “kako vas nije sramota”, nastala je blagoslovljena tišina.
Ivan se vratio u kuhinju, sjeo nasuprot Dori i pokrio lice rukama.
Bože, kako je neugodno tiho progovori. Mama će sad zvati i prijetiti
Neka zove, Dora mu je stavila ruku na njegovu. Ivane, nismo ništa loše napravili. Samo smo zaštitili svoj dom. Vidio si da su nas prešli.
Jesam, uzdahnuo je. Ali to je rodbina.
Rođaci moraju poštovati jedni druge. Ovo je bilo iskorištavanje. Danas sam, znaš, zvala tvoju mamu.
Ivan je zbunjeno pogledao suprugu.
Zašto?
Da pitam za zdravlje. Slučajno sam saznala da kod Jadranke nije ni bila renovacija.
Nije? šokiran je Ivan.
Tako. Svoju su stan iznajmili, na dva mjeseca, ekipi građevinara koja radi u Zagrebu. Htjele su dodatno zaraditi dok su živjeli kod “dobrog brata”. Mama je izbrbljala, misleći da mi to znamo.
Ivanovo lice prelazi iz blijedog u crveno. Oči mu se šire od spoznaje.
Iznajmili? Dakle primali su novac, živjeli kod nas, jeli na naš račun, i još…
I još su prigovarali za heljdinu kašu, Dora dovršila. Sramiš li se i dalje?
Ivan je šutio minutu. Onda je ustao, otvorio hladnjak, pogledao prazne police, i od smijeha mu je pobjeglo grleno.
Ne. Više nije me sram. Dora, oprosti mi. Bio sam bedak.
Bio si, potvrdila je Dora, ustajući. Sad si pravi. Hajmo do dućana? Kupiti sir. I butelju vina.
I mesa, Ivan je odlučno dodao. Samo za nas dvoje.
Tjedan kasnije, Jadranka je zvala ne Doru, nego Ivana. Dora je slušala jer je Ivan stavio mobitel na zvučnik dok je prao posuđe.
Ivane, znaš, malo smo pretjerali, pjevušila je sestra. U maminom je tijesno, djeca ne mogu učiti, Božidaru je nezgodno spavati… Razmislili smo, možda da se vratimo? Imamo čak i vrećicu krumpira i makarona.
Ivan je ugasio vodu, obrisao ruke ručnikom i gledajući Doru, koja je odmahnula glavom, mirno je odgovorio:
Ne, Jadranka. Kod mame ste tako i neka bude. Kod nas je moralni remont. Nema mjesta.
Stisnuo je “prekid” i prvi put u mjesec osjećao se kao pravi gospodar svog doma. Račun koji je Dora izdala nikad nisu platili, ali mir i tišina vrijedili su puno više od četiri tisuće kuna.
To je lekcija koju smo oboje naučili: ponekad za mir u obitelji treba na vrijeme zatvoriti vrata rodbini koja vam sjedi na grbači.
