Marko je više volio ljetni ribolov, ali i zimi je redovito odlazio, kako je govorio, *malo se smrznuti*. Riba nije donosio mnogo, ali barem za riblju juhu bi bilo, a još bi ostalo i za mačke iz susjedstva.
Toga jutra, led na jezeru bio je tvrd kao staklo, a Marko je osjetio kako ga hladnoća vuče u san. Tiho je uzeo pribor, izvadio sendviče iz hladnjaka i na prstima izašao u dvorište — žena i djeca još su sanjali sedmi san, a snijeg je šumio pod nogama kao pijesak.
Na jezeru nije bilo nikoga. Čak su i najvatreniji ribiči očito ostali kod kuće, gutajući blagdanske salate. Marku to nije smetalo. *Više će ribe pasti meni*, pomisli, i polako odmotavao štap. Tada je ugledao pokret kraj obale — velik, čupav pas oprezno je stupio na led i zagledao se ravno u njega. Sve je govorilo da je životinja provela dane u šumi: neuredno krzno, upali bokovi, pogled pun tajanstvene opreznosti.
Pas se približio, lagano mašući repom, kao da šapuće: *Ne boj me se*. Marko je znao da je nekad bio domaći — divlji bi odavno pobjegao, a ne ovako tražio društvo.
Životinja je pomno pratila ribolov. Svaki put kad bi Marko izvukao ribu iz rupe, pas bi poskočio i mahao repom, radujući se tuđoj sreći.
Sendviče su podijelili na pola — dobro što ih je žena pripremila više. Pri kraju obroka pas se ohrabrio i obnjuchao termos s čajem, ali piće nije odobrio, pa je samo otresao glavu.
Nezgodan trenutak nastupio je kad se Marko počeo spremati kući. Pas nije pokazivao namjeru da ode; vrtio se oko automobila. Marko je oklijevao — dovesti kući odraslog psa nije bilo u planu. Kad je automobil krenuo, pas je potrčao uz cestu, gacajući kroz snijeg kao kroz san.
Marko se prvo okretao, zatim mračno gledao u cestu, ali nakon nekoliko trenutaka nije izdržao — pogledao je unatrag. Pas, iako mršav, nije zaostajao. Marko je uzdahnuo i pritisnuo kočnicu.
Pred kućom ga je dočekala cijela obitelj: žena i djeca upravo su završili doručak i izašli da oblikuju snjegovića.
„Pa što, velik nam je danas ulov?” nasmiješila se žena.
„Ribe nije mnogo. Al’ eto, ulovio sam krupnog primjerka”, nasmijao se Marko i otvorio stražnja vrata. Pas je bojažljivo izašao i zamahao repom…
Nakon dva tjedna sve sumnje su nestale. Pas, koji je dobio neobično ime Šaran, već se udomaćio u dvorištu i dopuštao djeci da se voze na njemu. Veterinar je potvrdio da je zdrav, samo izgladnjen — a to se lako popravi na gospodarevoj hrani.
*Izvor: [originalni tekst]*Zatim je, jednog sunčanog jutra, Marko primijetio kako Šaran nestrpljivo trči prema istoj onoj rupi na ledu gdje su se upoznali. Pas je stao, zabio njušku u snijeg i izvukao stari, zahrđali privjesak za ključeve — na njemu je bilo ugravirano ime i broj telefona. Marko je nazvao. S druge strane javio se drhtav glas starice: „Odlutao je prije tri godine dok smo selili… Mislila sam da ga više nema.“ Marko je pogledao Šarana, koji je mirno sjedio i mahao repom, a onda tiho rekao: „Dođite po njega kad budete htjeli. Ali znajte — ovdje ima dvorište, djecu i riblju juhu svake subote.“ Starica se nasmijala kroz suze. „Onda neka ostane. I ja imam svog mačka. Neka Šaran ima vas.“ I tako je pas iz šume pronašao svoje mjesto — ne u prošlosti, nego u sadašnjosti, gdje je svaki zalogaj sendviča dijeljen s ljubavlju.
