U posljednje vrijeme, moja mama je počela živjeti sama. Razvela se od mog tate, a brat je neko vrijeme bio s njom, ali se ubrzo preselio kod cure. Počela mi se žaliti kako joj je teško biti sama u velikoj kući. Strah je i osjeća se usamljeno. Nedostaje joj razgovora, netko s kim može podijeliti dan. Jako mi je bilo žao, pa sam joj predložila da živi s mojom tetom Ankom. I ona živi sama. Ali mama nije baš bila oduševljena tom idejom. Kaže, u tim godinama teško je uskladiti karaktere.
Otkako je brat otišao, mama nas često posjećuje. Nekad vikendom, nekad usred radnog tjedna. Uvijek joj se obradujemo i bude nam drago kad dođe. I mi nju obilazimo kad god stignemo. Kada idemo kod naše rodbine na selo, vodimo i nju sa sobom. Dajemo sve od sebe da joj ne bude tako usamljeno.
Sve je bilo u redu do trenutka kada smo moj muž i ja dobili sina. Pod izlikom da će pomoći s unukom, mama je zamolila da ostane kod nas. Bilo je to čim sam se vratila iz rodilišta. Imala je dobre argumente, a mi smo ih ozbiljno razmotrili i prihvatili. I stvarno nam je puno pomogla, oko djeteta i sa svim kućanskim poslovima. Nismo, međutim, ni slutili da će njezin boravak potrajati skoro zauvijek. Prošla su već dva mjeseca, a ona ni ne pomišlja otići. Počela je govoriti kako nema smisla da njezin stan zjapi prazan bilo bi puno pametnije iznajmiti ga nekome…
Moj muž i ja smo joj stvarno zahvalni na svemu što radi za nas. Puno nam olakšava život. Ipak, počeli smo se umarati od njezine neprekinute prisutnosti. Želimo barem malo privatnosti. Ona je u mirovini i gotovo nikad ne izlazi, stalno je u stanu. A uporno želi raditi po svome. Počela je premještati stvari u kuhinji. Moj muž i ja skoro da i nemamo svoj kutak.
Ipak smo se odlučili živjeti odvojeno s razlogom. Mladi smo, tek smo zasnovali obitelj. Naš stan je premalen za još jednu osobu. Osim toga, ne možemo po kući ni slobodno prošetati u pidžami. Neprestano osjećamo neki teret. Mama nam počinje govoriti kako trebamo živjeti, gdje trošiti kune. Spočitava mužu da mi nedovoljno pomaže.
Pokušala sam s njom iskreno pričati. Objasnila sam da mlade obitelji trebaju svoj mir, svoj život. Ali ona ne prihvaća moje razloge. Za nju je sasvim normalno da odrasla djeca žive uz majku, posebno kad je dijete tako malo. Sama briga za bebu, kaže, prevelika je odgovornost. Ne znam više kako doprijeti do nje, kako joj reći da je njezina prisutnost postala teret i da se osjećamo loše. Žao mi je, sama je u godinama, osjećam grižnju savjesti.
Ali, pa nije nitko kriv što se razvela od tate. Uvijek može pronaći nekog novog, promijeniti svoj život…
