Dok sam sjedila u sanjivoj izmaglici frizerskog salona u Zagrebu, neobičan razgovor između mene i frizerke ispreplitao se poput magle oko nas. Već dugo sam razmišljala o tome treba li moja kći, Milica, poći u glazbenu školu. Dva su snažna argumenta bila protiv: trebalo bi kupiti klavir za stalno, a na meni bi ostala sva briga – vožnja do satova, pomoć, svakodnevna logistika. Međutim, Milica je žudjela za glazbom kao što Dalmatinci žude za morem, ta njezina želja bila je uporna poput maestrala.
Frizerka, Mirjana, započne svoju priču, u kojoj Zagreb polako prelazi u snolikost. Ja sam odrasla u malom mjestu, tamo negdje kraj Osijeka, gdje prozori kuća još škripu na vjetru kao note. Oduvijek sam voljela pjevati i hrabro tražila svaki trenutak za vježbanje – u zboru, u klubu mladih i s nastavnicom glazbe u osnovnoj školi. Čitav svijet mojih snova bio je pun melodija, čak sam sama naučila svirati na starom, ljuštenom klaviru koji smo dobili od rođaka iz Rijeke. Znala sam, tamo u dubini, da je glazba moj poziv, a svi koji su čuli moj glas uvijek su mi davali komplimente, govoreći da mi talent liježe na ruku poput ružičastog svitanja.
Ali, ozbiljne glazbene škole nije bilo u našem mjestu. Jednoga dana, kad sam imala devet godina, iz sna se pojavila grupa ljudi u učionici. Zamolili su nas da plješćemo, a onda su izabrali nekoliko djece, među kojima sam bila ja. Nas troje su odveli u dvoranu, gdje smo iz egzotičnih instrumenata izvlačili pjesme, udarali ritam i pogađali note. Mjeseci su prolazili, skoro sam zaboravila na taj događaj, dok jednog jutra mama nalazi pismo u sandučiću na omotnici crvenim slovima ispisano: PRIJAVA. Bila sam jedina iz svoje škole koja je primljena u prestižnu glazbenu školu u Zagrebu.
Glazbena škola preuzela je sve troškove, nije tražila ni lipe. No, odlazak u Zagreb naišao je na otpore mojih roditelja, koji su radili u tvornici tekstila, ponosni što nose majice iz domaće proizvodnje i zarađuju pravu plaću u kunama. Savjetovali su mi da ostavim snove o glazbi iza sebe i pronađem siguran posao. Godinu dana stizale su pozivnice svakih dva mjeseca, a onda su odjednom nestale, kao miris soli s juga. Tada sam shvatila da se nešto slomilo u meni želja za glazbom nestala je, a škola mi više nije nudila ništa novo, samo ravne asfaltirane putove, bez nota.
Zrnce nade rodilo se na moj četrnaesti rođendan, kad je vođa bendove tražio novi glas. Trebao mu je mlada djevojka, i među mnogim kandidatkinjama, izabrao je mene. Osjetila sam kako mi prilika raste iz leđa kao krila, talent je bio živ! Ali, nakon dva ili tri probe, roditelji su čuli za moj pokušaj i zabranili mi igru s bendom, bojeći se duboko za svoje kćeri. Ta zabrana izbrisala je zadnju stranicu neispisanih nota iz mog života.
Kasnije sam prestala učiti, pridružila se veseloj ekipi iz kvarta, gdje su dim cigareta i miris rakije postali svakodnevna magla. U našem malom mjestu to je bila gotovo tradicija, nešto što sam mislila da je uobičajeno. Tek sam završila deveti razred kad sam upala u gimnaziju, ali moj život je nastavio tonuti dolje, polako i neprimjetno. Danas, svaka pozivnica još leži u albumu uspomena moje mame, čuva ih kao bisere s Jadrana. Svako malo vadi ih, prelista, pročita i vraća natrag, a kroz san mi dođe glas iz djetinjstva gdje je sve bilo moguće, i glazba postajala put ka nebu.
