Dnevnik, 3.
rujna
Nikad nisam mislio da ću jednu godinu svoga života provesti skrivajući vlastitu vezu, ali eto dogodilo se i meni.
Sjećam se kad sam upoznao Maju; odmah sam znao da dolazi iz drugog svijeta.
Ona je živjela u luksuznom dijelu Osijeka, otac joj poznati poduzetnik, majka ne mora raditi, velika kuća na dva kata, novi Mercedes ispred dvorišta.
Ja sam, pak, odrastao u stanu u Donjem Gradu, mama i ja sami još odmalena, radim kao blagajnik u Plodinama, svake kune se pazi, svakoj kupovini dva puta promisliš.
Maja i ja naletjeli smo jedno na drugo u maloj kavani preko puta mog posla.
Kupovala je macchiato, nasmiješila mi se.
Počeli smo si tipkati, ona me izvodila na kave, šetnje uz Dravu, kino kad ima vremena.
Meni je to bilo kao san, ali kroz cijelo to vrijeme nešto je bilo čudno.
Nikad me nije vodila među svoje prijatelje ni u njihova stalna okupljanja na terasama u centru, ni na roštilje, ni na večere.
Samo birane uvale i diskretni kafići izvan grada, gdje nas nitko ne zna.
Ako bi prolazili Korzom i naišli na nekog njenog znanca, automatski bi pustila moju ruku i žurno šapnula: Ajmo ovim putem. Kad sam ju pitao čemu to, rekla bi: Moji su prijatelji jako sveznajući, ne želim ogovaranja. Nije mi se sviđalo, ali progutao sam to.
Prvi put sam stvarno shvatio mjesto na koje me stavlja na jednom slavlju njezine prijateljice.
Odjenuo sam što sam mogao najbolje; sakupio kunu po kunu za pristojnu košulju i cipele.
Prije ulaska tiho mi je rekla: Stani ovdje uz šank, idem pozdraviti ekipu. Prošlo je petnaest, pa trideset, pa četrdeset minuta.
Gledao sam ju izdaleka kako se smije, slika se, društvena je i rado viđena.
Nisam bio nikome predstavljen, ni s kim popričao.
Kad sam joj prišao s namjerom da ipak sudjelujem, s blagim osmijehom mi reče: Možeš li malo pričekati vani? Vani mi je objasnila: Tu su važni ljudi, ne želim nikakve neugodnosti.
S vremenom su komentari sve više bolili.
Govorila bi da previše seljački pričam, da mi je stil odijevanja prejednostavan, da ne želi slike s nama na Facebooku jer njena obitelj drži do diskrecije.
Nikad nisam bio pozvan u njihovu kuću.
Nikad nisam sreo njezine roditelje.
Kad sam ju zamolio da dođe na rođendan moje mame, smislila bi isprike o poslu, autu, umoru.
Sve njene važne prilike bio sam izostavljen.
Jednog dana sam je direktno pitao: Sramiš li se biti sa mnom? Pogledala me i nakon par sekundi tiho rekla: Nije stvar srama…
Samo, ti i ja smo iz različitih svjetova.
Ti si stvarno dobar dečko, ali moja ekipa ima visoke standarde.
Ne želim da me prosuđuju. Ta rečenica me presjekla, kao da je netko ugasio nešto u meni.
Rekao sam joj: A ti mene možeš tako lako prosuđivati? Samo je slegnula ramenima.
Najgore je postalo kad sam na njenim društvenim mrežama ugledao slike s Ivanom djevojkom odvjetnika iz Gornjeg grada.
Skupi restorani, naslikavanja, smijeh, tagiranja.
S njom pozira javno, na mene zaboravi.
Kad sam ju pitao tko joj je ta cura, samo je dobacila: Prijateljica iz društva. Uslijedila je velika svađa.
Izjasnio sam se otvoreno: Ne želim više biti ničiji skriveni dečko. Odbrusila je: Ako ti se ne sviđa ovako, onda bolje da prekinemo.
I tako je bilo.
Rastali smo se bez drame.
Otišao sam, nekoliko ulica sam koračao sam i pustio suzu.
Nakon tjedan dana već je javno objavljivala slike s tom Ivanom, uživala na putovanjima i skupim večerama, kao da ja nikad nisam postojao.
Ispriku nikad nisam dobio.
Nisam bio vrijedan ni riječi na rastanku.
Sad, s vremenskim odmakom, shvaćam godinu dana sam bio dečko kojeg nitko ne smije vidjeti.
Onaj za kojeg nema mjesta u zajedničkom selfiju ni kod njezinih prijatelja.
Onaj kojem uvijek nedostaje još nešto da bi bio dovoljno dobar.
Još boli, ali iz te boli sam naučio: radije ću uvijek biti sam nego skriven u nečijoj sjeni.
Poštovat ću sebe, ako već netko drugi ne zna.
