Tetka Paška stigla je iz Slavonije. Starija gospođa više nije mogla sama brinuti o svojoj kući pa ju je nećakinja Iva dovela k sebi u Zagreb.
Suprug Matija nije se bunio. Bio je tih, mršav, nosio je naočale i uvijek slušao svoju glasnu i dobroćudnu Ivu bez pogovora.
Pa nije stranac, ipak je tetka. Nema svoju djece, a meni više ni majke nema. Mama mi je bila trideset godina mlađa od tete Paške, rođena iz druge obitelji mog oca. I zamisli, mama ode prerano, tako mi je teško. Šteta tete! Uzet ćemo je! odlučno je rekla Iva.
Djeca, Luka i Anđelina, nisu poznavala tetu osobno. Zapravo, ni Iva je nije vidjela više od dva puta. Telefonom nisu komunicirale, samo pismom. Kako su doznali, teta Paška nije imala ništa od nove tehnike.
I evo nje, s nama. Sitna, kao vilenjak (trinaestogodišnji Luka bio je veći od nje). Oduvijek je imala paperjaste, svijetle kose, a oči su joj bile mladolike, bistre i plave.
U rukama nosila je zavežljaj i mrežicu, baš kao iz onih starih vremena. Dva stara kofera.
Pod rukom prenosila je dlakavog narančastog mačka. On je leno pogledao nove stanare, skočio na pod i krenuo istraživati stan.
Ovo je Mandarina. Sa sobom sam ga uzela. Živa duša, nemojte zamjeriti, rekla je tetka Paška.
I dodala:
Kakvi ste mi! Moji dragi!
Kasnije je bilo okupljanje za stolom. Sa sobom je donijela kiselinu i marmeladu. Iva se iznenadila kad je vidjela kako njezina izbirljiva djeca jedu teteine marmelade, krastavce, ajvar i svašta drugo.
Ivice! Imate vikendicu? Sve ću zasaditi, zdravlje nije kao prije, ali što se mora, mora se! Bez svog ne možeš! rekla je tetka Paška.
Iva je rekla da nema vikendice. Zašto bi im trebala? Sve se može kupiti. I vremena nema. Dva posla ima, i Matija isto. Djecu vide u prolazu. Stan su uzeli na kredit, još će dugo plaćati.
Vikendica mora biti. Ne gledaj me tako, Iva. Čovjek bez zemlje nije čovjek. Kupit ćemo, naći ćemo komad zemlje, Paška ode u svoju sobu.
Kupit ćemo, da. Cijeli život se okrećemo, ponekad si svega uskratimo. Tetka valjda misli da smo bogati mrmljala je Iva perući suđe.
Sljedeći dan bio je slobodan. Matija je uživao u krevetu i čitao novine. Iva je viknula djeci da podgriju gotovu hranu i poželjela još malo odmoriti.
Luka i osmogodišnja Anđelina zapilili su se u mobitele.
Mačak Mandarina sjedio je kraj njih i treptao očima. Ušla je tetka Paška.
Što to radite? priupitala je.
Luka i Anđelina krenuli su objašnjavati, čak pokazivati. Tetka je samo odmahnula glavom. Onda je rekla:
Kod nas u selu ima takvih. Nisu baš isti, malo su jednostavniji. Nisam nikad imala mobitel, nije mi trebalo. Tvojoj majci sam pisala pisma, tako mi je više odgovaralo. Dobra stvar, možeš pronaći čovjeka gdje god da je. Korisna izmišljotina. Dobro, odložite ih, idemo sa mnom!
Zašto? Igramo se! pobunio se Luka.
Gdje se igrate? Sjediš samo i tipkaš! Nitko nikome ne zove čudila se tetka.
Igramo unutra, u mobitelu! rekla je Anđelina.
Tetka Paška ispričala im je kako se kod nje u selu igralo. Onda ih je povukla u kuhinju.
Kad se Iva pojavila na vratima, ostala je bez riječi. Na stolu su bili tanjuri sa palačinkama. Luka sretno pijuckao čaj. Anđelina je stajala i uvijala knedle sa tetkom Paškom.
Vidi, mama! Sretan tu unutra će biti! Možda baš tebi upadne! smijala se.
Ubrzo je došao Matija.
Radostan, njuškao je zrak.
Od sad ćemo vikendom svi zajedno praviti knedle. I peći palačinke! Svoje je najbolje jesti! izrekla je tetka Paška.
Pa nema smisla, sve se može kupiti pobunila se Iva kojoj kuhanje nikad nije bilo drago.
Kupovala je većinom smrznuto i gotovo. Obitelj nije prigovarala. Do danas.
Ne, mama. Hajmo sami raditi. Takve knedle nikad nisam jeo! rekao je Luka.
Onda je tetka Paška uzela klupko gumice, omotala ga oko stolaca. Počela je pokazivati Anđelini kako se kod njih u selu skakalo u gumicu.
Zar ne skačete tako? pitala je.
Koga! I kad izađu van, opet tipkaju! Takvo je vrijeme odmahnuo je Matija.
To nije dobro! Treba se družiti uživo! Mobitel je potreban, ne možeš bez njega. Ali koristiš ga po svrsi zoveš, šalješ što treba. I gotovo! rekla je tetka Paška.
Uvečer je plela, pored nje je ležao Mandarina.
Mama, vidi! Anđelina je povukla Ivu u hodnik.
Iva je pogledala u kupaonicu.
Tetka Paška je milovala perilicu rublja i govorila:
Sretan ti praznik, perilico moja! Služi nam dugo, draga!
Teta Paška, što radiš? šaptala je Iva, misleći da je teta pomalo prolupala.
Što? Danas je 8. ožujka. Perilica je žensko. Pa treba je čestitati! nasmijala se.
Pa ona je stvar, teta. Glupost! odvratila je Iva.
Tehnika sve razumije, ne pričaj tako. U selu je Vjekov traktor zaglavio, pa ga je bodrio, mazio i izvukli su se. A ti kažeš stvar. I Kumica uvijek zove auto Katica. Vi ni ne znate koliko ste sretni! Mi smo nekad rublje prali ručno, puno toga. Išli do rijeke ispirati. A sada, vidi koliko imate olakšica, a opet ste tmurni! Imate mobitele, za to što trebate, uvijek znaš gdje ti je dijete, perilica sve odradi, mikrovalna grije ko dijete, veselo je gledala oko sebe teta Paška.
Počela je i djecu dočekivati iz škole.
Luki su nastale problemi u razredu. Ni mami ni tati nije pričao. Sjedio je doma i plakao u kutu dok nije ušla tetka Paška. Sve joj je ispričao, nije ni znao kako. Sljedeći dan nije išao na prve sate. Doma je bilo neobično tiho. Ni tetka Paška nije bila tu.
Valjda je otišla prošetati, pomislio je.
Krenuo u školu, zastao pred vratima razreda. Čuo je poznat glas! Provirio je. Učiteljica je sjedila. Tišina. Pokraj ploče tetka Paška pričala je svima uzbuđeno.
O! Zašto je došla? Svi će se smijati! Luka se naslonio na vrata.
Nitko se nije smijao. Sat je završio. Razred okružio tetku Pašku. Luka je ušao. Ispred njega Petar, najveći zafrkavatelj i glavni izvor problema.
Hej, zašto si kasnio danas? Ej, imaš super baku! Toliko nam je toga ispričala. Šteta što nemam svoju baku. Nedostaje mi Tako je zanimljiva! Sutra obećala ići s nama u park. Zna sve o biljkama i životinjama! Kako priča! Učiteljica joj dala riječ, smiješio se Petar.
Da Baš je takva! odvratio je Luka i potrčao zagrliti tetku Pašku.
Te večeri Iva se rasplakala. Umorna od svega. Opet je teta bila tu.
Nemoj plakati, mila moja. Zašto? Sve imaš. Zašto suze?
Dosta mi je! Radim puno, života ni ne vidim. Matija je kao fikus. Drugima su muževi snažni! Ja sam kao gromada. Sada takve, kao ja, nisu popularne ridala je Iva na tetkino ramenu.
Tetka Paška pustila ju je da se isplače. Natočila joj čaj.
Počela joj pričati. Kako je jedno za drugim izgubila troje djece dok su bili mali. Kako joj je muž otišao prerano. Kako se borila s teškom bolešću, gubila kilograme ali izdržala, podnosila bol i jedva jela.
Kakva moda za ljude? Bog svakog stvori po svome. Neki su tanki kao trava. Drugi su puniji. Razni su ukusi, Iva. Nekad su cijenili dame s oblinama! Ti si meni prekrasna! Kovrčava kosa, velike plave oči, lijepa figura. Cijeni što imaš, drugi nemaju ni toliko. Ljudi su samotni! A Matija je zlato. Gleda te s ljubavlju, radi sve za obitelj. Dječica su ti to je sreća! Ostalo će se riješiti Zapravo, nešto sam zaboravila, vrijeme je za spavanje! tetka je otišla.
Iva više nije imala volje za plakanje. Teta je bila u pravu. Sve ima. A ona se žali.
Tog dana Iva je čekala Matiju s posla (napokon je imala godišnji). Njega nije bilo.
Djeco! Tata? Gdje ste? pitala je.
Luka miješao nešto u zdjeli. Iva je vidjela da se napokon zanima za kuhanje. Naučio je čak okretati palačinke u zraku.
Anđelina je od stolaca pravila kućicu od plahti i raspršila igračke oko sebe.
Mobiteli su ležali neiskorišteni. Posljednje vrijeme djeca su ih koristila samo za pozive.
Iva je stalno zvala Matiju. Odgovor je bio: Pretplatnik nije dostupan.
Odjednom ju je uhvatila panika. Tetka Paška!? Niti zvuka njezinih papuča, ni glasa.
Jurila je u tetinu sobu. Mandarina se rastegnuo na krevetu.
Luka! Anđelina! Gdje je tetka Paška!? uzviknula je Iva.
Djeca su dotrčala.
Došli smo iz škole s njom. Onda je otišla negdje šapnula je Anđelina.
Kada? Anđelina, koliko? Iva je zavapila. Kćerka je kimnula i zaplakala.
Bože! Kupili smo joj mobitel, opet ga ne ponese! Kako? Pa stara je Iva se spustila u naslonjač.
Luka je krenuo obuvati se.
Kam ideš? Iva za njim.
Tražiti! Mama, ne možemo bez nje! i syn se zaletio niz stepenice.
Anđelina je obula tenisice i potrčala za bratom.
Iva se oblačila u hodu za djecom.
Stali su pred zgradom. Sretni.
Što je vama? pitala je Iva.
Pokazali su lijevo.
S hatom s makovima, držeći Matiju pod ruku, dolazila je tetka Paška.
Tetka! Prestrašila si nas! Ne možeš tako nestati! Što ste radili? uletjela je Iva Matiji u zagrljaj.
Išli smo zatvoriti vašu kak se zove cijev! rekla je tetka Paška.
Što? Kako? Iva je promucala.
Htjeli smo te iznenaditi. Tetka Paška je fantastična je. Spasila nas! smijao se Matija.
Teta Odakle ti novac? Nije trebalo počela je Iva.
Kako odakle? Prvo, štedila sam. Imam dobru mirovinu. Imala sam svoje gospodarstvo, gotovo ništa nisam trošila. Mlijeko, jaja, kruh sama pekla. Drugo, prodala sam kuću. Kome će mi pare? U zemlji nema džepova. Ionako sam ih htjela ostaviti vama, bolje sad dati nego kasnije rekla je teta jednostavno.
Iva je šutjela. Sada ne mora raditi dva posla. Ima više vremena za obitelj. Divno!
Da, sutra idemo van iz grada. Pogledati vikendicu! S Matijom sam već odabrala kućicu! nastavila je tetka Paška.
Imat ćemo svoju vikendicu! Ura! Teta, obećala si nas naučiti gledati krijesnice, plesti košare i praviti tajne iz cvjetića i staklića koje možemo zakopati! djeca su grlila tetku Pašku.
Svi su zajedno, zagrljeni, krenuli kući.
Iva je zastala pred ulazom, pogledala u oblake i tiho šapnula:
Hvala. Hvala što imam tetu Pašku.
Sve što nisam znala, naučila sam baš od nje. Najveća vrijednost, ispostavilo se, nisu mobiteli, tehnika ni novac, nego bliskost, zajedništvo i toplina doma. To je pravo bogatstvo.
