Bivši muž došao je k meni kući čim je saznao da sam kupila stan za sina. Pragom je izjavio da će sada živjeti s nama.
Zazvonio je zvono na vratima.
– Mama, otvori, tata je stigao! – dvanaestogodišnji Luka spustio je džojstik na kauč i otrčao u hodnik.
Bravice na novim metalnim vratima teško su se okretale. Morala sam snažno pritisnuti ručicu da bih okrenula ključ. Iza vrata stajao je Tomislav s vrećicom iz dućana elektronike u rukama. Pet godina se uopće nije pojavljivao. Alimentacije su bile vrlo male, jer su se obračunavale od minimalne prijavljene plaće. Ali sad je stajao u novoj bruštenoj jakni i smiješio se.
– Pozdrav, domaćini! – Tomislav je ušao u hodnik i zamalo nagazio na kutiju za cipele koju još nismo spremili u ormar. – Bok, Luka! Pogledaj što sam ti donio. Ovo je najnoviji model, u trgovinama ga je teško naći.
Sin se jako iznenadio. U posljednjih pet godina Tomislav je samo dva puta godišnje slao kratke poruke – za rođendan i za Novu godinu. Ponekad bi prebacio tisuću i petsto kuna. Luka je shvaćao da se otac ne zanima za njega i nije očekivao tako skup poklon.
– Zašto si došao, Tomislave? – upitala sam tiho. Postalo mi je nelagodno jer iznenadna pojava bivšeg muža obično ne znači ništa dobro.
– Kako zašto? K sinu! – Tomislav je stavio kutiju na ormarić za obuću i počeo skidati cipele. – Saznao sam da ste promijenili stan. Kvart je dobar, zgrada nova. Bravo, Marija, dobro si se snašla. Natoči mi čaja, molim te. Moramo ozbiljno porazgovarati o budućnosti našeg sina.
Bilo mi je jako teško kupiti ovaj stan. Pet godina sam štedjela na sve strane, radila na dva radna mjesta u logističkoj tvrtki i noću sastavljala izvještaje. Stavljala sam sa strane svaku kunu. Nisam išla na odmor, nisam kupovala novu odjeću, nisam zalazila u kafiće. Dvosobni stan na periferiji Zagreba u zgradi u izgradnji isprva se činio nedohvatljivim. Ali investitor je predao objekt prije roka i uspjeli smo se useliti.
Odmah sam upisala nekretninu na Luku, kako bi imao svoj dom u budućnosti i da ga nikakve nevolje ne bi lišile tog vlasništva. Svi rođaci i prijateljice su znali za to i radovali se. Ali i Tomislav je nekako doznao za kupnju.
– Uđi u kuhinju – rekla sam, jer nisam htjela svađati se pred djetetom. – Luka, idi u svoju sobu i otvori poklon. Tata i ja ćemo porazgovarati.
Sin je uzeo kutiju i brzo otišao u sobu. U kuhinji je još mirisalo na materijale nakon nedavnog renoviranja i novog namještaja. Kuhinjski element iz Ikee sastavio je moj brat. Tomislav je sjeo na stolicu, stavio laktove na stol i počeo razgledavati prostoriju.
– Da, nije loše – rekao je. – Ovdje je otprilike šezdeset kvadrata? Kuhinja je velika. Koliko sad košta takav stan? Osam milijuna?
– Devet milijuna – odgovorila sam i natočila vodu u kuhalo. – I sav taj novac sam zaradila sama. Još sam iskoristila državnu potporu za djecu, a malo su pomogli i moji roditelji. Ti nemaš nikakve veze s ovim stanom.
– Marija, zašto se odmah ljutiš? – Tomislav je odmahnuo glavom. – Rastali smo se, to se događa. Bili smo mladi i griješili. Ali sin nam je zajednički. I ja sam svih ovih godina radio i razvijao svoj posao. Sada su mi prihodi porasli. Eto, došao sam vidjeti kako živi moje dijete.
Slušala sam ga i čudila se njegovoj drskosti. Kad smo odlazili iz njegovog garsonijera koji je pripadao njegovoj majci, Tomislav je pregledavao naše torbe, nisam li uzela štogod suvišno. Čak je uzeo i blender koji su mi poklonili roditelji za vjenčanje. Tada mi je bilo jako žao, a sad sam osjećala samo gađenje.
– Vidio si? Pij čaj i idi. Puno nam je posla – stavila sam pred njega šalicu s jeftinim čajem u vrećici. Skupi čaj nismo kupovali iz navike – predugo smo morali štedjeti na svemu.
***
Tomislav je primaknuo šalicu, ali nije pio. Napravio je ozbiljno lice i nagnuo se k meni preko stola.
– Marija, došao sam zbog stvari. Rekli su mi da si stan upisala na Luku. Znači, on je jedini vlasnik. Je li istina?
– Da, istina je. Zašto te to brine?
– Pa daješ! – Tomislav se iznenadio. – Postupila si nerazumno s financijske strane. Ima tek dvanaest godina. Shvaćaš li da je to opasno? Ako se tebi nešto dogodi, počet će problemi sa skrbništvom i sudovima. Uopće, djetetu šteti da dobije sve gotovo u djetinjstvu. Razmazit ćeš ga, i neće cijeniti stvari.
– Ne trebaju mi tvoji savjeti o odgoju sina – čvrsto sam stisnula rub stola da smirim bijes. – Pet godina te nije briga je li razmažen ili nije. Kupovala sam mu cipele većeg broja da mu dulje traju, i uzimala rabljene jakne od poznanika. Gdje si ti bio tada sa svojim financijskim znanjem?
– Dobro, nemoj se svađati – Tomislav je podigao ruke, pokazujući da ne želi raspravu. – Želim napraviti najbolje za vas. Imam prijedlog. To je dobar plan kako iskoristiti ove kvadrate za zaradu.
– Moja tvrtka sad otvara novi logistički pogon. Trebam novac za razvoj posla. Pod zalog ove nekretnine možemo uzeti veliki kredit u banci. Ili možemo prodati ovaj dvosobni stan, uložiti novac u posao, a za godinu dana kupiti Luki trosobni stan u centru grada. Možemo zaraditi pedeset posto godišnje.
Slušala sam njegove riječi i nisam mogla vjerovati što se događa. Taj je čovjek došao da vlastitom sinu oduzme jedini dom i uloži novac u svoj rizični posao.
– Jesi li ti lud? – upitala sam šapatom da Luka u sobi ništa ne čuje. – Stan pripada maloljetnom djetetu. Nijedna banka neće dati kredit pod zalog imovine koja pripada maloljetniku. A centar za socijalnu skrb neće dopustiti prodaju stana ako djetetu odmah ne kupe drugi dom koji neće biti lošiji od ovog.
Tomislav se nasmiješio.
– Marija, to nije problem. Sve se može srediti. Imam poznate odvjetnike koji znaju potrebne sheme. Centar za socijalnu skrb se može zaobići. Možemo privremeno prijaviti Luku na selo kod moje majke. Tamo je velika kuća, po površini odgovara propisima. Nakon toga stan možemo prebaciti na mene ili na tebe, a onda ga koristiti za poslove. Sve sam izračunao. Možemo djelovati kao poslovni partneri radi Luke.
U taj trenutak u kuhinju je ušao Luka. U rukama je držao novi tablet i sretno se smiješio.
– Tata, hvala ti puno! Tablet radi jako brzo. Pomažeš mi podesiti profil? Jer moj stari telefon više ne vuče aplikacije.
Tomislav je odmah promijenio ton i progovorio vrlo nježno:
– Naravno, sine! Odmah ćemo sve podesiti. Uvijek ću ti pomoći, zapamti to. Sad ćemo se često viđati. Čak mislim da bih se trebao preseliti k vama. Mjesta ima dosta, zajedno će biti zabavnije. Pomoći ću ti s domaćom zadaćom i upisati te u sportski klub.
Postalo mi je jako neugodno. Shvatila sam njegov pravi cilj. Nije mu trebao samo novac od stana. Odlučio se vratiti jer smo sada imali vrijednu imovinu. Prije pet godina izbacio nas je s jednim koferom. Tada je rekao da mu je dosta plača djeteta i toga što stalno izgledam umorno. A sad kad je sin odrastao, a ja imam svoj stan u Zagrebu, odlučio je istaknuti svoja očinska prava.
– Luka, idi u sobu – rekla sam što mirnijim glasom. – Upravo završavamo razgovor s tatom, i on će doći k tebi.
Sin je pristao i otišao. Tomislav me pogledao s uvjerenjem da je pobijedio.
– Vidiš kako se dječak odnosi prema meni? Treba mu muški odgoj. A ti ga odgajaš sama, izgledaš blijedo i umorno od posla. Pristani na moj prijedlog, Marija. Vratit ću se u obitelj, i živjet ćemo normalno. Stan ćemo iskoristiti u poslu i zaraditi puno novca. Moći ćeš dati otkaz na teškom poslu i baviti se domom.
– Tvoja majka živi u staroj drvenoj kući u Lici koja se raspada – rekla sam i pogledala ga.
– Želiš ispisati dijete iz novog stana u Zagrebu i prijaviti ga u kuću bez centralnog grijanja? I sve to samo da bi podigao kredit i potrošio ga na svoje projekte? Sjećam se tvojih prošlih ideja: aparati za kavu i prodaja autodijelova. Nakon tih projekata ostali su samo dugovi koje su vraćali moji roditelji da ovršitelji ne bi odnijeli našu bijelu tehniku.
Tomislav se odmah prestao smiješiti. Lice mu je postalo zlo, stisnuo je usne.
– Kako razgovaraš sa mnom? – glasno je upitao. – Ja sam mu otac! Imam zakonsko pravo odgajati svog sina. Ako se obratim sudu da odredi mjesto stanovanja djeteta kod mene, bit će ti vrlo teško. Moja službena primanja sad su tri puta veća od tvojih. Centar za socijalnu skrb vidjet će da majka radi na dva posla i ne provodi vrijeme s djetetom, a otac ima slobodno radno vrijeme i mnogo financijskih mogućnosti.
Bilo mi je smiješno i gadno slušati te prijetnje. Prije pet godina bih se uplašila, zaplakala i počela moliti da to ne učini. Ali tijekom ovih godina jako sam puno radila i prestala se bojati. Naučila sam komunicirati s djelatnicima agencija za naplatu dugova kad me Tomislav ostavio sa svojim neplaćenim brzim kreditima. Naučila sam sređivati razne dokumente i razgovarati s državnim službenicima.
– Obrati se sudu – mirno sam odgovorila i natočila si čašu vode. – Podnesi tužbu. Sudac će se jako iznenaditi kad prouči dokumente o tvom dugu za alimentaciju. Koliko duguješ za prošlu godinu? Tri stotine tisuća kuna? Baza podataka ovršitelja dostupna je svima, Tomislave. Tvoja nova jakna i poklon za sina izgledaju dobro. Ali zakon štiti one roditelje koji uzdržavaju dijete svaki dan, a ne dolaze jednom u pet godina.
Tomislav je brzo ustao sa stolice. Sva njegova oholost isparila je u trenu.
– Ti samo zavidiš i ljutiš se što je meni sad dobro u životu! – počeo je vikati. – Živi u svom malom stanu i ostani sama. Misliš da će ti uspjeti? Luka će odrasti i sam doći živjeti k meni jer mu ti ne možeš dati ništa osim ovog stana!
– Odlazi, Tomislave – otvorila sam ulazna vrata. – I nosi svoj tablet. Preživjeli smo bez tvojih poklona pet godina i dalje ćemo moći bez njih.
Tomislav je otišao u sinovu sobu i uzeo iznenađenom dječaku kutiju s elektroničkim uređajem.
– Vi uopće ne znate cijeniti dobre stvari! – viknuo je dok je obuvao cipele kraj vrata. – Više nećete dobiti od mene ni kune. Ti ćeš sama doći meni tražiti pomoć kad ti ponestane novca za režije!
Ulazna vrata zatvorila su se s treskom. U hodniku je zavladala tišina. Luka je izašao iz svoje sobe, plakao. Bilo mu je žao što su mu uzeli tablet, ali je shvatio cijelu situaciju. Prišao je meni, zagrlio me oko struka i priljubio se.
– Mama, ništa strašno. Mogu i sa svojim starim telefonom. Najvažnije je da sada živimo u novom stanu.
Pomilovala sam ga po glavi. Više nisam imala nikakvih nada u tog čovjeka. Moći ćemo živjeti samostalno, bez njegovih opasnih planova i bez njegove iznenadne želje da bude otac, za koju bismo morali skupo platiti.
