Dnevnik, Zagreb, listopad
Nikada neću zaboraviti dan kad sam prvi put vidio Miru, moju mlađu susjedu. Bila je ona djevojčica s dugim, svijetlim pletenicama i razigranim pjegicama po nosu, uvijek nasmiješena, bezbrižna. Često bih ju pratio kući nakon škole, jer su u kvartu postojali klinci što se nisu libili praviti se važni pred mlađima, pa mi je bilo važno da Mira bude sigurna na putu. Dugo sam je gledao kao nekakav dragocjeni dio mog djetinjstva.
Ali život se našao pred nama s nekom teškom sudbinom. Mirin otac se razbolio i nakon duge, iscrpljujuće borbe napustio je ovaj svijet. Mirina mama nikako nije mogla podnijeti tu bol, pa je počela tražiti utjehu u alkoholu. Sve je postajalo sve gore; Mira je postala zanemarena, majka joj je ponekad zaboravljala i skuhati nešto. Miru nisam ni viđao na nastavi, a prvo sam mislio da je prehlađena. Kako su tjedni prolazili, a nje nema, brinuo sam sve više.
Jednog popodneva, kad sam više nije mogao izdržati, prišao sam svojoj majci i pitao je gdje je Mira. Ona mi je šapatom rekla: Sinko, Miru su odveli u dječji dom. Osjećao sam se slomljen možda je više nikada neću vidjeti.
Godine su prošle. Postao sam odrasli čovjek, vratio se u Zagreb nakon služenja vojske. Jednog dana, dok sam prolazio Trgom bana Jelačića, naišao sam na Miru. Držala je ruku svog muža, a trudnički trbuh se jasno vidio ispod kaputa. Susret je bio kratak za četvrt sata nestali su u zadnjem tramvaju, a meni su ostali samo fragmenti uspomena.
Četiri godine kasnije, Mira se vratila u grad. Sad je bila samohrana majka, jer njezin muž je, u žalosnom spletu okolnosti, poginuo u uličnoj tučnjavi među pijanim stanarima naselja. Ostala je sama sa svojim malim sinčićem. Kad god sam je sreo na igralištu, osjećao sam kako mi srce snažno tuče znao sam da sada više nego ikad trebaju nekoga. Shvatio sam da je sudbina spojila naše živote i da imam odgovornost prema njima.
U toj priči naučio sam što znači izdržati i biti snaga drugome: život nas nosi gdje ni ne pomislimo, ali u pravom trenutku svakome treba ruka istinske dobrote. Taj dan i danas čuvam u sebi, zahvalan što sam mogao biti oslonac Mirinom životu.
