Jednog dana moj brat Marko nazvao me i rekao da on i njegova obitelj planiraju ići na ljetovanje u Dalmaciju. Nije želio ostaviti našu majku Maricu samu, pa me zamolio da ju uzmem k sebi dok ih nema. Nisam imala ništa protiv, budući da su Marko i njegova žena Anamarija dug niz godina brinuli o mami. Naša mama oduvijek je bila teška osoba i znala je dignuti buru oko sitnica.
U svom stanu imala sam samo jedan krevet, pa sam popustila mami i odlučila spavati na podu. Isprva je sve izgledalo u redu. No, kad je došlo vrijeme za spavanje, mama je počela prigovarati da je krevet tvrd i da je nešto bode u leđa. Krevet sam tek nedavno kupila i ništa joj zapravo nije moglo smetati, ali sam joj svejedno pronašla još jednu deku da joj olakšam. Nadala sam se da će sada biti zadovoljna, no ništa od toga. Mama nikako nije mogla pronaći mir.
Sljedeće jutro ustala sam rano, skuhala kavu i krenula se spremati za posao. Prije nego sam izašla, mama me zabrinuto upitala:
Gdje ideš? Tko će mi dati injekciju?
Bila sam zbunjena, jer mi nitko nije rekao ništa o injekcijama. Nazvala sam Marka, koji mi je mirno objasnio da mama sama zna sebi dati injekciju. Otišla sam na posao kako sam i planirala, iako sam već kasnila sat i pol.
Navečer sam se vratila kući i zatekla mamu kako leži zadihana, jedva dolazeći do zraka. Jedva sam je podigla. Ispostavilo se da je sama pojela hranu koju joj je doktor strogo zabranio, pa ju je sad boljelo i osjećala se loše.
Ne brineš za mene, zato mi je ovako. Najradije bi da umrem, jaukala je mama.
Mama, ne mogu dati otkaz i cijeli dan biti uz tebe, rekla sam joj.
Iako je još uvijek u stanju brinuti se sama o sebi, par godina ranije brat je prodao mamin mali stan u Zagrebu i kupio za svoju obitelj trosobni stan, te je majku preselio k sebi. Zato je Markova obitelj najčešće na sebe preuzela brigu o njoj.
Ponekad ne znam što činiti s njezinim hirovima. Ponaša se kao razmaženo dijete, ali njezina razdražljivost ne veseli kao kod djece. Naprotiv, često mi teško pada i rastužuje me.
Na kraju shvatim, koliko god bilo teško, roditelji postaju kao djeca i kad-tad dođe red na nas da im uzvratimo brigu, pa i kad to nije lako. Vrlo je važno zapamtiti: poštovati roditelje znači prihvatiti njihove slabosti, kao što su oni prihvaćali naše dok smo odrastali.
