Kad su se jahači približili, pas je podigao glavu i pogledao ih očima toliko punim boli da je Lani srce preskočilo, a suze navrle na oči…
Lana je navukla uzdu na glavu konja i izvela ga iz boksa. Zavezavši uže za razvez na prolazu štale, divila se kobili. Crne dlake, s urednim bijelim čarapama na sve četiri vitke noge, Lika je bila san svakog jahača.
Uzevši četku, počela je čistiti konja, ne štedeći pohvale. Lika je nervozno prebacivala težinu s noge na nogu, trzala glavom i osluškivala.
Lana je nježno potapšala konja po vratu, ne shvaćajući što se događa:
— Što je, Liko? Što te muči?
— Pričaš s konjem? — upitao je pristigli konjušar.
— Stric Vinko, danas se nešto čudno ponaša, — Lana je nastavila gladiti sjajni vrat. — Dovedena je prije mjesec dana, i nikad se ovako nije vladala…
— Nešto je uznemiruje, — primijetio je stariji muškarac, mjereći kobilu iskusnim pogledom. — Divna je!
— I karakter ima odličan, — potvrdila je Lana. — Izvrsno je izvježbana, još uvijek ne shvaćam kako se prijašnja vlasnica mogla odreći takvog konja.
— Znači, postoji skrivena mana, — zamišljeno reče Vinko.
— Nema mane! — odmah je uzvratila Lana u obranu svoje ljubimice.
Lika je zatresla glavom, kao da potvrđuje riječi vlasnice.
— Gle, uvrijedila se, — nasmiješio se Vinko i otišao svojim poslom.
Osedlavši Liku, Lana ju je izvela iz štale. Kobila je pažljivo osluškivala okolne zvukove, nervozno gledajući prema cesti iza koje se vidjela šuma.
— Baš tamo danas idemo, — primijetivši kamo konj gleda, rekla je Lana. — Na poligonu si savršena, vrijeme je da upoznaš našu prirodu.
Lana se spretno popela u sedlo i, pokupivši uzde, uputila konja prema šumi…
Tog lipanjskog jutra još nije bilo sparine, bilo je ugodno jahati po svježini. Lika je poslušno išla kamo ju je jahačica vodila. Povremeno bi zastala i pozorno osluškivala zvukove šume.
Puštajući konja u kas, Lana je usmjerila Liku stazom kojom je voljela jahati na Gradimiru.
Sjetila se kako su prije dva mjeseca njenom konju postavili lošu dijagnozu i morala se rastati od vjernog prijatelja. Poslali su ga na farmu u selo gdje je zrak bio čišći i napadi kašlja rjeđi.
Za natjecanja joj je trebao konj, pa su s trenericom krenule u potragu. Potraga je završila onog dana kad je Lana vidjela Liku u jednom zagrebačkom klubu, i nakon probnog jahanja shvatila da je to njen izbor.
Konj je bio izvrsno izvježban i blage naravi. Konjički klub je izdvojio sredstva, i Lika je promijenila dom.
Sad se, sjećajući se kupnje, Lani učinilo čudnim kako se ponašala prijašnja vlasnica. Žurila je s dogovorom, kao da se želi što prije riješiti Like.
Što se dogodilo? Zašto je vlasnica prodala tako divnog konja?
Lika je naglo stala. Lana je jedva ostala u sedlu, toliko se zamislila. Kobila je ukopala, i koliko god je jahačica pokušavala bodriti, nije se micala.
— Zašto nećeš naprijed?
Lika je tiho frknula, ostajući na mjestu. Lagano je okrenula glavu i pogledala udesno.
Lana je također pogledala, ali nije vidjela ništa osim trave i drveća. Što je privuklo konjsku pažnju?
— Želiš onamo? — Lana je popustila uzde, prepuštajući Liki slobodu izbora smjera. — Neka bude po tvome…
Lika je skrenula sa staze i krenula prema jedva čujnom cviljenju koje je ubrzo čula i Lana.
Konj je stao kraj breze. Na travi je stajala kutija, pritisnuta debelim granama. Iz kutije se čuo cviljenje.
Lana je brzo sjahala. Skinuvši grane, otvorila je kutiju. Unutra su bila tri mačića, jedva otvorili oči. Jadno su plakali, dozivajući mamu mačku od koje su tako okrutno otrgnuti.
Lana je osjetila val bijesa:
— Kako netko može biti tako okrutan?! — podigla je kutiju i prišla konju. — Liko, brzo kući!
*****
— Nevjerojatno! — uzviknula je Irena Horvat, Lanina trenerica.
— Lika me dovela ravno do kutije, — zaključila je Lana svoju priču.
Brzo je donijela mačiće u konjički klub k lokalnom veterinaru. Mališani su bili zdravi, i za dvoje su se već našli budući vlasnici. Trećeg je odlučila zadržati Lana.
Crni mačić s bijelim šapicama očarao ju je sličnošću s Likom. Kad mačići odrastu, razići će se po domovima.
— Lika je plemenit konj! — s divljenjem je rekla Irena. — Ljudi prolaze, a konj ne.
U međuvremenu, Lana i Lika posvetile su se pripremama za nadolazeća natjecanja. Klub je od para očekivao visoke rezultate.
Pripreme su oduzimale puno vremena, i par je uvijek trenirao na poligonu. U srpnju su uspješno nastupili na lokalnim natjecanjima, osvojivši drugo mjesto u srednjem razredu.
U kolovozu su bili na županijskom natjecanju u susjednoj županiji, odakle su se vratili s pobjedom. Pred njima je bio start u Zagrebu, za koji je počela temeljita priprema.
— Lana, čekam te na poligonu za četrdeset minuta, — rekla je Irena, zavirivši u štalu.
Lika je stajala na prolazu štale i nervozno premještala noge. Drhtala je cijelim tijelom, a glasno rzanje odjekivalo je uokolo.
— Tiho! Tiho! — Lana je pokušavala smiriti kobilu.
— Što joj je? — zabrinuto je upitala trenerica, koja nikad nije vidjela Liku u takvom stanju.
— Točno tako se ponašala onog dana kad smo našli mačiće u šumi, — odgovorila je djevojka.
— Odjaši izvan kluba, možda se nešto dogodilo, — Irena se osvrnula. — Povedi Vinka sa sobom.
Dvadeset minuta kasnije dva su jahača izjahala s terena kluba. Lana je prepustila Liki da bude navigator.
Prošli su redove kuća na rubu grada i izbili na cestu prema šumi.
Odjednom se Lika naglo okrenula i pojurila uz cestu. Automobili su jurili, netko je trubio, bojeći se da će jahači izaći na kolnik.
— Kakva ludost, ići za konjskim hirovima! — gunđao je Vinko, ne shvaćajući što traže.
— Bolje provjeriti što muči Liku nego kasnije žaliti… — Lana nije dovršila.
Na rubu ceste ležao je auto udaren ovčar. Kad su se jahači približili, pas je podigao glavu i pogledao ih očima toliko punim boli da je Lani srce preskočilo, a suze navrle na oči.
Pronašli su uzrok Like uznemirenosti…
Lana je sjahala s Like, nastavljajući je hvaliti. Upravo su nastupili na regionalnom natjecanju u KÜR-u srednje razine, i djevojka je bila zadovoljna.
— Veličanstven nastup! — pritrčala je Irena.
— Lika savršeno osjeća glazbu! — podešavajući stremene, oduševljeno je rekla Lana. — Ovo je najljepši konj u svemiru!
— To je konj s velikom manom! — začuo se iza njenih leđa oštar ženski glas.
Lana se okrenula. Na riđem konju sjedila je žena u fraku, spremajući se za nastup. Lice joj je bilo nejasno poznato…
— Zašto to govorite? — neljubaznim tonom odgovorila je Lana. — Vi uopće ne poznajete Liku! Ovo je plemenit konj…
— S manom! — prekinula ju je žena. — Ja dobro poznajem tu kobilu!
— Bivša vlasnica… — rekla je Irena, prepoznavši prijašnju vlasnicu Like.
— Kako možete tako govoriti o njoj?! — Lana se kategorički nije slagala.
— Tijekom godinu dana vlasništva nad ovim konjem, dovela mi je nekoliko napuštenih pasa i mačaka, — pljuvala je riječi žena. — Prethodna dva vlasnika odrekla su je baš zbog toga, kako se ispostavilo…
— Vi jednostavno niste mogli shvatiti koliko je ovaj konj plemenit! — usprotivila se Irena. — To se ne zove ‘mana’, nego plemenitost!
Lani je pritrčao ovčar i, veselo mašući repom, pogledao je vjernim očima.
Rex je bio upravo onaj pas kojemu je Lika prošle godine dovela pomoć. Potraga za vlasnikom ovčara nije dala rezultate, pa ga je Lana odlučila zadržati.
Kod kuće ih je čekao odrasli crni mačić s bijelim šapicama, kojeg je Lana nazvala Svemir.
Vinko je postao ponosni vlasnik šteneta kojeg su Lana i Lika pokupili prošle jeseni.
Irena Horvat dobila je trobojnu mačku dovedenu s prošlog natjecanja.
I još tri psa i četiri mačke koje je Lika spasila, a kojima su uspješno našli vlasnike. I sve se to zove ‘mana’?
— Možda je mana u vama… — hladnim pogledom ošinuvši ženu, Lana je odvela Liku dalje od bivše vlasnice.
Tog dana Lana i Lika osvojile su prvo mjesto. Vraćajući se navečer kući s natjecanja, Irena i Lana čule su kako konj lupa kopitom o pod prikolice, očito želeći privući pažnju.
Zaustavivši auto, brzo su otvorile vrata prikolice. Lika im je odgovorila glasnim rzanjem. Nekome je hitno trebala pomoć…
