Cvita je skidala bijelu kremu sa žličice.
— Cvita, vi ste sada umirovljenica. Nema se baš na što trošiti. Krešimir i ja odlučili smo smanjiti pomoć.
Na stolu je stajao kolač od dvadeset eura. Kupljen od Cvitine mirovine.
Cvita je gledala u praznu šalicu. Čaj je odavno bio hladan. U njoj je nešto suho škljocnilo.
— Kako to – smanjiti? — upitala je Cvita.
Matea je odložila žličicu. Obrisala je usne salvetom. Pokreti su bili spori, kao u gazdarice.
— Doslovno. Jučer vam je legla prva mirovina. Šeststo eura. Režije su vam sto pedeset. Za hranu vam ostane više nego dovoljno. Čemu vam više?
Krešimir je sjedio pokraj nje. Gledao je u tanjur. Čačkao je vilicom ostatke biskvita.
— Krešo, i ti tako misliš? — upitala je Cvita.
Sin je slegnuo ramenima.
— Mama, imamo kredit za stan. Auto je na kredit. Matea mora ići zubaru. Ti sjediš kod kuće. Ne treba ti ni pokaz, ni nova odjeća.
Cvita je primaknula papirnatu salvetu. Uzela je kemijsku.
— Ja sjedim kod kuće. S vašom djecom.
— Pa vi ste baka! — ljutito je rekla Matea. — To vam je radost!
— Petsto eura koje ste mi davali — Cvita je napisala broj na salvetu — nije bila pomoć. To je bila plaća za moj rad.
Matea se kratko nasmijala. Ne od veselja. Od bijesa.
— Ma daj. Uključila ti se taksimetar. Kakav rad? Vi sjedite s vlastitim unucima!
— Četrdeset sati tjedno. Osim toga, kupim ih iz vrtića. Osim toga, kuh im ručak od svojih namirnica.
— Mi smo vam rodili unučad! — glas snahe je uzletio.
— Rodili ste ih sebi, Matea.
Krešimir je s treskom bacio vilicu na stol.
— Mama, nemoj počinjati. Matea je u pravu. Plaćati vlastitoj majci za vrijeme s unucima – to je divljaštvo. Više ti nećemo slati novac. Točka.
Cvita je šutke ustala. Prišla je komodi. Otvorila je gornju ladicu. Izvadila je svežanj ključeva.
Prišla je stolu. Bacila je ključeve pred sina. Metal je zveknuo po tanjuru.
— Što je to? — Krešimir se namrštio.
— Ključevi od vašeg stana. Budući da sam sada samo baka puna ljubavi, a ne besplatna dadilja, moj se raspored mijenja.
Matea se zacrvenjela u mrljama.
— Kako to mislite, Cvita?
— Vrlo jednostavno. Od sutra Toma i Tihanu sami vodite u vrtić. Bolovanja si sami uzimajte. Vikend djeca provode s vama.
— Ja radim! — urlala je snaha.
— I ja sam radila. Četrdeset godina u tvornici. Sada se odmaram.
Cvita je prišla ulaznim vratima. Otvorila ih.
— Jeste popili čaj? Pojeli kolač? Izlaz je tamo.
Krešimir je prvi ustao. Lica crvenog. Zgrabio je jaknu s vješalice.
— Još ćeš zažaliti, mama. Nazvat ćeš kad ti bude usamljeno.
Cvita nije odgovorila. Zalupila je vrata i okrenula ključ.
U ponedjeljak se Cvita probudila u osam. U kuhinji je bio mir. Nitko nije tražio da se upale crtići. Nitko nije prolio kompot po čistom stolnjaku.
Skuhala si je pravu kavu. Izvadila je lijepu šalicu.
Zvono je zazvonilo u osam i petnaest.
Dugo. Drsko. Bez prestanka.
Cvita je prišla vratima. Pogledala kroz špijunku.
Na stubištu je stajala Matea. U zubima je držala telefon. U jednoj ruci žutu vrećicu iz supermarketa. Drugom je rukom držala četverogodišnju Tihanu za kapuljaču jakne. Do nje je s noge na nogu prebacivao šestogodišnji Tomo.
— Otvori! — viknula je Matea prema zatvorenim vratima. Povukla je kvaku.
Cvita je pritisnula gumb interfona.
— Spavam, Matea.
— Cvita, ne izmišljaj! Moram na posao u devet! U vrtiću je epidemija, neću ih odvesti.
Djeca su zacviljela. Tihana je počela trljati oči prljavom rukavicom.
— A ja sam u mirovini. Imam svoj ritam.
Matea je udarila vrata čizmom.
— Ostavit ću ih ovdje! Na otiraču! Pa se sami objašnjavajte socijalnoj službi!
Cvita je prislonila čelo na hladni metal vrata.
— Ostavi. Susjeda Nada je taman doma. Odmah će nazvati policiju. Reći ću da je majka ostavila djecu u zgradi i pobjegla.
Iza vrata je zavladala tišina. Čulo se samo teško disanje snahe.
— Vi ste luda. Stara vještice — procedila je Matea.
Koraci su utihnuli. Lift je zveknuo vratima. Otišli su.
Cvita je otišla u kuhinju. Kava se već ohladila. Izlila ju je u sudoper i nalila novu. Ruke su joj lagano drhtale. Ali iznutra je bila mirna.
Krešimir je nazvao za ručka.
Cvita se nije javila odmah. Čekala je treći poziv.
— Da?
— Mama, jesi li ti poludjela? — vikao je Krešimir u slušalicu. U pozadini su urlali automobili. — Matea je dobila opomenu! Zakasnila je dva sata jer je vozila djecu mojoj punici na drugi kraj grada!
— I kako je teta Zvonimira? — mirno je upitala Cvita. — Razveselila se unucima?
— Nemoj me živcirati. Zašto si napravila taj cirkus?
— Krešo, upozorila sam te. Moje usluge koštaju. Vi ste odbili platiti.
— Kakve usluge?! Pa to je tvoja krv!
Cvita je uzela sa stola salvetu s jučerašnjim zapisima.
— Krv? Dobro. Prije tri mjeseca posudio si od mene tisuću tristo eura. Za popravak mjenjača. Jesi vratio?
Krešimir je zapne.
— Vratit ću. Kasni mi plaća, pa vratim.
— Nećeš. A ja sam digla kredit za taj iznos. I plaćam kamate iz svoje mirovine. Šeststo eura, Krešo. Sto pedeset režije. Sto dvadeset rata za tvoj auto. Koliko mi ostane?
— Donosim ti hranu!
— Jednom mjesečno. Dvije vrećice riže i piletinu. Za dvadeset eura. A djeca su mi tjedno pojela hrane za trideset.
— Mama, pa ti baš sve brojiš! — zavijao je Krešimir.
— Morala sam. Kad sin broji moju mirovinu.
Cvita je prekinula vezu. Isključila je zvuk.
Navečer je u bankovnoj aplikaciji zveknula obavijest.
Uplata od Krešimira. Pedeset eura. Poruka: „Na. Zagrcni se.”
Cvita je vratila novac. Poruku nije napisala.
Prošla su dva tjedna.
Živjeli su kao tuđinci. Zvona nije bilo. Cvita je šetala parkom, čitala knjige, dala stari kaput na kemijsko čišćenje.
U petak navečer pekla je pitu od jabuka. Samo za sebe. Miris cimeta ispunio je malu kuhinju.
Netko je pozvonio.
Cvita je otvorila. Na pragu je stajao Krešimir Kovač. Izgledao je izgužvano. Oči su mu bježale. Do njega je stajao Tomo u prljavoj plavoj jakni.
— Mama, spasi me.
Krešimir je ugurao sina u hodnik.
— Što se dogodilo?
— Matea je u bolnici. Sumnja na upalu slijepog crijeva. Idem sada k njoj, da uhvatim kirurga. Tihanu je punica uzela, a Tomu nemam kamo. Drži ga do sutra. Molim te.
Cvita je pogledala unuka. Stajao je spuštene glave. U rukama je držao tablet.
— Dobro. Uđi, Tomo. Skini se.
Krešimir je izdahnuo kao da je zbacio vreću krumpira.
— Hvala, mama. Nazvat ću ujutro.
Vrata su se za njim zatvorila brže nego što je Cvita stigla pitati broj bolnice.
Tomo je skinuo jaknu. Bacio ju je na pod.
— Podigni je i objesi na vješalicu — mirno je rekla Cvita.
Dječak ju je pogledao ispod oka. Podignuo je jaknu.
— Jesi li gladan?
— Nisam. Jeli smo u McDonald’s.
Sjedili su u kuhinji. Cvita je rezala pitu.
— Kako je mama? — upitala je Cvita. — Je li ju jako bolio trbuh?
Tomo je gutao pitu.
— Mamu ne boli trbuh.
Cvita se ukočila. Nož se zaustavio milimetar od tanjura.
— A zašto je tata rekao da je u bolnici?
— Ne znam. Mama je kod kuće mjerila kupaći kostim. Tata i ona otišli su u wellness hotel. Tetka Dubravka ima rođendan.
U njoj se nešto zatvorilo teškim, gluhim ključem.
Odložila je nož. Obrisala je ruke. Uzela je mobitel.
Ušla je na profil Dubravke, mlađe sestre Matee. Prva priča učitana je uz veselu glazbu.
Drveni mol. Bazen s toplom vodom. Matea u novom zelenom kupaćem kostimu kuca se čašom šampanjca. Opis: „Žene su takve! Muževi su platili vikend!” Objavljeno prije četrdeset minuta.
Klub za odmor „Zeleni bor”. Dvadesetak kilometara od Zagreba.
Na mobitelu je stigla poruka. Od Krešimira.
„Mama, lažna uzbuna. Nema upale. Ali liječnici su joj rekli da miruje. Do nedjelje ostajemo kod njezine mame. Neka Tomo ostane kod tebe dva dana. Ljubim te.”
Cvita je dugo gledala u ekran.
Zatim je pogledala Toma. On je razmazivao nadjev od jabuka po stolu.
— Tomo, obuci se.
Dječak je podignuo glavu.
— Kamo? Tek smo došli.
— Idemo mami. Čestitat ćemo tetki Dubravki.
Taksi je koštao petnaest eura.
U autu je mirisalo na jeftini osvježivač i mokar snijeg. Tomo je zaspao na stražnjem sjedalu. Cvita je gledala kroz prozor. Pored nje su prolazila gola crna stabla.
Nije bilo bijesa. Bio je hladni proračun.
Auto je stao pred kovanim vratima kluba „Zeleni bor”.
Cvita je platila. Izašla je na ledeni zrak. Izvela je pospanog Toma.
Dječak je zijevao i trljao oči. Jakna je bila krivo zakopčana. Kapa je skliznula na stranu.
Na recepciji je stajala visoka djevojka u strogoj uniformi.
— Dobra večer. Znate li gdje je proslava za Dubravku Marić?
Djevojka se uslužno nasmiješila.
— Dvorana „Biser”, hodnikom desno. Želite li da vas otpratim?
— Naći ćemo sami.
Cvita je čvrsto držala Toma za ruku. Išli su hodnikom s mekim tepihom. Svijetlila je prigušena lounge glazba. Mirisalo je na skupi parfem i pečeno meso.
Gurnula je teška hrastova vrata dvorane „Biser”.
Unutra je bilo dvadesetak ljudi. Dugi stol bio je prepun hrane. Prigušeno svjetlo. Za stolom je neki punašni muškarac nazdravljao.
Matea je sjedila pokraj slavljenice. U večernjoj haljini otvorenih ramena. Kosa joj je bila lijepo sređena.
Krešimir je sjedio nasuprot. Smijao se, zavaljen na naslon stolca. U ruci je držao čašu viskija.
Cvita je zakoračila u dvoranu.
Koraci po parketu bili su glasni. Tomo se spotaknuo o nogu stolca i zacvilio.
Nekoliko ljudi se okrenulo. Zdravica je zamrla.
Krešimir je okrenuo glavu. Osmijeh mu je spao tako brzo kao da ga je netko obrisao krpom. Lice mu je poblijedjelo.
— Mama? — izdahnuo je. Čaša je zveknula o rub tanjura.
Matea se nagnula naprijed. Oči su joj postale okrugle kao tanjurići.
Cvita je došla ravno do njihova stola.
Nije vikala. Nije psovala. Govorila je mirno, ali tako da je cijela dvorana čula.
— Krešimire. Zaboravili ste svoju prtljagu.
Cvita je gurnula Toma naprijed. Potrčao je k majci i zario nos u njezinu večernju haljinu, ostavivši na svili mokar trag od prljavog rukava jakne.
— Mama, gladan sam! — zacvilio je Tomo.
Matea je stisnula čeljusti, pa su joj se mišići na licu zategnuli.
— Cvita, što to radite? — siktala je snaha. — Sramotite nas pred prijateljima! Odlazite odmah i vodite ga!
Dubravka, slavljenica, podignula se.
— Krešo, kakav je ovo cirkus? Rekli ste da ste djecu zbrinuli.
Krešimir je skočio. Zgrabio je Cvitu za lakat. Prsti su se bolno stisnuli.
— Što si došla? Molio sam te!
Cvita je polako spustila pogled na njegovu ruku. Zatim ga je pogledala u oči. Gledala ga je kao prepreku. Kao prazno mjesto.
— Makni ruku, Krešo.
On je uklonio prste.
— Lagali ste mi — jasno je rekla Cvita, da čuju i gosti. — Za upalu. Za bolnicu. Odložili ste dijete kao stvar u garderobu i otišli piti.
— Umorni smo! Imamo pravo na odmor! — uzviknula je Matea.
— Imate. Ali o svom trošku. S djecom ćete se odmarati. Ja sam u mirovini. Moje radno vrijeme je gotovo.
Cvita se okrenula.
— Baka! — vrisnuo je Tomo.
Nije se okrenula. Išla je prema vratima gledajući ravno ispred sebe.
U leđa ju je pogodio sinov krik:
— Nisi mi više majka! Zaboravi naš broj!
Vrata su se zatvorila i odsjekla je od buke.
U hodniku je bio mir. Cvita je namjestila ovratnik kaputa. Naručila je taksi natrag. U sebi je nosila čudnu prazninu od koje se, začudo, lako disalo.
U nedjelju poslijepodne netko je pokušao otvoriti vrata Cvitina stana. Ključ je zapinjao u bravi.
Vrata su se zatresla od udarca.
Zatim zvono. Dugo. Bijesno.
Cvita je kuhala čaj u omiljenoj šalici s mačkama. Nije se žurila. Maknula je čajnik s peći. Obrisala je stol spužvom.
Prišla je vratima. Nije otvarala.
— Tko je? — glasno je upitala Cvita.
— Otvori! — glas je Krešimiru pucao. — Jesi promijenila brave?!
— Jesam. Ujutro je bravar došao. Uzeo je trideset eura. Iz moje mirovine.
Krešimir je udario šakom po vratima.
— Mama, jesi li pri sebi?! Matea sa mnom ne razgovara drugi dan! Dubravka nas je izbacila s proslave! Tamo je bio moj šef, sve je vidio!
— Tvoji problemi, Krešo.
— Iznesi moje stvari! — vikao je sin s hodnika. — Alat, štapove za pecanje, klizaljke. Sve što je bilo na balkonu.
— Iznijet ću. U petak. Skupit ću u kutije i staviti pokraj kontejnera.
— Bolesna si! Vlastitog unuka si izložila ruglu! Uništila si djetetu psihu!
— Psihu mu uništavaju roditelji kojima smeta kada piju šampanjac u wellness hotelu.
Iza vrata je zavladala teška tišina.
Zatim je Krešimir procijedio kroz zube:
— Uginut ćeš sama. Nitko ti neće donijeti čašu vode.
Cvita se nasmiješila. Odrazu u špijunki. Osmijeh je bio tvrd.
— Kupit ću aparat za vodu. S dostavom na kuću. Zbogom, Krešimire Kovaču.
Odmaknula se od vrata. Koraci na stubama su utihnuli.
U kuhinji je mirisalo na svježi čaj i mir. U stanu nije bilo tuđih prljavih cipela, ni slomljenih igračaka, ni deranja rodbine. Prvi put nakon mnogo godina pripada samo sebi.
Cvita je sjela za stol. Otpila je vrućeg čaja.
A kako biste vi postupili na Cvitinu mjestu: ostavili dijete kod sebe, progutavši laž, ili biste ga i vi odvezli roditeljima ravno na proslavu?
