Očeva nevjenčana supruga postala mi je druga majka

Mama je umrla kad sam imala samo osam godina. Tata je često pio, a kod kuće nam je nerijetko nedostajalo hrane. U školi sam molila za pomoć, slabo sam učila, nosila stare i poderane stvari, i sve to nije moglo proći nezapaženo.

Socijalni radnici su nekoliko puta dolazili kod nas. Ubrzo je tata dobio stroge uvjete koje je morao ispuniti, inače bi mogao izgubiti pravo na mene. Srećom, tata je shvatio situaciju, prestao piti i inspekcije su prošle bez problema.

Nakon nekog vremena tata mi je rekao da želi da upoznam jednu ženu koja mu se sviđa. Otišli smo kod tete Marije. Bilo me strah upoznati je, uspomene na mamu bile su mi još uvijek jako svježe i nisam baš odobravala tatinu odluku da se zbliži s tetom Marijom.

Kad smo počeli razgovarati osjetila sam odmah njezinu toplinu. Sprijateljila sam se s njezinim sinom, koji je bio godinu dana stariji od mene, i počeli smo zajedno ići na sportske aktivnosti. Tata je bio sretan što sam dobro prihvatila njegovu poznanicu. Nakon mjesec dana preselili smo kod tete Marije, a naš stan smo iznajmili kako bismo imali dodatni izvor prihoda.

Tata nije stigao sklopiti brak s tetom Marijom; poginuo je pod kotačima auta kojim je upravljao pijani vozač. Službeno nisam bila ništa teti Mariji, pa su me odveli u dom za nezbrinutu djecu. Kada sam odlazila teta Marija mi je obećala da će me vratiti čim bude mogla.

I zaista je održala riječ; za dva mjeseca sam se vratila k njoj. Ta dva mjeseca bila su dovoljna da upoznam hladnoću i težinu života u domu. Bila sam beskrajno zahvalna teti Mariji što me nije ostavila, nego je postala prava druga mama. Kad bih je zvala “mama”, često sam vidjela suze u njezinim očima. Teta Marija je prekrasna žena, a njezin sin mi je postao pravi brat.

Danas smo odrasli, imamo svoje obitelji, ali mama Marija je još uvijek najbliža osoba meni i mom bratu. Dvostruka svekrva, nikad nije imala svađe sa snahama i od njih nikad nije čula riječ svekrva. Moja i bratova žena zovu je mama Marija zbog njezine dobrote i razumijevanja. Svaki put kad je tako zovu, prava radost zasja u Marijinim očima.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

two + six =

Očeva nevjenčana supruga postala mi je druga majka
Am 47 de ani. Timp de 15 ani am fost șofer personal pentru un director de top la o mare companie IT. M-a respectat mereu, am avut salariu bun, bonusuri, beneficii și prime. Îl conduceam la întâlniri, aeroport, cine de afaceri și evenimente de familie. Munca asta mi-a asigurat liniștea familiei – am oferit copiilor mei educație, am luat o casă cu credit și nu ne-a lipsit nimic. Marțea trecută, trebuia să-l duc la o întâlnire importantă într-un hotel. M-am pregătit impecabil, ca de obicei. Pe drum mi-a spus că întâlnirea e vitală și să-l aștept pe parcare, fiindcă discuțiile vor dura. Am fost de acord; am rămas toată ziua în mașină fără să mă plâng. Seara, l-am văzut ieșind cu invitații lui străini. Le-am deschis ușa și am pornit spre restaurant. În mașină, unul dintre ei a întrebat dacă șoferul l-a așteptat toată ziua și că asta arată devotament. Șeful s-a amuzat și-a spus: „Pentru asta îl plătesc. E doar un șofer, nu are nimic mai bun de făcut.” Toată lumea a râs. Am simțit un nod în gât, dar am continuat să conduc ca și cum nimic nu s-ar fi întâmplat. După aceea, am mers să mănânc la un chioșc, cuvintele lui răsunau în minte: „Doar un șofer.” 15 ani de loialitate, treziri matinale, așteptări… și atât eram pentru el? A doua zi, i-am lăsat demisia pe scaun: renunț, nu pentru bani, ci pentru că merit mai mult respect. A încercat să mă păstreze, a oferit mai mulți bani, dar am refuzat. Acum lucrez ca și coordonator, cu birou propriu și salariu mai mare – aici mi se apreciază munca. Fostul meu șef mi-a trimis un mesaj de regret și mi-a cerut iertare, dar încă nu i-am răspuns. Am luat decizia corectă? Ar trebui să-i dau o a doua șansă? Oare e suficient un singur cuvânt pentru a rupe ceva clădit în 15 ani? Voi ce credeți – am făcut bine sau am exagerat?