ONAJ OŽUJAK
Ožujak nije samo mjesec, već godišnja provjera mentalne izdržljivosti.
Osobito kad je tvoja ljubav čudna poput vremena izvan prozora: ni proljeće ni smak svijeta, kao da je netko prolijevao sivu boju po cijelom Zagrebu.
…Ljubav između Filipa i Mande započela je baš u ožujku i to je objašnjavalo sve.
Drugi parovi upoznavali su se pod cvjetovima jorgovana, a njih dvoje su se sreli kad je Filip, sasvim slučajno, oprao Mandu svojom lokvom vode.
Umjesto da zaplače, Manda je precizno, kao pravi Dalmatinac, bacila otopljeni grudnjak snijega na njegovo vjetrobransko staklo, gdje je Filip bio uvjeren da je unutra skriven pravi kamen.
Bila je to ljubav na prvi ricochet.
Ožujak u Zagrebu je vrijeme kada romantika izlazi van u gumenim čizmama.
Idemo prošetati?
šapnuo je nježno Filip na telefon.
Nemam čamac, odgovorila je razumno Manda.
Nosim te na leđima.
Njihovi izlasci podsjećali su na trening vojske u močvarnim uvjetima.
Filip je herojski nosio Mandu preko jezera od otopljenih govana snijega, dok je ona iznad njega držala kišobran koji je uporno pokušavao otputovati prema Rijeci, zajedno s njihovim nadama za suhe čarape.
Znaš, filozofirao je Filip, dok mu je desni čizmi cvrčao, u tome je dubina osjećaja.
Sada smo kao dvije patke u parku.
Patke su odletjele u tople krajeve još u listopadu, Filipe.
Mi smo kao dva nespretna pingvina što su fulali Antarktiku.
Njihova čudna ljubav bila je u sitnicama.
Duboko osjećanje u ožujku nije prsten u čaši šampanjca (u kojoj bi ionako plutala kockica leda), već zadnja tableta Neofen-a, podijeljena na pola.
Ovo je za tebe, svečano je rekao Filip, pružajući joj polovicu žutog praha.
Od srca otrgnuto.
Zašto je u dlakama od mačka?
To ti je začin.
Za imunitet.
Manda je gledala Filipa, s glupavom kapom s pomponom, crvenim nosom i ludim sjajem u očima, i znala je: to je to.
Onaj kod svemira što je izbacio grešku i spojio dvoje ljudi sposobnih smijati se i kad im oboma temperatura raste (što je, za muškarca, poznato kao predsmrtno stanje).
…Najromantičniji trenutak dogodio se pred kraj mjeseca.
Sunce je konačno provirilo van i otkrilo sve ono što je zima marljivo sakrila pod snijeg.
Grad je izgledao kao scenografija filma o ustanku komunalaca.
Stajali su na mostu.
Vjetar je puhao trideset metara u sekundi, pokušavajući Filipu skinuti jaknu.
Mando, započeo je, vičući jače od proljetne buke, htio sam reći…
Za mene si kao…
kao prvi visibaba!
Isto tako blijeda i probijaš se kroz smeće?
ispravila je Manda šal koji je već tri puta omotala oko glave.
Filip se zbunio.
Ne.
Ne, tako izdržljiva.
Unatoč ovom prokletom ožujku, još si uvijek sa mnom.
Čak i nakon što sam ti mobitel ispustio u snijeg koji je bio naravno lokva.
Manda ga je pogledala, kihnula (u isti trenutak kad je pokraj njih prošao tramvaj) i smijala se.
Dobro, heroju-visibaba.
Idemo doma.
Kupila sam kilo limuna i pronašla recept za kuhano vino.
Ako preživimo ovu nedjelju, našu ljubav proglašavam kulturnim dobrom.
Krenuli su ulicom, obilazeći ledene sante po pločnicima.
Bila je to jako duboka ljubav.
Duboka baš do koljena toliko vode je bilo u njihovom ulazu.
Ali nije im bilo važno.
Jer, u onaj ožujak bitno je ne koliko su ti čizme čiste, već čiju ruku stežeš dok zajedno klizite prema neizbježnom travnju…
…Prošla je još jedna godina.
Došao je novi onaj ožujak.
Grad je opet postao scenografija filma Vodeni svijet, snimljenog za budžet od dvije kune.
Filip i Manda stajali su pred ogromnom lokvom koja je preko noći zauzela cijelo njihovo dvorište.
Susjedi su se tužno stiskali uza ogradu, pokušavajući po rubovima leda proći, dok je neki umirovljenik s nadom gledao u nebo, čekajući ako ne spasilački helikopter, onda barem goluba s maslinovom grančicom.
Filipe, Manda je pogledala svoje nove bijele tenisice koje je kupila u napadu neutemeljenog optimizma.
Odrasli smo ljudi.
Imamo kredit, posao i godišnji izvještaj.
Ne možemo samo…
Možemo, prekinuo ju je Filip.
Iza leđa je, kao mađioničar, izvukao dva žuta gumena čizma s veselim patkama.
Jučer sam ih kupio.
Tvoj broj.
Manda je uzdahnula.
To je ona prava duboka ljubav kad partner ne zna samo tvoj broj noge, nego i stupanj spremnosti za degradaciju.
…Pet minuta kasnije već su stajali na sredini lokve.
Voda je veselo šljapkala, sunce se presijavalo u prljavom ledu, a prolaznici su ih gledali kao da su pobjegli iz vrlo dobre, ali još bolje zatvorene ustanove.
Znaš, Manda je poskočila, podigla fontanu prskanja koja je orosila susjeda u nercovoj kapi.
Ovo je najbolji početak proljeća.
To je kod Žuta patka, ozbiljno je odgovorio Filip.
Sustav svemira nas je pokušao utopiti u depresiji, ali mi imamo nepropusne pete.
Stajali su usred tog proljetnog kaosa smiješni, mokri, ali sasvim u istom ritmu.
To je bila čudna ljubav koju razumiju samo oni koji znaju pronaći dno ondje gdje drugi vide samo blato.
Filip ju je zagrlio, a sunce je tada toliko zagrijalo da im je iz jakni krenula lagana para.
Skuhali smo se, primijetila je Manda.
Ne, nasmiješio se Filip.
Konačno smo se ugrijali na pravu temperaturu.
U taj ožujak naučili su najvažnije: ako ti život podmetne lokve kupi najšarenije čizme i nauči u njima plesati.
