Jagoda Horvat skida bijelu kremu s čajne žličice.
— Gospođo Katica, vi ste sada umirovljenica. Nemate na što trošiti. Ivan i ja odlučili smo smanjiti pomoć.
Na stolu stoji torta od pedeset eura. Katica ju je kupila od svoje mirovine.
Katica Horvat gleda u praznu šalicu. Čaj je već odavno hladan. U njoj nešto suho klikne.
— Kako to mislite, smanjiti? — upita Katica.
Jagoda odloži žlicu. Obre usne ubrusom. Pokreti su polagani, samouvjereni, kao da je sve njezino.
— U doslovnom smislu. Jučer vam je sjednula prva mirovina. Šesto eura. Stanarina vam je sto četrdeset. Za hranu imate i više nego dovoljno. Zašto vam treba više?
Ivan Horvat sjedi pokraj nje. Gleda u tanjur. Kopka vilicom ostatke biskvita.
— Ivane, i ti tako misliš? — upita Katica.
Sin slegne ramenima.
— Mama, imamo stambeni kredit. Auto je na kredit. Jagoda mora popraviti zube. Ti ionako sjediš doma. Ne treba ti ni mjesečna karta ni nova odjeća.
Katica primakne papirnati ubrus. Uzme kemijsku.
— Ja sjedim doma. S vašom djecom.
— Pa vi ste baka! — buni se Jagoda. — To je vaša radost!
— Petsto eura koje ste mi davali — Katica napiše brojku na ubrus — nije bila pomoć. To je bila plaća za moj rad.
Jagoda se kratko nasmije. Ne od veselja. Od bijesa.
— Ma hajde. Upalio se kalkulator. Kakav rad? Sjedite sa svojom unučadi!
— Četrdeset sati tjedno. Osim toga, preuzimam ih iz vrtića. Kuham im ručak od svojih namirnica.
— Mi smo vam rodili unuke! — glas joj se podigne.
— Vi ste ih sebi rodili, Jagodo.
Ivan s treskom baci vilicu na stol.
— Mama, nemoj počinjati. Jagoda je u pravu. Plaćati rođenoj majci za vrijeme s unučadi je divljaštvo. Nećemo više slati novac. Točka.
Katica šutke ustane. Priđe komodi. Otvori gornju ladicu. Izvadi svežanj ključeva.
Priđe stolu. Baci ključeve pred sina. Metal zveči o tanjur.
— Što je ovo? — Ivan se namršti.
— Ključevi od vašeg stana. Budući da sam sada samo baka puna ljubavi, a ne besplatna dadilja, moj se raspored mijenja.
Jagoda se ižari u crvenim pjegama.
— Kako to treba razumjeti, gospođo Katica?
— Vrlo jednostavno. Od sutra Marka i Cvijetu sami vodite u vrtić. Bolovanja sami uzimate. Vikende djeca provode s vama.
— Ja radim! — poviče snaha.
— I ja sam radila. Četrdeset godina u tvornici. Sada se odmaram.
Katica priđe ulaznim vratima. Otvori ih.
— Jesu li popili čaj? Jesu li pojeli tortu? Izlaz je tamo.
Ivan prvi ustane. Lice mu je crveno. Zgrabi jaknu s vješalice.
— Još ćeš požaliti, mama. Nazvat ćeš me kad ti bude usamljeno.
Katica ne odgovara. Zalupi vrata i okrene ključ u bravi.
U ponedjeljak se Katica probudi u osam. U kuhinji je tiho. Nitko ne traži crtiće. Nitko nije prolio kompot po čistom stolnjaku.
Skuhala si pravu kavu. Izvadi lijepu šalicu.
Zvono na vratima oglasi se u osam i petnaest.
Dugo. Drsko. Bez prekida.
Katica priđe vratima. Pogleda kroz špijunku.
Na stubištu stoji Jagoda. U zubima drži mobitel. U jednoj ruci žuta vrećica iz supermarketa. Drugom rukom drži četverogodišnju Cvijetu za kapuljaču jakne. Pored nje se preskakuje s noge na nogu šestogodišnji Marko.
— Otvorite! — viče Jagoda u zatvorena vrata. Povuče kvaku.
Katica pritisne tipku domofona.
— Spavam, Jagodo.
— Gospođo Katica, nemojte se praviti ludom! Moram na posao u devet! U vrtiću je karantena, neću ih voditi tamo.
Djeca zacmokre. Cvijeta počne trljati oči prljavom rukavicom.
— A ja sam u mirovini. Imam svoj režim.
Jagoda šutne vrata čizmom.
— Ostavit ću ih ovdje! Na otiraču! Pa se poslije pravdajte sa socijalnom skrbi!
Katica nasloni čelo na hladan metal vrata.
— Ostavi. Susjeda, teta Ankica, je kod kuće. Odmah zove policiju. Reći ću da je majka ostavila djecu u hodniku i pobjegla.
Za vratima nastane tišina. Čuje se samo teško disanje snahe.
— Vi ste lude. Stara vještico — procedi Jagoda.
Koraci se udalje. Lift zveči vratima. Otišle su.
Katica odlazi u kuhinju. Kava se već ohladila. Prolije je u sudoper i natoči novu. Ruke lagano drhte. Ali iznutra je mirna.
Ivan nazove u podne.
Katica ne podigne slušalicu odmah. Čeka dok ne nazove treći put.
— Molim.
— Mama, jesi li poludjela? — dere se Ivan u telefon. U pozadini bruje auti. — Jagoda je dobila opomenu! Kasnila je dva sata jer je vozila djecu do moje punice na drugi kraj grada!
— A kako je gospođa Jelka? — upita Katica mirnim tonom. — Obradovala se unučadi?
— Nemoj me živcirati. Zašto si napravila taj cirkus?
— Ivane, upozorila sam te. Moje usluge koštaju. Vi ste odbili platiti.
— Kakve pare?! To je tvoja krv!
Katica uzme sa stola ubrus s jučerašnjim zapisima.
— Krv? Dobro. Prije tri mjeseca posudio si od mene tri tisuće i sedamsto eura. Za popravak mjenjača. Vratio?
Ivan zastane.
— Vratit ću. Kasni mi plaća pa ću vratiti.
— Nećeš vratiti. A ja sam podigla kredit za taj iznos. I plaćam kamate iz svoje mirovine. Šesto eura, Ivane. Minus sto četrdeset za režije. Minus sto deset za kredit zbog tvog auta. Koliko ostane?
— Donosim ti namirnice!
— Jednom mjesečno. Dvije vreće žitarica i piletinu. Za šezdeset eura. A djeca su kod mene pojela namirnica za devedeset eura tjedno.
— Mama, pa ti uvijek sve brojiš! — odvrati Ivan.
— Morala sam naučiti. Otkad sin broji moju mirovinu.
Katica prekine vezu. Ugasi zvuk.
Navečer u bankovnoj aplikaciji zazvoni obavijest.
Uplata od Ivana. Sto četrdeset eura. Poruka: „Na. Uguši se.”
Katica mu vrati novac. Ne piše poruku.
Prođu dva tjedna.
Žive kao stranci. Nema poziva. Katica šeće parkom. Čita knjige. Daje stari kaput na kemijsko čišćenje.
U petak navečer peče pitu od jabuka. Samo za sebe. Miris cimeta ispuni tijesnu kuhinju.
Netko pozvoni.
Katica otvori. Na pragu stoji Ivan. Izgužvan. Oči mu bježe. Pored njega stoji Marko u prljavoj plavoj jakni.
— Mama, spasi.
Ivan ugura sina u hodnik.
— Što se dogodilo?
— Jagoda je u bolnici. Sumnja na upalu crvuljka. Sad idem k njoj, tražiti kirurge. Cvijetu je uzela punica, a Marka nemam gdje ostaviti. Pusti ga do sutra. Molim te.
Katica pogleda unuka. On stoji pognute glave. U rukama drži tablet.
— U redu. Uđi, Marko. Skini se.
Ivan izdahne kao da je zbacio vreću krumpira.
— Hvala, mama. Nazvat ću ujutro.
Vrata se za njim zatvore brže nego što Katica stigne upitati broj bolnice.
Marko skine jaknu. Baci je na pod.
— Podigni i objesi na kuku — mirno kaže Katica.
Dječak je ispod oka pogleda. Podigne jaknu.
— Jesi li gladan?
— Nisam. Jeli smo u McDonald’su.
Sjede za kuhinjskim stolom. Katica reže pitu.
— Kako je mama? Je li ju jako bolio trbuh?
Marko halapljivo jede pitu.
— Mamu ne boli trbuh.
Katica se ukoči. Nož se zaustavi milimetar od tanjura.
— A zašto je tata rekao da je u bolnici?
— Ne znam. Mama je kod kuće mjerila kupaći kostim. Otišli su s tatom u spa-hotel. Teta Ljerka ima rođendan.
Unutra se nešto zaključa teškim, gluhim katancom.
Ona odloži nož. Obriše ruke. Uzme mobitel.
Otvori profil Ljerke, Jagodine mlađe sestre. Prva se priča učita uz veselu glazbu.
Drveni mol. Bazen s vrućom vodom. Jagoda u novom zelenom kupaćem kostimu kuca se čašom šampanjca. Opis: „Mi žene smo takve! Muževi su nam platili vikend!” Vrijeme objave — prije četrdeset minuta.
Klub „Zeleni bor” nalazi se dvadeset kilometara izvan grada.
U mobitelu zacvili poruka. Od Ivana.
„Mama, lažna uzbuna. Nema upale. Ali liječnici su rekli da prileži. Bit ćemo do nedjelje kod njezine mame. Neka Marko ostane kod tebe dva dana. Ljubim te.”
Katica dugo gleda u ekran.
Zatim pogleda Marka. On razmazuje voćni nadjev po stolu.
— Marko, obuci se.
Dječak podigne glavu.
— Kamo? Tek smo došli.
— Idemo k mami. Čestitati teti Ljerki.
Vožnja taksijem košta trideset i pet eura.
U taksiju miriše na jeftini osvježivač i mokar snijeg. Marko zaspi na stražnjem sjedalu. Katica gleda kroz prozor. Pokraj nje prolaze gola crna stabla.
Nema bijesa. To je hladna kalkulacija.
Auto se zaustavi pred kovanim vratima kluba „Zeleni bor”.
Katica plati. Izvuče se na mrazan zrak. Izvede pospanog Marka.
Dječak zijeva i trlja oči. Jakna je krivo zakopčana. Kapa mu je skliznula na stranu.
Na recepciji stoji visoka djevojka u strogoj uniformi.
— Dobra večer. Možete li mi reći gdje je banket gospođe Ljerke Kovačević?
Djevojka se službeno nasmiješi.
— Sala „Biserna”, hodnikom desno. Da vas otpratim?
— Naći ćemo sami.
Katica čvrsto drži Marka za ruku. Hodaju hodnikom s mekim tepihom. Svira prigušena lounge glazba. Miriše na skupi parfem i pečeno meso.
Gurne teška hrastova vrata sale „Biserna”.
Unutra ima dvadesetak ljudi. Dugi stol prepun je zalogaja. Prigušeno svjetlo. Za stolom neki punašan muškarac nazdravlja.
Jagoda sjedi pokraj slavljenice. U večernjoj haljini golih ramena. Kosa joj je lijepo posložena.
Ivan sjedi nasuprot. Smije se, zavaljen na stolicu. U ruci drži čašu viskija.
Katica zakorači u salu.
Koraci po parketu odjekuju. Marko se spotakne o nogu stolice i zacmokre.
Nekoliko ljudi se okrene. Zdravica utihne.
Ivan okrene glavu. Osmijeh mu spuzne brzo, kao da ga je netko obrisao krpom. Lice mu problijedi.
— Mama? — izdahne. Čaša zvekne o rub tanjura.
Jagoda se nagne naprijed. Oči su joj okrugle kao tanjurići.
Katica priđe ravno njihovom stolu.
Ne viče. Ne psuje. Govori mirno, ali dovoljno glasno da je cijela dvorana čuje.
— Ivane. Zaboravio si svoju prtljagu.
Katica gurne Marka naprijed. On otrči do majke i zarine nos u njezinu večernju haljinu, ostavljajući na svili mokar trag prljavog rukava jakne.
— Mama, gladan sam! — zacmizdra Marko.
Jagoda stisne čeljusti toliko da joj mišići na obrazima nabubri.
— Gospođo Katica, što radite? — siktne snaha. — Sramotite nas pred prijateljima! Odlazite odmah i vodite ga!
Ljerka, slavljenica, malo ustane.
— Ivane, kakav je ovo cirkus? Rekli ste da ste djecu smjestili.
Ivan skoči. Zgrabi Katicu za lakat. Prsti se bolno stegnu.
— Zašto si došla? Molio sam te!
Katica polako spusti pogled na njegovu ruku. Zatim mu pogleda u oči. Gleda ga kao prepreku. Kao prazno mjesto.
— Makni ruku, Ivane.
On povuče prste.
— Lagali ste mi — rekne Katica glasno, da i gosti čuju. — Za upalu crvuljka. Za bolnicu. Odložili ste dijete kao stvar u garderobu i otišli piti.
— Umorni smo! Imamo pravo na odmor! — poviče Jagoda.
— Imate. Ali o svom trošku. S djecom ćete se odmarati zajedno. Ja sam u mirovini. Moj radni dan je završen.
Katica se okrene.
— Bako! — vrisne Marko.
Ona se ne osvrne. Ide prema vratima gledajući ravno pred sebe.
U leđa joj udari sinov krik:
— Ti mi više nisi majka! Zaboravi naš broj!
Vrata se zatvore, odsijecajući je od buke dvorane.
U hodniku je tiho. Katica poravna ovratnik kaputa. Naruči taksi za povratak. U sebi osjeća čudnu prazninu od koje se, začudo, lako diše.
U nedjelju poslijepodne ključ se s mukom okrene u bravi Katičina stana.
Vrata zadrhte od udarca.
Zatim zvono. Dugo. Podivljalo.
Katica kuha čaj u svojoj omiljenoj šalici s mačkama. Ne žuri. Makne čajnik s ploče. Obriše stol spužvom.
Priđe vratima. Ne otvara.
— Tko je? — glasno upita.
— Otvaraj! — glas mu se lomi. — Jesi li promijenila brave?!
— Jesam. Jutros je došao bravar. Uzeo je sedamdeset eura. Iz moje mirovine.
Ivan udari šakom po vratima.
— Mama, jesi li pri sebi?! Jagoda sa mnom ne razgovara drugi dan! Ljerka nas je izbacila s proslave! Ondje je bio moj šef, sve je vidio!
— Tvoji problemi, Ivane.
— Iznijesi moje stvari! — urla sin s odmorišta. — Alat, štapove za pecanje, zimske klizaljke. Sve što je bilo na balkonu.
— Iznijet ću. U petak. Spakirat ću u kutije i iznijeti do kontejnera.
— Ti si bolesna! Rodnog unuka izložila si podsmijehu! Slomila si djetetu psihu!
— Psihu djetetu lome roditelji kojima on smeta dok piju šampanjac u spa-hotelu.
Za vratima zavlada teška tišina.
Zatim Ivan progovori kroz zube:
— Uginut ćeš sama. Nitko ti neće donijeti ni čašu vode.
Katica se nasmiješi. Svojem odrazu u špijunki. Osmijeh je čvrst.
— Kupit ću aparat za vodu. S dostavom. Zbogom, Ivane.
Ona odmakne od vrata. Koraci na stubištu utihnu.
U kuhinji miriše na svježi čaj i mir. U stanu nema tuđih prljavih cipela, nema slomljenih igračaka, nema deranja rodbine. Ona prvi put nakon mnogo godina pripada samo sebi.
Katica sjedne za stol. Otpije topli čaj.
A što biste vi napravili na Katičinu mjestu: biste li ostavili dijete kod sebe, progutavši laž, ili biste ga i vi odvezli ravno na zabavu roditeljima?
