– Marija, moram ti nešto reći.
Marija Novak stajala je uz štednjak i miješala juhu od cikle. Ton njenog muža bio je onaj poseban kojeg je koristio kad bi na poslu nešto zaškripilo ili kad bi morao priznati da je opet potrošio više nego što je smio. Malo napet, pomalo kriv, ali odlučan da kaže što ima.
– Reci, odvratila je, ne okrenuvši se. Pratila je da ne zagori.
– Odlazim. Imam drugu ženu.
Lagano je odložila žlicu na podmetač. Okrenula se. Damir je stajao na vratima kuhinje, u sakou, iako je već bila večer i kod kuće ga nikada nije nosio. Očito ga je odjenuo baš zbog toga razgovora, dajući svemu nekakvu službenu težinu.
– Koliko dugo? upitala je.
– Osam mjeseci.
– Razumijem.
Damir je očito očekivao nešto drugo. Suzama, viku, pitanja. Petljao se s noge na nogu.
– Marija, ne želim da ostanemo u lošem. Ti si mi uvijek bila… moj oslonac. Stabilnost. To cijenim.
Marija Novak ga je dugo i pažljivo gledala, baš kao kad pogledaš neki čudan predmet što se odjednom pojavi u tvom stanu i pitaš se tko ga je i zašto donio.
– Oslonac, tiho je ponovila. U redu. Hoćeš večerati?
– Molim?
– Juha je gotova. Hoćeš večerati ili ne?
Damir se sasvim zbunio.
– Ne, ja… ne. Marija, shvaćaš li što sam ti rekao?
– Shvaćam. Odlaziš drugoj ženi. Osam mjeseci. Oslonac. Sve jasno. Nećeš večerati. Dobro.
Uzela je čisti tanjur, natočila sebi juhu i sjela za stol.
Damir je ostao još pet minuta stajati. Onda je otišao u spavaću sobu skupljati stvari. Derao se po ladicama, šuškao vrećicama. Marija Novak jela je juhu. Bila je gusta, s pravom dozom kiselosti, baš kako je Damir volio. Kuhala ju je trideset godina i naučila raditi točno po njegovom ukusu.
Pomislila je na to i spustila žlicu.
Pa ju opet uzela. Pojela do kraja.
***
Damir Petrović ima pedeset i šest godina i uvjeren je da mu je život još pred njim. Direktor je srednje velike građevinske firme, čvrst, pazi na sebe, prekriva sijede posebnim šamponom, iako to pred svima, pa i pred ženom, poriče. Oženio se sa dvadeset i sedam, s Marijom živi dvadeset osam godina, odrasli su im sin Zoran, koji sad radi u Zagrebu i javlja se jednom tjedno.
Tina Radić radi kod njih u uredu kao menadžerica. Dvadeset i devet godina, visoka, s dugom tamnom kosom i navikom da za sve što je iznenadi kaže ajme. Iznenađuje ju često: dobar restoran, novi mobitel, Damirova sposobnost da riješi problem jednim pozivom. To prija.
Marija Novak, pedeset i tri godine, radi kao glavna knjigovotkinja u gradskoj bolnici. Sitan stas, tamna kosa i prva sijeda pramenova, koje nije ni pokušavala sakriti. Računa brže od svakog kalkulatora, pročita tri knjige mjesečno, kuha najbolju juhu od cikle u kvartu. Dvadeset i osam godina vodi kućanstvo, obitelj i puno radno vrijeme i nikad nije tražila da ju se hvali za to nije to za nju podvig. To je život.
Žive u Rijeci, ni velikom ni malom gradu, gdje svi znaju sve u svojoj četvrti, gdje postoji jedan pošteni trgovački centar i nekoliko kafića gdje možeš pojesti nešto bez kajanja. Stan su imali u zgradi na četvrtom katu devetokatnice od betona. Lijep stan, sređen, udoban, s zavjesama koje je Marija sama sašila prije osam godina jer nije našla boju kakvu želi.
Nakon što je Damir otišao, neko vrijeme ostala je sjediti u kuhinji. Vani je padao sitan, dosadan listopadski kiš. Onda je ustala, pospremila stol, oprala suđe i otišla spavati.
Prva tri dana gotovo da nije ni razmišljala. Išla na posao, radila izvještaje, odgovarala na pitanja kolega s onim sve okej pogledom nakon kojeg nikome ne bi palo na pamet pitati išta više. Navečer bi sjedila u stanu, koji je odjednom postao jako tih, i gledala u jednu točku. Nije plakala. U sebi je osjećala neku utrnulost, kao kad se jako udariš, pa bol još nije došla.
Četvrti dan nazvala ju je prijateljica Katarina.
– Marija, čula sam. Je li istina?
– Je.
– Bože. Kako si?
– Dobro sam.
– Marija, dobro sam Trideset godina smo prijateljice. Reci mi iskreno, kako si zapravo?
Šutjela je.
– Kata, znaš što je najčudnije? Sad sam shvatila da već dugo ne znam što on misli. Živjeli smo skupa, a nisam znala. To je možda i najgore.
Katarina je malo šutjela, onda pažljivo rekla:
– Možda da porazgovaraš s njim? Možda još uvijek…
– Ne, umireno će Marija. Netreba mi to. Samo razmišljam naglas.
Nije rekla Katarini ono što je zapravo osjećala: kad je Damir izgovorio da odlazi, prva emocija nije bila bol. Bilo je to nešto nalik umoru. Kao da je jako dugo nosila tešku torbu, i netko je napokon skinuo s nje. Bilo ju je stid sama sebi to priznati.
Peti dan skinula je veliku zajedničku fotografiju sa zida dnevne sobe. Svadbena, Damir u tamnom odijelu, ona u bijeloj haljini, oboje mladi, oboje se smiju. Spremila je u ostavu, nije je razbila, nije bacila. Samo ju je maknula.
Na zidu je ostala svjetlija mrlja.
Gledala ju je dugo. Onda uzela mobitel i nazvala trgovinu Najljepši dom.
***
Renovaciju je radila sama koliko je mogla. Što nije mogla platila je. Zalijepila je novu tapetu u dnevnoj, svijetlo krem boje umjesto stare zelenkaste s crtama. Kupila nove zavjese, na cvjetni uzorak, gotove, kakve Damir nikad ne bi odobrio njega su zanimali samo strogi i jednobojni uzorci. Premjestila je namještaj kako joj odgovara, a ne kako su dogovarali nekad davno. Kauč je sada bliže prozoru.
Zoran je nazvao nakon dva tjedna. Otac mu je očito već javio.
– Mama, kako si?
– Dobro, Zorane. Radim renovaciju.
– Renovaciju? očito iznenađenje.
– Tapete sam promijenila u dnevnoj. I sobu bih uskoro.
– Mama jesi li ti dobro stvarno?
– Jesam, sine. Zaista. Jesi tati zvao već?
Zoran je oklijevao.
– Zvao sam.
– I dobro. On ti je otac, vi pričajte, to je važno. Dolaziš li mi za Božić?
– Naravno. Mama je li ti teško tamo sama?
Pogledala je svoju obnovljenu dnevnu, svijetle zidove, šarene zavjese, kauč uz prozor.
– Znaš, iskreno je rekla, iznenađujuće mi nije teško. Ni sama ne znam kako to.
Zoran se još malo zadržao na toj temi, ali se smirio. Bio je dobar dečko a kao i sva djeca zrelih roditelja, u dubini je želio vjerovati da se ništa stvarno loše nije dogodilo i da će odrasli već to sami srediti.
U studenom, prekapajući po ormaru tražeći zimske stvari, Marija je pronašla veliku kutiju. Prije petnaest godina u nju je spremila sve svoje pletivo: kukice, igle, ostatke vune, zaboravljene i nedovršene projekte. Tada je Damir rekao da ga ti klupci po stanu živciraju, pa ih je tiho spremila. Bez prigovora, bez buke. Samo pokupila.
Izvukla je kutiju na sredinu sobe i gledala u nju dugo.
Zatim je uzela igle. Sjela na svoj kauč uz prozor. Vani je padao snijeg, prvi te godine, mekan i neozbiljan.
Prsti su se sami sjetili svog posla.
***
Kolegica s posla, Ivana iz plana, primijetila je šal na Marijinom vratu početkom prosinca.
– Sama si ovo plela? Kako je lijepo!
– Jesam. Nisam dugo, pa razgibavam ruke.
– Marija, bi li i meni isplela? Platit ću ti naravno.
– Ma daj, nema potrebe.
– Ne, ozbiljno. Ja ću ti kupiti vunicu, kakvu god kažeš, i platit ću. Htjela bih takvu kapu, s obodom…
Tako je dobila prvu narudžbu. Sasvim slučajno, kao što često bude s nekim stvarima koje kasnije postanu važne.
Za prosinac i siječanj isplela je osam komada: tri kape, dva šala, rukavice i dva džempera. Naplaćivala bi simbolično, više iz pristojnosti, ali svejedno, bile su to njene vlastite kune, dodatak plaći, zarađene rukama i uživanjem koje je nalazila u večernjim satima kraj prozora.
Katarina je došla na čaj, pogledala obnovljenu dnevnu, dotakla nove zavjese, vidjela kutiju s vunom na polici.
– Ti si totalno druga postala, rekla je.
– Kakva?
– Ne znam. Mirnija. Mislila sam da ćeš zaglibiti u depresiju, ali ti si…
– Nisam zaglibila, složila se Marija. Ni sama ne znam kako.
– Damir ne zove?
– Jedanput je zvao. U studenom. Tražio dokumente od auta. Objasnila sam. Više nije zvao.
– Eto ga, zbog auta, Katarina će s podsmijehom.
– Zbog auta.
Šutjele su neko vrijeme, a Katarina je obuhvatila šalicu s obje ruke, kao uvijek kad o nečemu duboko razmišlja.
– Mrziš li ga?
Marija je iskreno promislila.
– Ne. Evo, to mi je čudno. Povrijeđenost postoji, bila je velika, sad je manja. Ali mržnje nema. On je samo čovjek koji je napravio što je napravio. Njegov život, moj život.
– Kako preživjeti muževu prevaru i ne poludjeti Katarina se nasmije ironično. Trebala bi ti knjigu o tome napisati.
– Bit će vremena za to, Marija se nasmije.
Bio je to prvi iskreni smijeh u zadnjih nekoliko mjeseci.
***
Tina je imala puno vrlina, ali vođenje kućanstva nije bila među njima.
Damir to nije odmah shvatio. Prvi mjesec sve je bilo uzbudljivo: restorani, vikend putovanja, osjećaj mladosti i lakoće. Tina ga je promatrala s iskrenim divljenjem, što mu je godilo. Govorila bi kako ne izgleda za svoje godine, pa bi se on uspravio.
Onda su počeli živjeti zajedno, u njegovom unajmljenom stanu na drugom kraju grada, i isplivalo je par stvari.
Tina nije kuhala. Uopće. Ne zato što loše kuha, nego jer nije vidjela smisao u kuhanju kad postoje dostava i restorani. To postane skupo, a i brzo zamara.
Tina nije podnosila čišćenje. Njezine stvari bile su po svuda: stolice, pod, rub kade. Nije bila neuredna, nego je to bilo njezino shvaćanje prostora. Damir, naviknut da je doma uvijek sve čisto i na svom mjestu, polako je počeo luditi.
Tina nije shvaćala zašto treba platiti stan unaprijed i zašto je štednja bitna ako imaš odmah novce. Damir bi objašnjavao, Tina klimala, a idući mjesec sve ponovno isto.
I, Tina je obožavala društvo. Prijateljice su često dolazile, sjedile do kasno, smijale se i pile vino iz čaša koje bi ostale neoprane. Damir bi ležao u drugoj sobi i slušao taj smijeh, i to nije bio onaj smijeh koji je zavolio.
U veljači je nazvao Mariju.
– Kako si?
– Dobro, Damire.
– Nisi se naljutila što se dugo nisam javio?
– Nisam.
Pauza.
– Ne bi se sjetila gdje je garancija za frižider? Moram u servis.
– U zelenoj fascikli, treći red u ostavi.
– Nisi možda uzela tu fasciklu?
– Nisam. Ništa tvoje nisam dirala.
– Aha. Hvala.
Spustila je slušalicu. Sjela još malo uz prozor. Snijeg se vani otapao, prvi tamni tragovi pojavili su se na krovovima garaža. Uskoro će doći proljeće.
Uzela je igle. Počela novi džemper, mekan, plavo-sive boje, za sebe.
***
U ožujku su u bolnici najavili odlazak voditelja financija, gospodina Miroslava. Sprema se u mirovinu. Mjesto je slobodno. Ravnateljica bolnice, doktorica Ljiljana, zove Mariju u ured.
– Marija, reći ću otvoreno. Već ste dugo ovdje, već ste mogli napredovati. Zašto niste?
Marija razmisli.
– Obitelj, vjerojatno. Nisam htjela dodatno opterećenje.
– A sad?
– Sad… sad su druge okolnosti.
– Čula sam. Žao mi je.
– Nema potrebe. Samo mi recite što treba za tu funkciju.
Ljiljana se blago nasmije.
– Vi to već znate i bolje od mene. Samo napišite zahtjev.
– Napisat ću.
Isti dan piše zahtjev. Kući ide pješice, iako je autobus naišao baš tada. Htjela je samo hodati. Ožujak miriše po vlažnom asfaltu i nečemu svježem. Pomislila je kako dugo nije obraćala pažnju na takve sitnice: miris mjeseca, šarene lokve, gole grane, već natečene od pupova.
Pomislila je: život ide dalje. Banalno, ali istinito.
***
U travnju je Damir došao. Bez najave, samo pozvonio.
Otvori. On stoji na stubištu u jakni koju mu je ona prije tri godine kupila u Tower Centru, izgužvan, s tamnim podočnjacima.
– Mogu unutra?
– Zašto?
Damir spusti pogled.
– Marija, moram s tobom razgovarati.
Omakne se. On uđe. Osvrće se. Gleda nove zidove, zavjese, namještaj. Šuti.
– Renovirala si.
– Jesam.
– Dobro ti je ispalo.
Ne odgovara. Ode do kuhinje, stavi vodu za čaj. Rutina ruku.
Damir sjeda za stol. Ona ga gleda i pomisli kako ga sada vidi nekako drugačije nego prije. Ne bolje, ne gore, samo drugačije. Kao, recimo, kad nakon dugo vremena dođeš u poznatu ulicu i primijetiš ono što nikad nisi prije.
– Kako si? pita on.
– Dobro. Promaknuli su me na posao.
– Stvarno? Čestitam. To si zaslužila.
– Jesam. Već odavno.
Dogodila se stanka.
– Marija…
– Damire, reci izravno. Što je bilo?
Protrlja nosnicu. Poznat pokret gledala ga je tisuću puta kad mu je bilo neugodno ili nije znao što bi rekao.
– Tina i ja… nije baš dobro. Nije skroz loše, ali… komplicirano. Drugačija je nego što sam mislio.
– Bude tako.
– Ja sam mislio… zastane, pa ipak kaže: Mislio sam da bih se mogao vratiti. Ti si uvijek Ti si znala.
Marija natoči čaj i stavi pred njega, a sebi uspije. Sjedne na rub stolice.
– Znala sam, potvrdi mirno. Dvadeset i osam godina sam znala. Dok si bio tu, nisi baš to primjećivao.
– Primjećivao sam.
– Ne baš. Inače bi me drugačije zvao.
Šutio je.
– Nisam htio povrijediti. Oslonac, to ti je…
– To znači da te zapravo nema. Oslonac je ono što ostane kad svi idu naprijed. To je praktično mjesto.
– Marija…
– Damire, nema ljutnje. Stvarno. Govorila je mirno i osjećala to stvarno, nenametljivo smirenje. Samo objašnjavam zašto neće biti kako ti misliš.
– Želim se vratiti.
– Čujem.
– A ti… ne želiš?
Gleda ga. Lice mu sada ima izraz zbunjenosti. To nije očekivao. Očekivao je suze, prijekor, možda bijes, ali i nakon svega oprost. Bio je siguran da će ga dobiti, jer ona zna. Jer je ona oslonac.
– Ne, jednostavno odvrati.
– Zašto?
– Zato što ne želim.
On je gleda, vidljivo ne vjerujući. Ne razumije.
– Ali ti si ipak… sama.
– Jesam. I dobro mi je.
– Marija, nemoguće je biti dobro sam. Samo tako kažeš.
Uzme šalicu s čajem. Gleda ga mirno.
– Znaš što me iznenadilo zadnjih mjeseci? Mislila sam da će bez tebe biti prazno. Bojala sam se toga. Ali, ispalo je da bez tebe ima puno mjesta. Za mene samu.
Damir je šutio.
– Dobar si čovjek, vjerojatno, rekla je, bez ironije i podrugivanja, čisto kao činjenicu. Samo si mislio da ću uvijek biti tu. Da oslonac nikamo ne ide. A ja sam otišla.
– Što da sad radim? upita, tako dječje da ga joj je skoro bilo žao. Skoro.
– Ne znam, Damire. To je sada tvoja stvar.
Popio je čaj. Još malo sjedio, ustao.
– Hoćeš li podnijeti zahtjev za razvod?
– Hoću. Uskoro. Već sam se raspitala.
Klimnuo je. Uzeo jaknu.
– Dobro. Ja… dobro.
Na vratima se okrenuo.
– Drugačija si.
– Nisam. Oduvijek sam bila ova. Samo me nisi vidio.
Vrata su se zatvorila.
Marija je još malo sjedila. Kroz prozor je zujala ulica, prolazili su auti, u dvorištu ispod neki čovjek se glasno šalio. Obična travanjska večer u Rijeci.
Spremila je šalice, otvorila prozor. U sobu je ušao zrak, mirisao je na zemlju i pupoljke topole.
***
Gospodina Tomislava prvi put je primijetila na sastanku stanara. Doselio se zimi, uselio u stan na šestom katu kad je prodao kuću van grada: djeca odrasla, jedan u Zagrebu, drugi u Splitu, kuća prevelika za jednog.
Imao je pedeset i osam, nije bio visok, mršav, kratko podšišane sijede kose i mirne, sive oči. Inženjer po struci, projektirao mostove, denivelacije. Udovac tri godine.
Na sastanku je smireno i konkretno govorio o poplavi u haustoru koja se mora popraviti. Govorio je bez galame, jednostavno i jasno, pa ga je upraviteljica slušala.
Marija ga je zapazila zbog načina na koji se držao: kao netko tko ne mora nikome ništa dokazivati.
Prvi put se susretnu u dizalu, početkom svibnja. Ona je nosila veliku torbu s vunom, torba nezgodna, zapinjala za vrata.
– Mogu li pomoći? upitao je.
– Ne treba, mogu sama.
– Vidim da možete, ali bi bilo lakše da pomognem.
Nasmijala se. Dala mu torbu.
Pričali su u dizalu, nastavili pred vratima. Ispratio ju je do stana.
– Plešete li sami? klimnuo je prema torbi.
– Da. Smiješno vam je?
– Zašto bi bilo smiješno? Drago mi je. Od pokojne žene mi ostalo puno vune, ne znam kome da dam. Možda želite?
Uzela je. Bila je to dobra vuna, skupi merino, uredno smotan u klupka.
Počeli su pričati povremeno kad bi se susreli. Ponekad bi navratio na čaj, jednom, drugi put. Pričali su o gradu, poslu, knjigama. On je čitao puno i ozbiljno, ali bez nametanja. Znao je slušati. Znao je i šutjeti kad bi Marija razmišljala na glas.
U lipnju mu je isplela šal. Sivi, baš od one vune.
– Zašto? iznenadio se. Ljeto je.
– Do jeseni će biti. I isprobala sam vunu.
– I kakva je?
– Dobra.
Primio je šal ozbiljno, bez glume i srama. Samo je zahvalio. Svidjelo joj se to.
***
U srpnju je podnijela zahtjev za razvod. Damir nije prigovarao. Našli su se kod javnog bilježnika, potpisali papire. On umoran, pomalo izgubljen. Ona u svijetloj ljetnoj haljini koju je kupila još u svibnju prvi put nakon dugo vremena pristala na nešto veselo, neopterećeno, ne tamno.
– Kako si? upita on nakon potpisa, već vani.
– Dobro, odgovori. I bila je to istina.
– Tina je otišla roditeljima, reče on, iako ga nije pitala. U Zadar. Tamo joj je majka.
– Razumijem.
– Ja sam sad sam.
Pogledala ga je bez žaljenja, bez zluradosti, samo pogledala.
– Snaći ćeš se. Znaš ti to.
– Stvarno misliš?
– Mislim. Samo moraš naučiti sam. Nije teško, ako se potrudiš.
Rastali su se. Ona jednim smjerom, on drugim.
Otišla je do dućana, kupila trešnje, pola kile, krupne, zrele. Izašla van, stala na sunce i jela ih odmah, na izlazu. Koštice slagala u malu vrećicu. Trešnje su bile odlične.
***
Tomislav ju je pozvao u kino početkom kolovoza. Jednostavno, bez pompe.
– Ide dobar film, kažu. Idete?
– Idem.
Film nije loš, stara hrvatska komedija, igrala se u ljetnom kinu u parku. Sjedili su na drvenim klupama, oko njih obitelji i par penzionera. Smijali su se na istim mjestima.
Poslije su išli pješice kroz park. Bilo je toplo, sporo je padalo mrak, kao što samo u kolovozu zna. Pričala mu je kako je počela plesti za narudžbe, kako je to ispalo slučajno. On je slušao.
– Nastavite, kazao je ozbiljno. To je posao sa srcem. Takvih nema puno.
– Govorite o šalu.
– O šalu, da. Dobar je.
Nakon što je malo šutio, rekao je:
– Nikamo ne žurim. Koliko znam, ni vi.
– Točno.
– Onda je sve baš kako treba.
Nije ga pitala što točno znači. Shvatila je.
***
U rujnu Katarina dolazi u goste i zatekne Mariju kraj prozora s pletivom. U stanu miriše na kavu, na stolu klupka u tri plave nijanse, laptop otvoren na stranici s narudžbama preko ljeta ih se skupilo više nego što bi očekivala.
– Otvorila si stranicu? začudi se Katarina, gledajući u ekran.
– Susjedova kćer mi je pomogla. Objavila slike, cijene, uvjete. Već dvadeset i tri narudžbe završila.
– Marija, stvarno?
– Da. Nisu to neki novci, ali su moji. I zanimljivo mi je.
Katarina zatresa glavom.
– Prije godinu dana… tko bi rekao…
– Nitko ni ne bi rekao. Ni ja.
– A ovaj tvoj susjed, Tomislav suzi oči.
– Što Tomislav?
– Ništa, ništa. Samo kad o njemu pričaš, drukčija si.
Marija šuti. Onda mirno, bez dizanja pogleda:
– Smiruje me. Ne znam kako bih ti to objasnila.
– Ne moraš, kaže Katarina. Razumijem.
Piju kavu i pričaju o svemu: Katarinini unuci, novi pod u ambulanti, jesenska rasprodaja u Najljepšem domu. Običan razgovor dviju žena rujanskog dana.
Ispred prozora Rijeka živi svoj život. Topole žute uz cestu. Netko šeta psa. Dječak vozi bicikl, koči pred nogama, zamišljen.
Marija uzima slijedeće klupko. Pronalazi kraj niti. Nova kapa, rok dva tjedna. Stići će.
Prsti hvataju vunu. Igle klize sigurnim ritmom, poznatim, smirujućim. Van, prvi jesenski pljusak zapljusne lišće, a ono se zatrese, sjajno, živo.
