– Pa, što je ostalo nakon fešte? Moram nahraniti kćer! – teta je s pohlepnim nemirom pregledavala stol.
Ivan pogleda svoju tetu, Jelenu Horvat, i jedva se suzdrža da ne plane. Gosti su još sjedili za stolom, a ona je već iz torbe izvukla tri plastične posude.
Na velikom pladnju ostalo je nekoliko komada pečenog mesa, pored su stajale salate i gotovo cijela torta.
– Teta Jeleno, još nismo pili kavu – podsjeti je Ivan. – Pričekajte barem do kraja večeri.
– Ma ja vam smetam? Pijte svoju kavu. Ja ću polako uzeti da Iva nakon posla pojede. Radi do devet, jadna, ne stigne ni večeru skuhati, sirota moja curica.
Ivi je bilo dvadeset devet godina. Živjela je sama i dobro zarađivala.
Jelena Horvat pruži ruku prema mesu, ali Petar Kovač pomakne pladanj prema gostima.
– Ljudi još jedu. Kad se svi raziđu, onda ćemo vidjeti što ostane.
– Petre, zar ti je žao komadića mesa? – uvrijedi se teta.
Ivan primijeti kako je majka skrenula pogled. Ana Kovač uvijek je pokušavala ne primjećivati navike mlađe sestre.
Čim bi se netko iz obitelji pobunio, ona bi odmah zamolila da ne budu škrti i ne kvare odnose zbog hrane.
Tako je bilo na gotovo svakom obiteljskom slavlju. Teta Jelena došla bi s jeftinom bombonijerom ili potpuno praznih ruku, a prva bi sjela za stol. Brala bi najbolje komade, tražila da joj dodaju salate, a nakon večere vadila posude.
Jednom je odnijela pola torte prije nego što su je domaćini stigli narezati. Drugi put je zahtijevala da joj spakiraju četiri porcije vrućeg – eto, kći Iva želi počastiti prijateljice.
Petar Kovač se tada jako naljutio, ali ga je žena brzo odvukla u kuhinju.
– Petre, nemoj počinjati pred gostima, zaboga! Jelena će se uvrijediti, opet mjesec dana neće zvati.
– Pa neka šuti i godinu dana! Zašto mi moramo hraniti i njezinu odraslu kćer?
– Ma daj, svejedno će hrana ostati! Zar ti je žao? Neka uzme.
Ivan je šutio samo zbog majke. Mlađi brat, Matej, također se trudio ne miješati, iako je poslije svakog obiteljskog ručka gunđao da teta u torbu spremi više nego što pojedu tri gosta zajedno.
Približavao se majčin šezdeseti rođendan. Ivan je odlučio pokloniti joj nešto stvarno vrijedno – štedio je nekoliko mjeseci.
U zlatarni je odabrao zlatne naušnice s nježnim svijetlim kamenjem. Matej je vidio sliku na mobitelu i odmah se oduševio: pronašao je u katalogu privjesak iz iste serije.
Dok je majka drhtavim prstima stavljala naušnice, Matej joj pruži privjesak. Kad je vidjela da je komplet, skroz se ganula, zagrlila djecu i počela običajno jadikovati da su previše potrošili.
– Daj da vidim – teta Jelena je bezobzirno istrgnula kutijice. Dugo je razgledala žig, čačkala noktom kopču. – Valjda ste cijelo bogatstvo dali? Kamenje, nije li staklo?
– Zlato je, sve piše na etiketi – odbrusi Ivan. – Bitno je da se mami sviđa.
Teta prebaci pogled na sestru, pa se s blagim osmijehom okrene nećaku:
– Tako, Ivane. Za tri mjeseca imam rođendan. Očekujem isti komplet. Samo neka kamenje bude zeleno, smaragdi ili tako nešto! Pristajat će uz moje oči.
Za stolom je zavladala tišina. Ivan je isprva mislio da je to glup vic, ali teta je potpuno ozbiljno vrtjela tuđu kutijicu u rukama.
– Otkud mi ideja da vam kupujem zlato? – upita izravno.
– Kako otkud? – Teta začuđeno podigne obrve. – Ja sam sestra tvoje majke! I meni trebaju skupi pokloni.
Ivan je u mislima preletio svoja dječja slavlja. Od tete bi obično dobio čarape, šalicu ili paket keksa “Mlinar”.
Za punoljetnost je uopće došla s praznom čestitkom, a onda zamolila da je odveze na drugi kraj grada – benzin ga je tada koštao više od njezine “čestitke”. Ali sada je govorila s takvim uvjerenjem, kao da je financirala njegovo školovanje.
– Vi mi niste majka – mirno izgovori Ivan. – Poklone vam neka biraju vaši bližnji.
– Ivi je sada teško – brzo se snađe teta. – Neću tražiti zlato od djevojke. A ti si momak pri parama, mogao bi iskazati poštovanje prema starijima.
Majka je pokušala smiriti situaciju, iako se po licu vidjelo koliko joj je neugodno:
– Jeleno, dosta zezancije. Hajdemo radije naručiti kavu, nose tortu.
– Kakva zezancija, Anica? Materi zlato, a rođenoj teti ništa? Očekujem komplet za rođendan! I Matej neka se uključi, kad ste svi već tako bogati.
Matej odloži vilicu i frkne:
– Otkud mi obveza da financiramo vaše želje?
– Zato što rodbina mora biti jednaka prema svima! Ani i naušnice i privjesak! Pa ako nećete pokloniti, ja ću uzeti privjesak! Anice, tebi će biti dosta samo naušnica!
Teta Jelena bezobzirno pruži ruku ravno prema majčinu vratu. Majka se trgne. Ivanu je pukao film – sav onaj bijes koji je godinama gomilao izlio se odjednom.
– Vi sad ozbiljno pokušavate skinuti poklon s mame? – Ivan uhvati tetinu ruku. – Jeste li joj ikad poklonili nešto skuplje od ovih kuhinjskih krpa?
– Ne drkaj mi! – usprotivi se teta. – Ja imam druge prihode. I uostalom, bitna je pažnja!
– Zato što tuđi novac znate računati kao majstor. Dođete na svako slavlje praznih ruku, prva nabijete usta, a onda odnesete hranu u posudama!
– I vazda se izgovarate na Ivu, koja je već odrasla kobila i sposobna sama kupiti sebi večeru!
Tetino lice prekriju mrlje. Ljutito odgurnu stolicu i okrene se sestri:
– Anice! Čuješ li kako tvoj deran razgovara sa mnom? Smiri ga! Sramoti te pred svima!
Majka je zbunjeno prebacivala pogled sa sina na sestru. Ivan je zastao, očekujući uobičajeno:
– Ivane, dosta, nemoj se petljati…
Ali tada progovori otac.
– Ivan je u pravu – reče odlučno. – Šutio sam samo zbog Ane. Dolaziš k nama ne kao rodbina, nego u besplatnu menzu s dostavom.
– Aha, tako vi? Složili ste se? – Teta se okrene mlađem nećaku. – Hoćeš li i ti sad brojati koliko sam komada pojela?
– Mogu vas podsjetiti kako ste odnijeli hranu s mog rođendana prije nego što su gosti sjeli za stol – promrmlja Matej. – A onda ste još napuhali usne što vam nisu dali cijelu tortu sa sobom.
– Nezahvalnici! – vrištala je teta. – Anice, koga si odgojila? Nimalo poštovanja prema starijima!
Naglo je trgnula torbu, izvukla plastične ladice i bijesno počela u njih grabili kobasice i sir.
– Ako vam smetam, bar ću Ivi odnijeti hranu! Ona nema veze s ovim!
Ivan mirno priđe, preuzme posudu i istrese salamu natrag na pladanj.
– Danas je mamin rođendan, a ne punkt za humanitarnu pomoć! Nećete ništa odavde odnijeti.
– Daj to, glupane! – vrisne teta. – Ponizili ste me, uskratili poklon, sad još i umorom morite? Vrati meso, namijenjeno je Ivi!
Gosti za stolom sjedili su ukočeni, netko se otvoreno gušio od smijeha. Ivan pogleda mamu – bojao se da će sad zaplakati.
Ali mama polako otkopča kopču na vratu, pažljivo spremi privjesak u baršunastu kutijicu i podigne oči prema sestri.
– Znaš, Jeleno… Umorna sam. Umorna sam svako slavlje računati koliko si hrane stigla strpati u džepove.
– Umorna sam odvikavati muža i sinove da trpe tvoje ludosti, samo da se ne posvađamo. Ivan je u pravu! Dobrotu si shvatila kao slabost.
Teta zapne. Takav otpor od vječno popustljive sestre očito nije očekivala.
– Ti… ti staješ na njihovu stranu? Ja sam ti rođena sestra!
– Oni mi nisu stranci, Jeleno. To su moj muž i moja djeca! Skupi svoje stvari i idi.
– Pa dajte barem vruće za dijete! – već tiše, ali još uvijek ljutito zahtijevala je teta.
Otac je šutke izvadio mobitel, naručio taksi, a zatim gurnuo prema njoj torbu s ručnicima.
– Uzmi svoju kesu i ovo smeće natrag. Ostalo ostaje na stolu.
– Moje noge više neće u vašu kuću! Škrtci! – pljunula je teta, zgrabljajući stvari.
Vrata restorana s treskom su se zatvorila. Mama je još nekoliko sekundi gledala prema izlazu, duboko uzdahnula.
– Mama, oprosti – tiho reče Ivan, sjedajući pokraj nje. – Nisam ti htio pokvariti slavlje. Ali, bogme, prekipjelo je.
– Ništa nisi pokvario, sine – osmjehnula se slabo i pogladila ga po ruci. – Bila sam naivna, trebala sam je ranije postaviti na mjesto.
…Nekoliko dana kasnije, teta se pojavila kao da se ništa nije dogodilo. Ivan je sjedio u kuhinji kad je mami zazvonio mobitel, a iz zvučnika se začulo glasno:
– Ana, bok. Imate li još hrane s rođendana?
Mama je zatvorila oči, izdahnula, ali ovaj put joj glas nije ni zadrhtao.
– Jeleno, čak i da je ostalo – ne dam ti. U goste ćeš doći tek kad naučiš poštivati domaćine, a ne gledati našu kuću kao besplatni restoran.
Na tetin rođendan Ivan joj je ujutro poslao tek običnu poruku. Nikakvog zlata, naravno, nitko nije poslao.
Jelena Horvat još je dugo čekala da je pozovu na sljedeću obiteljsku feštu, ali mama ju je jednostavno izbrisala s popisa gostiju. I, čini se, to je zasad trajno…
Što mislite, jesu li rođaci postupili ispravno? Ostavite svoje mišljenje u komentarima, lajkajte!
