— Dakle, — kaže svekrva s praga, ne pozdravljajući, ne skidajući cipele, — kakvo ti je ovo smetlište u hodniku? Ljudi žive, a kod njih – kao kod beskućnika!
Kata ne odgovara. Stoji uz kuhinjski prozor, gleda u dvorište i drži u ruci mobitel koji više ne pokazuje ništa važno – samo svijetli poput noćne lampice. Muž Šime tapa se iza majke s izgledom čovjeka koji je odavno zaboravio imati vlastito mišljenje.
Nevenka Horvat – tako se zove svekrva – žena je monumentalna. Ne u smislu visine, nego u smislu prisutnosti: ispunjava prostor potpuno, bez ostatka, poput namještaja koji se ne može maknuti. Farbana kosa boje pregorene karamele, prstenje na svakom prstu, bluza s lureksom – i petkom navečer, i po vrućini. Usne stisnute. Oči oštre, brze, sve primjećuju i svemu određuju cijenu.
— U redu, — kaže ona, sad mekše, s drugom intonacijom – onom koju Kata u sebi zove „režimom pretvaranja”. — Samo ćemo pogledati vikendicu i otići. Pokaži što i kako, pa se odmah vraćamo. Šime, rekao si – na par sati?
Šime klima. Šime uvijek klima.
Vikendica je Kati pripala od bake – drvena kuća u Samoboru, s malim vrtom, starom jabukom i verandom gdje se moglo piti kavu ujutro i slušati tišinu. Kata je u tu kuću uložila tri godine i sav novac koji je štedjela još od fakulteta. Prekrila podove. Promijenila prozore. Obojila zidove u onu nijansu bijele koju je dugo tražila u katalozima. Objesila lanene zavjese. Postavila ljevanoželjeznu kadu koju su vozili iz Rijeke.
To je bila njezina kuća. Samo njezina.
Prije braka – sigurno samo njezina. Poslije se nekako samo od sebe dogodilo da je postalo „naša”, iako Šime nije proveo nijedan dan s četkom ili lopatom u rukama.
U petak su krenuli u sedam navečer. Kata vozi, Nevenka Horvat sjedi straga i komentira cestu, druge vozače, znakove i ponašanje kamiona na autocesti. Do kuće stižu kad se već smrkava.
— Pa, — kaže svekrva izlazeći iz auta i prelazeći pogledom po okućnici, — ljudi ipak žive.
U toj rečenici nema divljenja. Ima – zavist, prikrivena nemarom. Kata to osjeti odmah, kao što se osjeti miris dima prije nego što se vidi vatra.
Obilaze kuću. Nevenka Horvat dira sve rukama – zavjese, radnu plohu, posuđe u vitrini. Otvara ormare. Zaviruje u ostavu.
— Ovdje je vlažno, — kaže stojeći u spavaćoj sobi.
— Ovdje je normalno, — odgovara Kata.
— Kažem – vlažno. Šime, osjećaš li?
Šime uvlači zrak nosom i klima. Naravno, klima.
Kata izlazi na verandu. Sjedne. Gleda u vrt – tamo, u mraku, naziru se grmovi ribiza koje je sama sadila. Čuje kako iza nje svekrva već govori telefonom, nekome priča o kući, o „kakvu je ljepotu Šimina žena ovdje izgradila”.
Šimina žena. Ne Kata. Ne osoba s imenom. Samo dodatak sinu.
— Slušaj, — viče iz sobe Nevenka Horvat, — mogu li sestru sutra dovesti? Njoj će se ovdje svidjeti.
Kata ne stigne odgovoriti.
Sestra dolazi u subotu u jedanaest sati ujutro. Zajedno s mužem, odraslom kćeri i kćerinim dečkom, čije ime Kata nikako nije zapamtila.
Došli su praznih ruku.
To Kata primijeti odmah – auto, ljudi, buka, smijeh, a ni jedne vrećice. Ni kruha, ni salame, ni par rajčica. Samo ljudi koji su došli jesti.
Sestra svekrve – Zdenka – jest inačica Nevenke, samo glasnija. Odmah počinje svima objašnjavati kako je trebalo napraviti verandu, gdje je bolje postaviti roštilj i zašto jabuka nije posađena na pravom mjestu.
— Sama si sadila? — pita Katu.
— Ne, to je bakina.
— Pa, baki se oprašta, — velikodušno kaže Zdenka.
Kata odlazi u kuhinju. Izvadi iz hladnjaka sve što ima: sir, salamu, jaja, zelje, ostatke tjestenine koju je jučer skuhala sebi. Stavi čajnik.
Šime ulazi za njom.
— Možda da napravimo ražnjiće? — pita.
— Meso je u zamrzivaču. Dugo se odmrzava.
— Pa izvadi, neka se odmrzava.
Kata ga pogleda. On gleda kroz prozor, gdje njegova majka pokazuje Zdenki vrt s izgledom vlasnice.
— Šime, — kaže Kata tiho. — Obećao si – pogledamo i odemo.
— Pa… oni su već došli.
— Tko ih je zvao?
— Mama je htjela pokazati…
— Mama je htjela. — Kata ponovi polako, da on čuje kako to zvuči.
On ne čuje. Ili se pravi.
Meso se odmrznulo do tri sata. Do tada je Kata već postavila stol na verandi – svojim rukama, svojim namirnicama, svojim posuđem koje će poslije morati i oprati. Za stolom sjedi sedam ljudi koje nije pozvala. Govore svi odjednom. Nevenka Horvat priča kako je u socijalističko vrijeme išla na vikendicu kod direktora tvornice i tamo je bilo „eto to – vikendica, ne kao danas”. Zdenka se žali na susjede. Dečko kćeri gleda u mobitel.
Šime se smije. Njemu je dobro.
Kata skuplja tanjure.
— Ostavi, poslije! — mahne rukom svekrva. — Sjedni, što si kao sluškinja!
Sluškinja. Upravo tako.
Kata stavlja tanjure u sudoper i izlazi u vrt. Stane kraj jabuke koju nije ona sadila, ali koja je sad njezina – po papirima, po pravu, po svim crtama u ugovoru. Izvadi mobitel. Napiše prijateljici: „Ostaju na noć. Osjećam da se gušim.” Onda obriše. Napiše ponovo: „Ostaju. Ja idem kući.”
Ali ne ode.
Jer ovo je njezin dom. Otići moraju oni.
U nedjelju ujutro Nevenka Horvat pije čaj i priča kako bi bilo dobro sljedeći vikend opet doći – „s noćenjem, normalno, po ljudski”.
Kata sluša, klima i misli samo na jedno: na mali željezni lokot koji leži kod nje u kući, u ladici stola.
Sjeća se gdje je.
U ponedjeljak ga vadi iz ladice odmah nakon posla.
Lokot je mali – čvrst, težak, s lukom od kaljena čelika. Kata ga je kupila prije dvije godine, još dok je završavala adaptaciju – bojala se da će netko s ulice doći do alata. Onda ga zaboravila. Onda ga našla. Onda opet zaboravila.
Sad ga drži u ruci i gleda kao što se gleda stvar koja je odjednom postala potrebna.
Ključevi od kapije su samo kod nje. Samo kod nje.
Ona odlazi u Samobor u srijedu navečer – sama, nakon posla, u sedam sati. Nikome ne kaže. Šimi napiše da će se zadržati – on odgovori „ok” i pošalje srce, jer je tako lakše nego razgovarati.
Kuća stoji tiha, mračna, miriše na drvo i ohlađenu travu. Kata prođe kroz sobe, otvori prozore, stavi čajnik. Sjedne na verandu i dugo gleda u vrt, gdje se u mraku nazire jabuka – već se počinje puniti, malim tvrdim plodovima koji će dozreti tek u kolovozu.
Onda vadi lokot.
Na kapiji već postoji jedan – stari, klimav, s labavošću. Moglo bi ga se otvoriti bilo čime, čak i ukosnicom. Kata ga skine, stavi u džep i objesi novi. Okrene ključ dvaput. Povuče luk.
Ne popušta.
Vraća se u kuću i dugo sjedi za kuhinjskim stolom sa šalicom čaja koji je uspio ohladiti dok je razmišljala. Ne razmišlja o tome radi li ispravno – to je već odlučeno, to je očito poput činjenice da je jabuka posađena upravo ondje gdje treba, i nijedna Zdenka to neće premjestiti. Razmišlja o nečemu drugom: o tome što će reći Nevenka Horvat kad otkrije da nema ključ. O tome kako će Šime reći – pa zašto si tako, mama je samo htjela, nisu iz zlobe. O tome da je riječi „nisu iz zlobe” čula već toliko puta da su prestale išta značiti.
Nije iz zlobe – to je kad se dogodi jednom.
Kad se događa svakog petka – to je jednostavno tako.
Šime zove u četvrtak.
— Mama pita može li u subotu opet doći.
Kata šuti sekundu.
— Ne, — kaže.
— Kako – ne?
— U subotu ne.
— Ali oni…
— Šime. — Izgovara njegovo ime ravno, bez intonacije koju bi on mogao protumačiti kao ljutnju. Ljutnju on zna izbjeći – napravi uvrijeđeno lice, zašuti, i razgovor skrene na drugu stranu. — Želim da se dogovorimo. Kad netko dolazi na vikendicu, moram znati unaprijed. Ne u petak ujutro, ne dan prije. Unaprijed.
— Pa, mama nije znala da će Zdenka…
— Ne govorim o Zdenki. Govorim o pravilu.
— Kakvo pravilo…
— Moje. — Malo zastane. — Ovo je moja kuća, Šime. Gradila sam je. Plaćam je. Ja odlučujem tko dolazi i kad.
Tišina na slušalici duga je – takva da Kata u njoj stigne vidjeti sve što Šime ne zna reći naglas: zbunjenost, iritaciju, želju da se sve samo nekako riješi.
— Sebična si, — kaže napokon. Tiho, gotovo začuđeno.
— Možda, — složi se Kata.
Ne objašnjava da se sebičnost zove kad otimaš. A kad braniš ono što je ionako tvoje – to se zove drugačije.
Nevenka Horvat zove u nedjelju.
— Čula sam da mijenjaš lokote.
— Objesila sam novi lokot na kapiju, da.
— Dat ćeš ključ?
— Ne.
Stanka.
— Ne, — ponovi Kata jednako mirno kao što je dan prije razgovarala sa Šimom. Otkriva da ta riječ postaje lakša svaki put – poput mišića koji napokon počinješ koristiti. — Ako želite doći, dogovorit ćemo se unaprijed, i ja ću otvoriti. Ali ključeva neće biti.
— Ti… — Nevenka Horvat, čini se, ne nalazi riječ odmah. — I Šimina je vikendica!
— Šime zna moj broj.
Ona spušta slušalicu.
Nije grubo. Nije s treskom. Jednostavno – spušta, jer je razgovor završen.
Sljedećeg petka dolazi u Samobor sama.
Otključava lokot svojim ključem.
Skuhava kavu, izađe na verandu, sluša kako u susjednom vrtu nešto kleše djetlić – rijetkost za ove krajeve, slučajni gost. Čita knjigu koju je odlagala od veljače. Za ručak dolazi susjeda Tamara Ivić – donese staklenku džema od malina, posjedi pola sata, popričaju o tome da je ljeto suho i da će jabuke biti sitne, ali slatke. Ode. Kata se vraća knjizi.
Predvečer dolazi Šime.
Nazvao je unaprijed – sat vremena prije. To je prvi put.
Ona mu otvara kapiju i dugo sjede na verandi gotovo šuteći – ne zato što su se naljutili, nego zato što za razgovor još nema mnogo toga. Sve važno već je rečeno, a to što je Šime došao i nazvao sat vremena prije – i to je razgovor, samo bez riječi.
On sam opere suđe nakon večere.
Kata to primijeti, ali ništa ne kaže.
Ponekad je dovoljno samo primijetiti.
Lokot visi na kapiji – mali, čvrst, tamnog metala, uopće ne upada u oči. Kata ga vidi svaki put kad dođe. Nije simbol. Nije osveta. Nije izjava.
Samo je lokot.
Na njezinoj kapiji. Njezine kuće.
I ključ leži samo u njezinom džepu – ondje gdje je i trebao biti od samog početka.
Kolovoz dolazi vruć i tih.
Jabuke su se nalile, kako je obećala Tamara Ivić – sitne, tvrde, s onim posebnim mirisom koji imaju samo stare vrtne jabuke, netaknute ikakvom agrokemijom. Kata sada dolazi svakog petka, ponekad četvrtkom navečer ako posao pusti ranije. Otključava lokot, stavi čajnik, sjedne na verandu i osjeća nešto tako jednostavno i davno zaboravljeno da dugo ne može pronaći riječ. Napokon pronalazi: mir. Ne tišina, ne samoća – baš mir, onaj koji nastane kad je prostor oko tebe napokon tvoj.
Šime dolazi subotom. Nazove sat vremena prije, ponekad dva. Jednom dođe s bačvom za roštilj, koju je kupio bez pitanja i pomalo posramljeno istovaruje iz prtljažnika, objašnjavajući da je odavno htio, da je ovo dobra stvar, nehrđajući čelik, ne hrđa. Kata ga gleda, tu njegovu nespretnu bačvu, njegov zatiljak koji poznaje napamet već šest godina, i misli: pa eto. Jednom se to moralo dogoditi.
O Nevenki Horvat ne govore. To postaje nepisano pravilo – ne zato što je zabranjeno, nego zato što nema potrebe: sve je rečeno, pozicije su označene, i vraćati se tomu značilo bi otvarati ono što se, čini se, počelo zacjeljivati.
Svekrva zove početkom kolovoza – opet, kao da se ništa nije dogodilo, s istom monumentalnom sigurnošću s kojom je ulazila u tuđe hodnike ne skidajući cipele.
— Ja i Zdenka htjeli bismo sljedeće nedjelje. Šime kaže da sada tražiš najavu tjedan dana unaprijed.
— Molim, — ispravlja Kata. — Ne tražim. Molim.
— Pa, molim. Može?
Kata zastane – ne iz inata, nego zato što stvarno razmišlja. Sljedeće nedjelje planira okrečiti rubnjake uz stazu i želi tišinu. Ali ni beskrajno držati obranu nije njezin cilj. Cilj je drugačiji: red. Ne rat.
— Sljedeće nedjelje sam zauzeta, — kaže. — Prekosutra – može. Ali Zdenka neka javi hoće li doći ili ne. Moram znati koliko nas ima.
Nevenka Horvat šuti. U toj tišini Kata čuje borbu – izmeđ navike da progura svoje i novog, još nepoznatog osjećaja da se ovdje, čini se, nema gdje gurati.
— Dobro, — kaže napokon. Suho, bez topline, ali – kaže.
Prekosutra dolaze same – Nevenka i Zdenka, bez muževa, bez mladih ljudi. Kata ih dočekuje na kapiji. Otključava lokot svojim ključem, propušta ih naprijed, ulazi za njima.
Na verandi je postavljen stol: čaj, džem od Tamare Ivić, pita s jabukama koju je Kata ispekla sama – prvi put u životu, po receptu iz bakine bilježnice, pronađene u ostavi još u svibnju. Pita je malo zagorjela s jedne strane i malo kriva, ali miriše dobro.
— Sama pekla? — pita Zdenka.
— Sama.
— Ma gle, — kaže bez ironije. Samo se začudila.
Nevenka Horvat sjedi uspravno, kao i uvijek, i gleda vrt. Prstenje blješti na suncu. Bluza je danas bez lureksa – jednostavna, lanena, svijetla. Možda vrućina. Možda nešto drugo.
— Jabuke će uskoro za branje, — kaže.
— Krajem kolovoza, vjerojatno.
— Zdenka i ja znamo kuhati pekmez. Ako hoćeš – pomoći ćemo.
Kata je pogleda. Nevenka Horvat ne gleda natrag – gleda u jabuku, a lice joj je takvo kakvo Kata prije nije vidjela: bez stisnutih usana, bez brzih procjenjujućih očiju. Samo – nemlada žena koja gleda tuđi vrt i misli na nešto svoje.
— Možda, — kaže Kata.
Nije rekla „da”. Ali nije rekla ni „ne”.
Šime dolazi predvečer, kad su se majka i teta već spremale. Ne sudaraju se pogledima s Katom, ne raspravljaju o prošlosti, ne stavljaju točke na „i” – samo piju čaj, govore o jabukama, o suhom ljetu, o tome da bi se iduće godine trebala posaditi jagoda uz ogradu. Kata sluša i odgovara – kratko, ravno, bez one unutarnje napetosti koja je prije sjedila u njoj cijeli dan nakon njihovih posjeta, poput trna.
Kad odu i Šime izađe za kapiju ispratiti auto, Kata ostaje na verandi sama.
Iza ograde tiho se razgovara, zatim lupne vrata, zatim – tišina. Zalazak sunca leži na daskama verande u dugim narančastim prugama. Negdje u susjednom vrtu opet kleše djetlić – ili drugi, ili isti onaj slučajni gost koji se nekako zadržao.
Kata sjedi i misli kako se ništa nije razriješilo do kraja. Nevenka Horvat nije postala druga osoba. Šime se nije odjednom pretvorio u muškarca koji zna reći „ne” svojoj majci – samo je počeo, s mukom, po jednu riječ, učiti to. Zdenka i dalje misli da jabuka nije posađena na pravom mjestu. Sve je to ostalo.
Ali nešto se promijenilo.
Lokot visi na kapiji – mali, tamnog metala, gotovo neprimjetan. Ključ leži u džepu. I kad se Šime vrati sa staze i sjedne pokraj nje, i dugo šute gledajući kako gasne svjetlo nad vrtom – ta šutnja je drugačija. Ne ona u kojoj se skrivaju neizgovorene uvrjede. Ona u kojoj je jednostavno – dobro.
Kata natoči sebi ohlađeni čaj i pomisli da će, krajem kolovoza, kad jabuke dozru, vjerojatno nazvati Nevenku Horvat. Sama. Prva. I reći: dođite – kuhati pekmez.
Možda.
Ako bude htjela.
Jer ovo je njezina kuća, njezina jabuka i njezin izbor – kome otvoriti kapiju.
Ključ leži u džepu.
Ondje gdje je i trebao biti.
Krajem kolovoza jabuke su ipak pale same.
Ne sve – samo one što su visjele s ruba, uz samu ogradu, gdje je najduže padala sjena. Kata ih je našla u subotu ujutro, kad je izašla s kavom na verandu: tri jabuke u travi, malo zgnječene, ali cijele.
Podigne jednu. Zagrize je tako, bez noža.
Tamara Ivić nije slagala – sitne, ali slatke.
Šime je to jutro spavao. Došao je kasno, umoran, i Kata ga nije budila – neka. Sjedi sama, sluša kako iza ograde počinje svoje jutro tuđi vrt, i misli kako je rujan već sasvim blizu i da će ovdje uskoro drugačije mirisati – na trulo lišće, ohlađenu zemlju, onaj poseban miris kraja koji nikad nije tužan.
Nevenki Horvat ipak nije nazvala. Ne iz ljutnje – jednostavno nije nazvala, i to je to. Možda će nazvati iduće godine. Možda neće. I to je njezino pravo – ne žuriti se, ne zatvarati i ne otvarati prije nego što sama osjeti da je spremna.
Šime izlazi na verandu u deset sati – nepočešljan, s tragom jastuka na obrazu, sa šalicom koju je natočio sam, ne pitajući gdje što stoji. Znači, zapamtio je. Znači, bio je dovoljno često.
Sjeda pokraj nje. Gleda vrt.
— Jabuke padaju, — kaže.
— Znam.
— Treba ih pokupiti.
— Poslije.
Šute. Dobro šute.
Kata ispija kavu, stavi šalicu na ogradu i pogleda lokot – vidi se odavde, s verande, ako se zna gdje gledati. Tamni, čvrsti, pouzdani.
Samo lokot.
Na njezinoj kapiji.
