Ma da ti ispričam nešto, kao da te imam ispred sebe na kavi. Kad sam bio običan radnik, zarađivao neku crkavicu kao svi i radio da preživim iz mjeseca u mjesec, cijela moja obitelj me baš voljela. Zvali su me na svaku proslavu, na imendane, sve živo. Pomagali su mi kad god mi je nešto zatrebalo.
Ali, znaš kako to ide dosadilo mi je to stalno preživljavanje. Odluka je pala: pokrenut ću svoj posao, počinjem od nule. A novaca nigdje niti za burek. Roditelji su mi poginuli u prometnoj nesreći kad sam imao devetnaest, ostao sam sam sa sobom.
Imam tetu, Ljiljanu, ona se udala za onog imućnog tipa iz Rijeke. Mislio sam, eh, sad je došla prilika, pitat ću je za pomoć. Ispalo je, naravno, krivo. Kaže ona, otvaranje vlastitog biznisa je previše riskantno, ne želi ulagati svoj novac. I znaš šta, ne zamjeram joj. Da sam bio na njenom mjestu, možda bih i ja tako postupio. Njena stvar, meni jasno, nisam se uvrijedio. A banka nije dolazila u obzir kamate u nebo, nema šanse da si priuštim to. Počeo sam štedjeti na svemu, doslovno i na hrani. Radio sam dva posla, ma slao bih i sendviče sam sebi, samo da skupim koje euro za svoj san.
S vremenom se sve iskristaliziralo. Znao sam točno što želim, kako doći do toga, koliko mi kuna treba i kako ću doći do tog cilja. Nije bilo nazad, išao sam na sve ili ništa. Odmalena sam sanjao imati svoj biznis i evo, sad mi se pružala ta prilika. Najgore su mi ipak padale tetine šale. Uvijek, čim bih se negdje pojavio, ona bi se nasmijala pa doviknula:
Gledaj, stigao naš veliki poduzetnik! Gdje ćeš, majstore, sjedni s nama običnima!
E, kad sam napokon skupio dovoljno i otvorio svoju agenciju, svi su me u rodu zaobilazili, a Ljiljana prva. Ma nisam odustao ni sekunde. Nikad prije nisam bio toliko motiviran. Nakon godinu i pol, imam još nekoliko poslovnica po Zagrebu posla preko glave!
I, zamisli jednog dana me zove teta. Kaže, njezin sin ide na faks i treba mu pomoć i financijski, i smještaj. U međuvremenu se Ljiljana rastala i zida kako može, ali ne može pronaći ni trunke posla da zaradi barem za kruh. I sjetila se mene.
Naravno da sam odbio. Planiram otvarati poslovnice po Dalmaciji, treba mi svaka kuna, a ne da prebacujem novac njenom sinu. Nakon što sam joj rekao ne, Ljiljana je totalno nestala iz mog života kao da me nije ni poznavala.
Danas su moje poslovnice pune ljudi, iz dana u dan posao cvjeta a njen sin još uvijek visi za vratom svojoj mami, i nitko od rodbine ga više ne želi primiti ili pomoći. Ma zapravo, sama si je krivaI nakon svega, nikome ne zamjeram. Gledam kroz prozor svog ureda kako pada kiša nad gradom, dok zvoni telefon i klijenti čekaju na sastanak. Nekad sam maštao da će, kad postanem netko i nešto, ljudi biti uz mene zbog mene samog. Ali stvarnost je ogolila lice obitelji i prijateljstva, pokazala mi tko su oni kad imam i kad nemam. Naučio sam voljeti vlastitu tišinu, naučio sam biti svoj čovjek i bez tuđeg tapšanja po ramenu.
Ali ne zatvaram vrata onako kako su meni zatvarali. Zaposlio sam nekoliko mladih slične životne priče. Neki nemaju roditelje, neki nemaju nikoga one koji su drugi prešutno gurnuli na rub. Kad god im mogu pomoći, izvučem ih iz tame, kao što sam sebe nekada izvukao. U tome nađem smisao koji ni novac, ni obiteljski ručkovi, ni titule ne mogu dati.
Možda Ljiljana nikad neće shvatiti zašto nisam mogao pomoći njezinom sinu, ali znam da je svatko kovač vlastite sreće. Ja sam svoj nakovao davno našao i iskovao ga znojem, šutnjom i snovima. I zato, kad zaključam ured i iziđem na mokri zagrebački asfalt, pustim da mi kiša ispere lice i osjetim, barem na trenutak, onu čistu radost života koja ne dolazi od priznanja drugih, nego iznutra iz mjesta gdje je, valjda, još uvijek sačuvano malo djetinje vjere da dobar čovjek uvijek nekako pronađe svoj put.
