—Rodila kćer, a ne sina, oslobodi stan — izjavila je svekrva. Muž je stao uz ženu i pokazao majci vrata.
Gordana je stajala nasred dnevnog boravka kao da je došla preuzeti posao, a ne u goste vlastitom sinu. Tomislav je još držao uspavanu Dunju, privijajući je uz rame. Branimira se spustila na rub sofe, ne shvaćajući je li to šala ili ne.
— Gospođo Gordana, daj da skuham čaj — rekla je Branimira blago. — Umorni ste s puta. Razgovarat ćemo mirno.
— Ne treba mi tvoj čaj — odsjekla je svekrva. — Došla sam poslovno.
— Onda hajde poslovno. Samo tiše, mala je tek zaspala.
— A meni šaptati u vlastitim zidovima?
Tomislav je pažljivo odnio kćer u spavaću sobu i vratio se. Sjeo je pokraj žene, prekrio njezinu ruku svojom. Branimira je osjetila kako mu prsti podrhtavaju, ali glas mu je bio još uvijek miran.
— Majko, o čemu ti to? — upitao je. — Kakav stan, kakvo “oslobodi”?
— O onom u kojem sjedite — Gordana je rukom obuhvatila sobu. — Ulagala sam, pomogla s prvim obrokom. Sjećaš se tko vam je tada pružio ruku?
— Sjećam. I vratio sam ti sve do zadnje kune godinu dana kasnije. Imam i potvrdu i uplate.
— Potvrda — frknula je. — Papić. A tko će vratiti krv i živce?
— Gospođo Gordana, jako smo vam zahvalni — ubacila se Branimira, trudeći se govoriti toplo. — Zaista. Pomogli ste nam u teškom trenutku. Nemojmo se svađati bez razloga.
— Bez razloga je tvoje rođenje kćeri umjesto nasljednika — mirno je rekla svekrva. — Čekala sam unuka. Kome da predam prezime? Ovom cvrčku u ružičastom?
Branimira je zbunjeno pogledala muža. Bila je spremna sve pripisati godinama, teškom karakteru. Još je tinjala nada da će se žena predomisliti, da je to izletjelo u afektu.
— Pa niste je još ni vidjeli — tiho je rekla Branimira. — To vam je unuka. Najljepša na svijetu.
— Ne trebaju mi unuke. Govorila sam Tomislavu: uzmi onu smirenu, iz pristojne obitelji. Ne, doveo je ovu.
— “Ovu” se zove Branimira — podsjetio je Tomislav, i u glasu se napokon pojavila oštrina.
— Pa zovi je kraljicom. Roditi dječaka nije uspjela — znači, ništa ne vrijedi.
— Zašuti — rekao je.
— Što? — majka se okrenula sinu. — Na koga si digao glas? Na rođenu?
— Ne dižem glas — polako je izgovorio Tomislav. — Molim te da staneš. Dok nisi rekla nešto što se ne može povući.
— A ne mislim povlačiti. Ono djevojče na jedna vrata, tebe kući na druga. Prepisat ćeš stan. Naći ćemo ti normalnu ženu koja zna rađati sinove.
— Gospođo Gordana — Branimira je ustala, a glas joj je još drhtao od pokušaja da sačuva mir. — Molim vas. Do sutra.
— Očito si još u ružičastim naočalama. Pakiraj stvari.
— Ovo je naš dom.
— Ovo je moj hir koji sam ti poklonila. Hira je nestalo.
Tomislav je stao između majke i žene. Nije vikao. Samo je zaklonio Branimiru sobom, kao što se zaklanja od vjetra.
— Znači ovako — rekao je. — Stan je upisan na nas oboje. Novac sam ti vratio. Potvrda, izvodi, sve je u mapi koju si mi ti nekad davala. Nema se što raspravljati.
— A, nezahvalniče…
— Nisam završio — podigao je dlan. — A sada glavno. Dunja je moja kći. Branimira je moja žena. I u ovoj kući nitko je više neće zvati “ova”.
— Tomislave — Gordana je zaškiljila — ti sada biraš tuđu ženu protiv majke?
— Biram svoju obitelj. I molim te da odeš. Vrata su tamo.
Svekrva je nekoliko trenutaka šutjela, kao da ne vjeruje da je njen sin sposoban za to. Zatim su joj se usne iskrivile u podsmijeh.
— Otići ću — rekla je. — Ali ti ćeš još dotrčati. Bez mene ste ništa. Pogledajmo kako ćete pjevati za mjesec dana.
— Pogledajmo — mirno je odgovorio Tomislav. — Da te otpratim do vrata?
— Znam put.
Vrata su se zalupila. Branimira se spustila natrag na sofu, pritiskajući dlanove na obraze. Tomislav je sjeo pokraj nje i zagrlio je.
— Oprosti — rekao je. — Što si morala sve slušati.
— Ona stvarno tako misli? O dječaku?
— Ne znam što joj je u glavi. Znam da te više neće dirati.
Dva dana kasnije Branimira se srela s prijateljicom u malom kafiću u parku. Ljubica je slušala, miješajući žličicom ohlađeni kapučino, i mrštila se sve više.
— Čekaj — prekinula je Ljubica. — Ona je tako rekla? “Rodila kćer — oslobodi stan”?
— Riječ po riječ.
— A Tomislav što?
— Pokazao joj vrata. Preda mnom. Zaklonio me sobom.
— Pa njemu treba podići spomenik — naslonila se Ljubica na stolicu. — Znaš koliko muškaraca u takvom trenutku blebeće? “Ma, majko, ma, Branimira, hajmo se dogovoriti”?
— Mislila sam da će zataškati. A on nije otezao. Odmah je riješio.
— I što sad? — upitala je Ljubica. — Gordana to neće tako ostaviti, ti je znaš.
— Već nije ostavila — Branimira je pokazala telefon. — Piše svim rođacima. Da sam lovac na stanove. Da sam Tomislava opčinila. Da sam namjerno rodila djevojčicu, njemu za inat.
— Za inat? Ona uopće shvaća kako to funkcionira?
— Njoj je tako zgodno. Ja moram biti kriva.
— A ti što odgovaraš?
— Ništa. Tomislav je rekao – ne ulaziti u prepirku. On će se pobrinuti.
— I kako se misli pobrinuti?
— Ne znam. Ali nešto smišlja. Kad se naljuti, postane smiren i sabran.
— Slušaj — Ljubica je stišala glas — može li ona stvarno sudski oduzeti stan? Naći nekakvu grešku?
— Tomislav kaže da ne. Sve je čisto. Novac vraćen, papiri u redu.
— A rodbina? Na čijoj su strani?
— Krešimir, Tomislavov brat, na našoj. On najbolje poznaje Gordanu. Ostali se okreću prema vjetru.
— Baš radost imati takvu rodbinu.
— Najviše me pogodilo — Branimira je odmaknula šalicu — što je gledala Dunju i nije vidjela dijete. Nego neispravnu robu. Brak.
— To nije o tebi ni o Dunji — čvrsto je rekla Ljubica. — To je o njoj. Zapamti.
Kod kuće je Tomislav razgovarao s bratom telefonom, a Branimira je nehotice čula pola razgovora dok je postavljala stol.
— Krešimire, jesi li joj zvao? — pitao je Tomislav. — I što je?
Stanka.
— Jasno. Znači, svima priča da sam je izbacio na hladnoću — Tomislav se nacerio. — Pa da, u njen vlastiti stan s dvije sobe na hladnoću.
Opet stanka.
— Ne, neću trčati miriti se. Neka se prvo ispriča Branimiri. Ne meni — mojoj ženi i mojoj kćeri.
Spustio je slušalicu i prišao ženi.
— Krešimir je na našoj strani — rekao je. — Kaže da ga je već dvaput nazvala, traži da na mene “utječe”.
— I kako, utjecao je?
— Rekao sam mu da sam odrastao muškarac i da ću se sam snaći. — Tomislav je uzeo vilicu sa stola, zavrtio je. — Branimira, želim nešto napraviti. Da se ovo zauvijek završi. Ne vuče godinama.
— Što točno?
— Okupiti sve. Jednom. I sve postaviti na svoje mjesto. Uz svjedoke, da poslije nitko ne prepisuje priču.
— Jesi li siguran?
— Ne želim da naša kći odrasta u kući u koju u bilo kojem trenutku može upasti netko i nazvati njezinu majku “ovom”. Bolje jedan težak razgovor nego deset godina prešućivanja.
Obiteljski sastanak organizirali su na Krešimirovoj vikendici — neutralan teren, veliki stol, veranda. Došli su gotovo svi: tete, rođaci, sam Krešimir s Marijom. Gordana je stigla posljednja, s pobjedničkim izgledom, kao da su se svi okupili da je podrže.
— Napokon ste se urazumili — glasno je rekla čim je ušla. — Gdje je on? Gdje je brak-nevjesta?
— Gospođo Gordana, svi smo ovdje — odazvala se Branimira držeći Dunju u naručju. — Izvolite, sjednite.
— Stajat ću. S takvima kao što si ti nisam navikla sjediti.
— Majko — Krešimir je ustao. — Sjedni. Tomislav želi nešto reći. Svi žele čuti.
Svekrva je sjela, stisnuvši usne. Rođaci su se pogledavali, netko je nervozno kuckao prstima po stolu. Tomislav je stao na čelo, miran, bez papira u rukama.
— Okupio sam sve — počeo je — da poslije nitko ne prepričava po svome. Da svi čuju isto.
— Hajde, hajde, opravdavaj se — dobacila je majka.
— Ne opravdavam se. Objašnjavam. Stan je upisan na mene i Branimiru. Novac koji je majka dala za prvi obrok vratio sam prije godinu i pol. Krešimire, jesi li bio uz prijenos?
— Bio sam — kimnuo je Krešimir. — Osobno sam vidio. I potvrdu sam vidio.
— Hvala. Dalje.
— Dalje — nastavio je Tomislav — rečeno je mojoj ženi da, pošto je rodila kćer, a ne sina, nema vrijednosti i mora osloboditi dom. To sam čuo ja. To je čula Branimira. Teta Ruža, jesi li ti preko telefona čula prepričavanje o “brak-nevjesti”?
— Jesam — nevoljko je priznala punašna žena u kutu. — Tako mi je Gordana prenijela.
— Eto — Tomislav je pogledom obuhvatio stol. — Želim da shvatite: ne radi se o stanu. Stan nam ne mogu oduzeti, tu se nema što reći. Radi se o tome da su moju kćer nazvali pogreškom, a ženu brakom.
— Nisam tako rekla! — trgnula se Gordana.
— A kako si rekla? — okrenuo joj se sin. — Ponovi pred svima. Riječ po riječ, kao tada.
Gordana je otvorila usta za uobičajeni prijekor, ali pod pogledima rodbine riječi su zapela.
— Rekla sam… da sam htjela unuka — progurala je napokon. — Je li to zločin?
— Htjeti nije — odgovorio je Tomislav. — Istjerati majku mog djeteta iz kuće zato što se rodila djevojčica — jest. To je podlost. I pohlepa. Tebi nije trebao unuk. Tebe je stan mučio.
— Kako se usuđuješ!
— Usuđujem se. Jer si preda mnom trgovala mojom obitelji kao stvarima na polici.
— Tomislav je u pravu — tiho je rekla Marija, Krešimirova žena. — Gospođo Gordana, šutjela sam godinu dana. Dosta.
— Svi ste protiv mene! — Gordana je naglo ustala. — Dogovorili ste se! Ja sam vas sve odgojila, svima pomagala, a vi…
— Nitko nije protiv tebe — mirno ju je prekinuo Tomislav. — Mi smo protiv onoga što radiš. Zastao je, ispravio se: — To uopće nije isto.
— Nemoj me učiti! Dotrčat ćeš kad te pritisne! Bez mene ćete propasti!
— Nećemo — rekao je. — Ne propadamo ni sada. A ti upravo gubiš unuku. Razmisli o tome dok nije prekasno.
— Ne treba mi tvoja unuka!
— Onda nemamo više o čemu razgovarati.
*
U vikendici je nastala tišina. Rođaci su gledali u stol, netko je odmahivao glavom. Gordana je pogledom potražila podršku i nije našla nijedno suosjećajno lice.
— Znači ovako — procedila je. — Lijepo ste se smjestili. Rodili djevojku, mene otpisali. Zapamti, Tomislave: ovo ćeš mi platiti.
— Pamti u zdravlju — slijegao je ramenima. — Samo nemoj dirati Branimiru. Ni riječju, ni porukom, ni preko rodbine. Doznam — prekinut ćemo svaki kontakt. Zauvijek.
— Prijetiš majci?
— Postavljam uvjet. Poštovanje prema mojoj ženi i kćeri — ili je put do nas zatvoren.
Gordana je zgrabila torbu i krenula prema izlazu, dobacivši u hodu:
— Još ćete zažaliti. Svi ćete zažaliti.
— Teta Gordana — dozvala ju je nećakinja na vratima — a Dunja je slična na vas. Ima vaše oči.
Svekrva je zastala na trenutak. Zatim, ne odgovorivši ništa, izašla, zalupivši vratima.
Krešimir je prišao bratu, položio mu ruku na rame.
— Bilo ti je teško.
— U redu je — odgovorio je Tomislav. — Bolje jednom odrezati nego svaki dan piliti po živom.
— A ako se stvarno ne predomisli?
— Onda se neće predomisliti. Neću dati kćer na milost i nemilost. Ni njoj, ni ikome.
Kući su se vraćali automobilom u ranom sumraku. Dunja je spavala u sjedalici, Branimira je držala ruku na njezinom trbuščiću, osjećajući kako ravnomjerno diše.
— Kako si? — upitao je Tomislav ne skidajući pogled s ceste.
— Čudno. Mislila sam da će biti strašno. A postalo je lako.
— Zato što više ne moraš ništa dokazivati. Sve je rečeno.
— Nisi se uplašio. Pred svima. Protiv nje.
— Bojao sam se nečeg drugog — priznao je. — Da ćeš pomisliti da sam žrtvovao majku zbog tebe. Nije tako. Nisam birao između vas. Birao sam u kakvoj će kući odrastati naša djevojčica.
— A ako te poslije bude krivila? — upitala je Branimira. — Što je izgubila unuku zbog tvrdoglavosti?
— Neka krivi. Vrata sam zatvorio, ali rezu nisam povukao. Ako bude htjela normalno — doći će normalno. Ispriča se tebi — sjest će za naš stol.
— Ti uvijek sve riješiš tako brzo. Ja bih se mučila mjesec dana.
— Čemu se mučiti? — blago se nasmiješio. — Problem je jedan: netko je ponizio moju obitelj. Rješenje je jedno: ne dopustiti više. Što tu otezati.
Kod kuće, nakon što su spremili kćer, sjedili su u kuhinji za kasnom večerom. Branimiri je kratko zazvonio telefon — poruka od Ljubice: “Pa kako je prošlo?”
— Što da napišem prijateljici? — upitala je Branimira.
— Napiši istinu — rekao je Tomislav. — “Sve je dobro. Kod kuće smo. Svi su na svojim mjestima.”
— A gospođa Gordana?
— I ona je na svom mjestu. Samo to mjesto više nije za našim stolom.
Branimira je ukucala poruku, poslala. Zatim je odložila telefon i dugo, toplo pogledala muža.
— Znaš što sam shvatila? — rekla je. — Do posljednjeg sam se nadala da će nas prihvatiti. Zavoljeti Dunju. A ona je htjela samo vlast ili stan, nisam sigurna.
— Ne nadaj se onima koji te žele slomiti — odgovorio je Tomislav. — Čuvaj one koji stanu uz tebe. To je cijela mudrost.
— A ti si stao uz mene.
— I stajat ću. Protiv koga god.
U susjednoj sobi tiho se pokrenula Dunja, cmoknula u snu. Branimira je oslušnula, nasmiješila se.
— Neka raste — rekla je. — I neka zna: uvijek ima tko stati za nju.
— Znat će — kimnuo je Tomislav. — Ja ću se pobrinuti za to.
Preporučujem za čitanje: “Nepoznata s kovčegom uništila mi je život. Ali kad sam saznala tko je zapravo — pala sam na koljena.”
Prošao je mjesec dana. Gordana nije zvala ni pisala — ni prijekora ni isprika. Rođaci su utihnuli, prestali prepričavati tračeve na obje strane. Život u stanu koji su htjeli “osloboditi” tekao je svojim toplim tokom.
Jedne večeri Krešimir je svratio, s zvečkom za nećakinju i neugodnom viješću.
— Tomislave — rekao je na pragu. — Jučer me nazvala. Dugo je šutjela u slušalicu. Onda je pitala kako je Dunja. Kako raste.
— I što si odgovorio?
— Da raste dobro. Da se počela smijati. — Krešimir se rukom poigrao s ključevima. — I ona je šutjela i spustila slušalicu. Ali pitala je.
— Pitala je — ponovio je Tomislav. — Znači, srce se još nije pretvorilo u kamen.
— Hoćeš li joj oprostiti? — upitao je Krešimir.
— Oprostit ću, ako dođe po ljudski. Ne meni — Branimiri. S normalnim riječima, bez svojih “milosti” i “ovih”.
— A ako ne dođe?
— Onda će živjeti sa svojim izborom. Nisam joj zatvorio put. Zatvorio sam put poniženju. A ona neka odluči: vrijedi li joj unuka više od ponosa.
Krešimir je pogledao brata s poštovanjem.
— Čvrsto se držiš.
— Kad znaš da si u pravu, lako se držati — odgovorio je Tomislav. — Teško je kad se kolebaš. A ja se ne kolebam.
Branimira je izašla iz sobe s kćeri u naručju, čuvši kraj razgovora.
— Krešimire, ostani na večeri — predložila je. — Drago nam je.
— Hvala. Ostajem.
Predala je Dunju Tomislavu, a on je navikao pritisnuo djevojčicu uz rame. Mala je hvatala njegov prst svojim sićušnim dlanom i držala ga čvrsto, kao da zna da je taj čovjek njezina tvrđava.
— Vidiš — tiho je rekao Tomislav ženi. — Drži. Shvaća nešto svoje.
— Shvaća — kimnula je Branimira. — Da je ovdje vole.
I u toj običnoj kuhinji, za običnim stolom, među onima koji su ostali, bilo je više doma nego u svim stanovima za koje se netko ikad cjenkao.
Kasno noću, kad je Krešimir već otišao, a Dunja čvrsto spavala, Branimira je zatekla muža kraj prozora s telefonom u ruci. Držao je prst iznad ekrana, kao da odlučuje hoće li birati ili ne.
— Njoj? — upitala je Branimira.
— Njoj — kimnuo je. — Razmišljam poslati jednu poruku. Posljednju u ovoj priči.
— Koju?
Okrenuo je telefon. Na ekranu je svijetlio kratak redak: “Majko. Vrata nisu zaključana. Kad poželiš vidjeti unuku po dobru — dođi. Bez uvjeta i bez ljutnje prema Branimiri. Tvoj izbor.”
— Da pošaljem? — upitao je.
— Pošalji — rekla je Branimira.
Pritisnuo je “pošalji” i spremio telefon. Dalje je riječ bila na drugoj osobi — a oni su svoje već napravili.
KRAJ.
