Sve je započelo jedne nedjeljne zore, točno u sedam. Lana i njezin suprug su večer ranije šetali po Zagrebu, kasno se vratili, sanjali mir i još dublji san. Tišinu je, međutim, razbio telefonski poziv svekrve, koja ih je pozvala u selo kraj Karlovca na roštilj. Ma koliko su pokušavali odbiti poziv, svekrva je navaljivala, naglašavajući kako je već marinirala dovoljno mesa za cijelu familiju. Otpornost im je bila poput tanke magle brzo se izgubila i na kraju su pristali.
Nisu samo svekar i svekrva trebali doći, nego i Laniin šogor sa svojom novom ženom. Dok su Lana i njezin muž bili u braku tri godine, brat mu je prije samo dva mjeseca izgovorio sudbonosno da, a ni jedni ni drugi još nisu imali djece.
Cijela godina provedena pod istim krovom sa svekrvom bila je dovoljna da Lana shvati njezinu pravu narav. Imala je naviku žaliti se na nedostatak kuna, uvijek gladna i ljubomorna na bilo čiji uspjeh. Konačno su Lana i suprug pronašli izlaz preselili su se u unajmljeni stan u Dubravi, a njeni roditelji zauzeli stan pokojne bake, oslobađajući mladi par okova kredita.
Došao je i dan obećanog roštilja. Krenuli su na dvosatno putovanje, kroz maglovite livade i duge ceste, sve do dvorišta gdje ih je čekalo rodbinsko čudo. Čim su zakoračili, pretvoreni su u radnike. Popravljali su oguljeni plot, sadili peršin uz neobične makove, zalijevali cvijeće koje je mirisalo na djetinjstvo. I dok je Lana bila iscrpljena i gladna, njezina svekrva nije ni spominjala roštilj već je s uzbuđenjem delegirala nove poslove.
Nervoza je napuhala poput bure kad je Lanin suprug prozborio da je gladan. Svekrva se odmah uvrijedila pa je izbila usijana svađa u kojoj su se gnjevi miješali s dima iz daleke peći. Večer je već sumrila kad su se napokon sjeli za stol. Roštilj je donesen, ali samo dva kobasaca po glavi premalo da potisne glad, dovoljno da rasplamsa nezadovoljstvo.
Ovaj san ostao je gorak na jeziku da je svekrva samo ranije rekla da treba pomoć, rado bi došli, ponijeli bi i pršuta i domaći kruh. Ovako, njihova napeta veza još je više dovedena do ruba.
Tjedan dana kasnije, svekrva je opet nazvala, kao da je vrijeme prošlo bez boli, s novim pozivom na roštilj. No, svekar je šapnuo Lani kroz sanjivu maglu: Nemoj nasjedati, ona samo traži džabe ruke. Nije bilo tajne da fešte neće biti.
Umorni, sanjajući slobodu i mir, Lana i suprug isključili su mobitele i skrivali zvono, uranjajući u mekani jastuk tišine, napokon pronalazeći onaj zaboravljeni spokoj koji u snovima uvijek bježi, ali ipak na trenutak dođe.
