Jagoda je sjedila za masivnim hrastovim stolom, prekrivenim teškim stolnjakom, u besprijekorno čistom dnevnom boravku Andrejeve majke. Zrak je bio gust, prožet mirisom skupocjenog parfema i politure za namještaj, i činio se potpuno neprikladnim za disanje običnih ljudi. Svaka stvar – od kristalne vaze s besprijekorno odabranim buketom do porculanskih pastirica na kaminu – vikala je o svom statusu i besprijekornom ukusu domaćice. „Jagoda, tvoji su sarmi, naravno, izvrsni”, rekla je Marta Horvat, pažljivo upijajući kutove usana snježnobijelom uštirkanom salvetom. „Odmah se osjeti seoska škola, prava, temeljita. U gradu se više tako ne kuha, sve u hodu, sve od polugotovih proizvoda.”
Jagoda se slabo nasmiješila, osjećajući kako se kompliment, poput ribarske udice, zakačio za nešto unutra i povukao, izazivajući blagu mučninu. Sjećala se toga poslijepodneva kao da je jučer bilo, iako su godine prošle. „Trudila sam se, Marta”, tiho je odgovorila, osjećajući se neumjesno u jednostavnoj ljetnoj haljini pored ove žene u strogom, besprijekorno krojenom odijelu. Andrej, koji je sjedio nasuprot, jedva je primjetno napregnuo mišiće. Vidio je kako njegova majka, poput iskusnog mačevaoca, počinje svoj dvoboj, zadajući prvi, probni ubod. Poznavao je tu njezinu maniru – govoriti komplimente koji su bili gori od bilo kakve kritike. Stavio je svoju ruku na Jagodino koljeno ispod stola, a ona mu je zahvalno stisnula prste.
„Trud je prekrasna osobina”, kimnula je Marta, odrezujući mali komadić sarme. Žvakala je polako, s dostojanstvom, kao da obavlja sveti ritual. „Eto Dubravke, kćeri Irine Samoilov – i ona se trudi, i to ne biraj. Nedavno je zvala Irina, nije se mogla nahvaliti. Dubravka je obranila disertaciju iz neurolingvistike. Zamisli, Andrej? U dvadeset i šestoj godini! Sada je pozivaju na specijalizaciju u Oxford. Pametnica, cijela na roditelje. Geni su velika stvar.” Zastala je, preletjevši Jagodu pogledom koji je istraživao, gotovo rendgenski, kao da je želi prosvijetliti i otkriti ondje odsutnost tih istih „gena”. Andrej je osjetio kako u njemu polako ključa razdraženost. Ovaj nedjeljni ručak, koji je zamislio kao korak prema pomirenju, predvidljivo se pretvarao u još jednu kaznenu predstavu.
„To je divno”, ravnim je glasom rekla Jagoda, gledajući u svoj tanjur. Uzorak na skupocjenom porculanu činio joj se jedinim spasenjem, točkom na koju se mogla usredotočiti i ne vidjeti procjenjivački pogled domaćice. „Kako bih rekla”, nastavila je Marta sa zadovoljstvom, ignorirajući Andrejev pokušaj da promijeni temu pitanjem o njezinim vrtnim božurima. „A Marijana Zvijer? Sjećaš je se, Andrej, ona plavuša, igrali ste se kao djeca u istom dvorištu? Otac joj je poklonio kliniku za estetsku medicinu za rođendan. Svoju kliniku u dvadeset i sedmoj! Naravno, tu su i veze i početni kapital, ali i djevojka nije luda. Odmah se vidi pasmina. Čovjek iz pravog kruga uvijek će naći dostojnu primjenu. A to je tako važno u naše vrijeme – kretati se u pravim krugovima.”
„Pravi krugovi”. Ta je fraza udarila Andreja po ušima. Pogledao je majku, i iza njezine elegantne, njegovane vanjštine iznenada je jasno izbilo nešto ružno – kastinski snobizam, dijeljenje ljudi na „pasmine” i „staleže”, kao u nekom srednjovjekovnom traktatu. A Jagoda, njegova Jagoda, s njezinom iskrenošću, dobrotom i ljubavi prema jednostavnim, istinskim stvarima, u tom je sustavu bila upisana u nižu kastu. I sada su je, kao robu na sajmu, gledali, procjenjivali i izricali presudu: „nekonfekcija”. Osjetio je kako toplina Jagodine ruke postaje gotovo opekuća. Znao je koliko je košta ovo vanjsko spokoje. Dosta. Ovu farsu trebalo je prekinuti. Položio je vilicu i nož na tanjur s urednim, ali izrazitim treskom. Pokret je bio naglašeno spor i konačan. Marta je zašutjela, iznenađeno podigavši obrvu. Jagoda je podigla uznemiren pogled prema njemu.
„Mama”, počeo je mirnim, ali čvrstim glasom, gledajući je ravno u oči. „Jagoda i ja nismo došli samo na sarme. Moramo ti nešto reći. Odlučili smo se vjenčati. Svadba je za dva mjeseca.” Da je u sobi eksplodirala granata, učinak bi bio manje zaglušujući. Besprijekorno stisnuti osmijeh na licu Marte Horvat ne samo da je nestao – ispario je, kao da ga nikad nije ni bilo. Lice se pretvorilo u hladnu, aristokratsku masku, isklesanu od bjelokosti. Polako je položila svoju vilicu na tanjur, i jedva čujno zvonjenje porculana zazvučalo je kao presuda. Na trenutak je zadržala pogled na sinu, a zatim ga prenijela na Jagodu. Ali to nije bio pogled, već prije njegovo potpuno odsustvo. Gledala je kroz nju, kao kroz prazninu, kao kroz staklo iza kojeg nema ničeg zanimljivog.
„Andrej, valjda se šališ”, njezin je glas postao dublji i poprimio metalni prizvuk. U njemu nije bilo ni iznenađenja ni bijesa, samo ledeni, sveobuhvatni prezir. „Ne baš uspjela šala za nedjeljni ručak.” „Nije šala, mama”, čvrsto je odgovorio Andrej. „To je naša odluka. Konačna.” Marta je pustila kratak, suhi smijeh, nalik pucanju leda. Potpuno se okrenula prema sinu, demonstrativno isključujući Jagodu iz vidnog polja i razgovora. Jagoda je osjetila kako se skuplja pod tim nevidljivim pritiskom, pretvarajući se u element interijera, u neživi predmet uz koji se mogu raspravljati najponižavajuće stvari. „Odluka?” ponovila je, uživajući u riječi. „Ozbiljno to nazivaš odlukom? To je impulzivan čin, diktiran bilo čime, ali ne zdravim razumom. Jesi li na trenutak razmislio što radiš? Namjeravaš li povezati svoj život, svoje prezime, svoju budućnost… s ovim?” Nije pokazala na Jagodu. Samo je napravila nejasan pokret u njezinu smjeru, kao da govori o prolivenom umaku na stolnjaku.
„Mama, Jagoda je ovdje”, napregnuo se Andrejev glas. „Ah, da”, Marta je bacila na djevojku letimičan, gnušljiv pogled. „Vidim. I što to mijenja? Andrej, govorim s tobom. Ti si moj sin, i neću ti dopustiti da napraviš najveću grešku u životu. Zamišljaš li svoj zajednički život? Te beskrajne razgovore o cijenama krumpira, te rođake iz njezina… sela, koji će nam dolaziti vikendom? Uvući će te u svoj svijet, u to seljačko blato, gdje je strop snova stan na kredit i odmor u Turskoj. Zaboravit ćeš tko si. Tvoje ambicije, tvoje mogućnosti – sve će to potonuti u loncu s grahom.” „Marta, ja…” pokušala je Jagoda, ali njezin je glas utonuo u ledeni ton domaćice.
„Djevojko, šuti kad odrasli ljudi razgovaraju”, odsjekla je, čak ne okrenuvši glave. „Andrej, jesi li razmišljao o svojoj djeci? Želiš li da imaju takvu majku? Ženu bez obrazovanja, bez veza, bez imalo pojma kako se ponašati u pristojnom društvu. Ona čak i vilicu drži kao da kopa vrt. Čemu će ih naučiti? Ljubavi prema sarmama?” Svaka je riječ bila precizan, odmjeren udarac, zadan s hladnim proračunom. Andrej je osjetio kako ljutnja u njemu prestaje biti ključala tekućina i pretvara se u tvrd, hladan štap. Gledao je majku i pred sobom vidio tuđu, okrutnu osobu. „Dosta”, rekao je. Glas mu je bio tih, ali u njemu se pojavila takva snaga da je Marta na trenutak zastala. „Sada ne ponižavaš samo Jagodu. Ponižavaš moj izbor. A time i mene. Govoriš o ‘pristojnom društvu’? A kakvo je to društvo gdje ljude procjenjuju po tome kako drže vilicu, a ne po tome kakvi su ljudi? Tvoje Dubravke i Marijane s njihovim disertacijama i klinikama – stvarno ih smatraš uzorom? Vidio sam ih. Prazne, oholice lutke koje ne znaju što je iskrenost. Jagoda je najpoštenija i najstvarnija osoba koju poznajem. I ako je njezin svijet ‘seljačko blato’, ja ću se rado u njega uroniti, samo da ne budem u tvom serpentariju koji ti zoveš ‘visoko društvo’.”
Riječ „serpentarij” povisila se u gustom zraku dnevnog boravka. Bila je strana, oštra, poput krhotine stakla u tanjuru s besprijekorno posluženim desertom. Marta je na trenutak ukočila, i u njezinim očima, nalik na dva tamna, hladna ahata, odrazilo se nešto poput iznenađenja. Očekivala je molbe, rasprave, opravdanja, ali ne izravnu, uništavajuću uvredu bačenu u lice njezinu svijetu, njezinu sustavu vrijednosti. To nije bio smijeh, već suhi, kratki zvuk, lišen svake vedrine, koji joj je pobjegao s usana. Polako je ustala od stola. Taj je pokret bio pun suzdržanog, gotovo teatralnog veličanstva. Ispravila se do svoje pune visine, ali u tom je trenutku izgledala kao golema, nepremostiva sila. Njezino strogo odijelo sjedilo je na njoj poput oklopa. Napravila je nekoliko koraka, obišla stol i zaustavila se iza naslona Andrejeve stolice, stavivši na nj svoje tanke, prstenjem okićene prste.
„’Stvarna osoba’? ‘Iskrenost’?” izgovorila je te riječi kao da kuša nešto užeglo. „Kakva dirljiva mladenačka naivnost. Misliš da se svijet gradi na tome, sinko? Svijet u kojem živiš ne počiva na poštenju, nego na reputaciji. Na vezama. Na tome tko su ti roditelji i koga ćeš oženiti. Ljubav prolazi, Andrej. To je kemija, bljesak, hormonski poremećaj. A klan, obitelj, položaj u društvu – to ostaje. To je ono što ćeš prenijeti svojoj djeci. Ili im želiš ostaviti u nasljedstvo samo vještinu tvoje žene da peče kolače i njezinu bezbrojnu rodbinu iz Gupčeve Grede?” Govorila je tiho, ali njezin je glas prodirao pod kožu, hladan i ulizički. Jagoda je sjedila nepomično, spuštenih očiju, i osjećala se kao kukac koji je upao u paučinu. Bila je uzrok ove oluje, njezin epicentar, a istodobno je bila potpuno nemoćna išta promijeniti. Svaka riječ Marte Horvat udarala je po njoj, ali bila je namijenjena njezinu sinu. Bila je to virtuozna, okrutna igra.
„Ti ništa ne razumiješ, mama”, Andrej se čak nije ni okrenuo. Nastavio je gledati ravno ispred sebe, u zid na kojem je visjela kolekcija starinskih tanjura. „Ti govoriš o reputaciji, a ja govorim o sreći. Ti govoriš o vezama, a ja o osobi s kojom želim buditi se svako jutro. Tvoje vrijednosti su prašina. Lijepa, pozlaćena, ali samo prašina.” Njegova smirenost, činilo se, izazivala ju je mnogo više od vike. Maknula je ruke s naslona stolice i sklopila ih u bravu. Zglobovi su joj prsti pobijeljeli. Shvatila je da se svi njezini argumenti, sva njezina odmjereno logika, razbijaju o njegovu tvrdoglavost, koju je prezrivo nazivala „mladenačkim idealizmom”. Tada je odlučila upotrijebiti posljednje, najmoćnije oružje, za koje je vjerovala da ne može zatajiti. Njezin majčinski autoritet. Njezino pravo odlučivanja. Otišla je oko stolca i stala točno ispred njega, natjeravši ga da podigne pogled. Lice joj je bilo neprobojno, poput suca koji izriče konačnu i neopozivu presudu.
„Kad budeš imao svoju djecu, onda ćeš im govoriti tko će se s kim ženiti! A sada sam ja tvoja majka i protivim se da se oženiš tom bezrodnom djevojkom sa sela!” Frazu je izgovorila tiho, ali teško, poput udarca čekića. U njoj je bila koncentrirana sva njezina volja, sav snobizam, sva uvjerenost u vlastitu ispravnost. Izrekla je svoju odluku i sada je čekala. Čekala je da on zadrhti, spusti pogled, počne se svađati, moliti – da pokaže bilo kakvu reakciju koja bi potvrdila njezinu moć. Ali Andrej nije zadrhtao. Samo ju je gledao, i nešto se u njegovom pogledu polako, nepovratno mijenjalo. Lice, koje je maloprije bilo živo, izražavalo bijes i ozlojeđenost, počelo se stvrdnjavati, pretvarajući se u bezizražajnu masku. Kao da je vješt kipar jednim potezom dlijeta uklonio sve suvišno: emocije, sumnje, sinovsku privrženost. Ostao je samo hladan, uglačani kamen. Šutke je saslušao njezinu tirada do kraja, a zatim, nakon kratke, zvonke stanke, njegove je usne dotaknuo jedva primjetan, bez topao osmijeh.
„Dobro, mama”, glas mu je bio ravan i miran, ali u toj je smirenosti ležala prijetnja. „Čuo sam te. U pravu si”, Andrej je izgovorio tu rečenicu tako smireno da je zvučala strašnije od bilo kakvog vika. Kameni izraz lica nije mu se promijenio, ali u očima se pojavilo nešto novo – hladna, distancirana jasnoća, poput kirurga koji gleda u operacijsko polje. „Potpuno si u pravu. Neću ti govoriti s kojim se tvojim prijateljicama smiješ družiti, a s kojima ne smiješ. Ali ni ti meni nećeš.” Marta je nehotice odstupila korak. Očekivala je sve – bijes, molbu, svađu – ali ovaj ledeni, proračunati ton razoružavao je i plašio. Nije se s njom svađao, složio se, i to je bilo najgore. Uzimao je njezino vlastito oružje, njezinu logiku, i okretao ga protiv nje s nemilosrdnom preciznošću.
„Svadba će biti za dva mjeseca, kako smo i planirali”, nastavio je istim ravnim glasom, ustajući od stola. Prišao je Jagodi i pružio joj ruku. Ona je, još uvijek u omami, stavila svoje prste u njegov dlan. Čvrsto je stisnuo njezinu ruku, i taj jednostavan pokret bio je deklaracija, manifest koji su svi u ovoj sobi vidjeli. „Ali budući da je za tebe moja zaručnica ‘bezrodna djevojka’, naravno da ne trebaš ponižavati svojim prisustvom na našoj svečanosti. Nećemo ti poslati pozivnicu. Nećeš morati trpjeti društvo njezine rodbine i glumiti da si sretna zbog naše sreće.” Govorio je polako, kujući svaku riječ, pretvarajući je u čavao koji je metodično zabijao u poklopac lijesa njihovog odnosa. Martino lice počelo se mijenjati. Aristokratska bljedoća zamijenjena je ružnim, pjegavim rumenilom. Otvorila je usta da nešto kaže, ali Andrej joj nije pružio tu priliku.
„I još nešto, mama”, napravio je malu stanku, dajući svojoj sljedećoj rečenici maksimalnu težinu. „Rekla si da ću moći donositi odluke kad budem imao svoju djecu. Dobro. Prihvaćam taj uvjet. I kad dobijemo djecu, učinit ću sve da nikad ne saznaju da imaju baku koja dijeli ljude na staleže. Reći ću im da im je baka bila divna osoba, ali nažalost, odavno nije s nama. Ne želim da im čistu svijest otruje tvoj otrov. Živi u svom visokom društvu. Sama.” Posljednju riječ izgovorio je gotovo šaptom, ali udarila je Martu kao šamar. Eto ga. Potpuni, bezuvjetni poraz. Njezin ultimatum ne samo da nije upalio – postao je njezina presuda. Sva njezina moć, sav autoritet, raspršili su se u prah u jednom trenutku. I u tom je trenutku maska plemenitosti i suzdržanosti konačno pala s nje, otkrivši ružnu grimasu nemoćnog bijesa.
„Proklinjem te!” pobjeglo joj je siktanje u kojem više nije bilo ni kapi otmjene dame, samo tržna, zla seljanka. Upalac je prstom prema Jagodi, koja je stajala, uhvaćena za Andrejevu ruku kao za jedini oslonac u ovom urušenom svijetu. „Sve je ovo zbog tebe, droljo! Dovukla se iz svog brloga, omadijala ga! Misliš da si pobijedila? Ostavit će te kad shvati kakvu je grešku napravio! A meni će dopuzati na koljenima, ali ja ga neću pustiti!” Andrej je nije ni udostojio odgovorom. Šutke se okrenuo i poveo Jagodu prema izlazu. Ali na samim vratima zastao je. Pogled mu je pao na zid u hodniku, gdje je visjela velika, u skupocjenom okviru, obiteljska fotografija: nasmijana Marta Horvat, ugledni otac kojeg više nije bilo, i između njih – mladi, sretni Andrej. Prišao je zidu, pažljivo skinuo teški okvir s kuke. Na trenutak je pogledao sliku – drugi, prošli život. Zatim je, s istom hladnom smirenošću, prišao starinskom ormaru koji je stajao uz ulaz i položio fotografiju na njegovu uglačanu površinu. Licem prema dolje.
Zatim je uzeo Jagodu za ruku, i izašli su, nježno zatvorivši za sobom teška hrastova vrata. Ni treska, ni vike za njima. Marta Horvat ostala je stajati usred svog savršenog dnevnog boravka. Mirisi skupe hrane miješali su se s mirisom njezina parfema. Kristal na stolu blistao je u zrakama popodnevnog sunca. Porculanske pastirice na kaminu i dalje su se bezbrižno smiješile. Sve je bilo na svom mjestu. Sve, osim njezine budućnosti. Gledala je okrenutu fotografiju na ormaru, i njezin besprijekorni svijet, tako stabilan i odmjeren, pretvorio se u mauzolej. Hladan, tih mauzolej njezine oholosti i potpune, zaglušujuće samoće…
