Došlo je vrijeme za ženidbu.
Mirti se posrećilo primili su je da čisti stubište u luksuznoj zgradi. Sve je bilo sasvim slučajno. Nije očekivala da će baš tu naći posao. Došla je raspitati se za posao u zgradi pored njihova studentskog doma, gdje su tražili spremačicu, a završila je ovdje.
Početak ovdje
Svaka mrlja na svijetlim mramornim pločicama Mirta je već znala napamet. Od krpe su ostajali tragovi, ruke bi joj u hladnoj vodi natekle i prekrivale se žuljevima. No, prošlo bi to za dan ili dva. Vodoinstalater joj nije davao da koristi toplu vodu, a sama je bila kriva čistila je odmah sva četiri stubišta u danu. Mogla je jedno po danu pa bi imala i više odmora, no računala je da je bolje par dana zaredom ne dolaziti, kad je već tolikog posla imala svaki put. Sljedećih puta samo bi metlom prošla i ponešto usput oprala, ali jednom tjedno bi stubišta izribala da zasjaje.
Taj joj je posao trebao. Plaća ovdje bila je viša nego za kvadrat očišćenih hodnika u običnim starim zgradama u kvartu.
Dobar dan, hvala na čistoći! ljubazna gospođa profinjenog izgleda oprezno je prošla po mokrom, ali ipak su ostali blatnjavi tragovi.
Dobar dan, mrzovoljno je odgovorila Mirta i odmah prebrisala tragove.
Jednom će i ona tako prolaziti po mokrom i ostavljati blatne tragove, pa zahvaliti spremačici na čistoći. To će sigurno jednom doći. A zasad
Zidove bi glavom probila, ali kući se neće vratiti. Mora završiti fakultet. Radit će i trpjeti, liječiti ruke kako zna, samo da ne završi natrag kod majke. Sama se mora izvući iz tog začaranog kruga. Majka joj nije mogla pomoći i ona je bila zatrpana svojim problemima.
Majka je pokušavala riješiti i njezine probleme. Vrlo jednostavno čim je završila srednju, udala bi je. Nije Mirta odmah upala na fakultet, vratila se propala kući, zaposlila se u novootvorenom dućanu, ali u sebi odlučila godinu dana će se pripremati i sigurno će upisati iduće godine.
I uspjela je.
Dobili su studentski dom, stekla je prijateljicu Ivu. Dijelile su sobu. Dobra cura, i baš zato je Mirti bilo neugodno što joj često posudi koju kunu ili je nahrani konzervama i salamama koje su Ivini roditelji slali.
A Mirta kaput s umjetnim krznom i šal koji joj je baka štrikala.
Mama, znam da nemamo novca, ali pošalji mi barem malo krumpira i mesa, ako imaš, pisala bi majci krajem studenog kad bi joj nestalo novaca.
Mirta, vrati se doma. Dosta si se tamo mučila. U dućanu će te opet primiti. Novaca nemamo, krumpir kupujemo sitni kod Jurića, a o mesu smo zaboravili, odgovarala bi majka.
Od stipendije si Mirta mogla priuštiti samo svinjske repove. U repovima i nema mesa. Tri kosti jedna velika i dva hrskavca. Ali barem juha bude. Kuhala ih je u zajedničkoj studentskoj kuhinji, a cijela kuhinja bi mirisala na kiselo i bljutavo.
Do zime je postalo jasno od stipendije se ne može preživjeti. Dobra Iva bi pomagala i zbog toga je Mirti bilo još teže. Nije željela svoju sirotinju isticati. Zato je krenula tražiti posao.
Nećeš stići, imaš previše latinskog, pokušavala ju je razuvjeriti prijateljica.
Stići ću.
Latinski blok zamotala je u papir od novina. Već prvog dana rada shvatila je ako takne bilježnicu mokrim, prljavim rukama, raspast će se. Na stubištu bi je vadila iz džepa, pročitala nekoliko riječi, pa uz metlu ponavljala na glas. Zaboravljala je pri čišćenju gdje je i što točno radi. Pred očima su se redale slike s fakulteta.
Bilo je na fakultetu sličnih njoj, bez novca. Ali i onih drugih, kao s naslovnice.
Mirta, hoćeš razgledati Burdu?
Cure bi se skupile u učionici kat iznad, pogledavale je, u uskom crvenom ružu skrivale podsmijeh. Jedna u kožnom prsluku i nabranim hlačama, druga nemarno obučena u traper haljinu pruža joj časopis, a na licu: Neće ti pomoći, ali bar vidi kako bi se ljudi trebali oblačiti.
Njih se nije sramila, ali pred Ivom…
Smršavila je, nos joj je stalno curio, grlo boljelo, ali na predavanja je išla i bolesna. Prvu je godinu provela polubolesna, ali uspjela je polagati ispite s prolaznom ocjenom.
Što ste to s rukama? pitao bi profesor gledajući joj crvene zglobove.
Alergija, odgovorila bi.
Sad je samo trebala izdržati prvi semestar. Nitko joj nije mogao pomoći.
***
***
Ivan je dopremio robu iz tvornice u skladište. Vodio evidenciju robe. Iako nije morao, pomagao je radnicima istovarao kutije. Vrijeme je bilo sivo i bljuzgavo, ispod nogu snijeg i blato.
Odjednom začuje svoje ime. Netko ga zove. Okrene se. Na vratima je stajala djevojka, tanka kao dječak. Sivo kaputić, mršave noge u platnenim cipelama, razbarušena kosa koju je vjetar izbacio ispod kape, podsjećali su ga na ptičja pera.
Mirta? predao je kutiju i krenuo prema njoj. Mirta! Otkud ti ovdje? potpuno je zaboravio na pozdrav.
Ma, radim tu, neodređeno zamahne rukom.
Smješkala se. Možda njihovo poznanstvo od prije godinu dana nije ostavilo najugodniji dojam, ali ipak u velikom, bučnom Zagrebu sresti nekoga iz rodnog sela je uvijek lijepo.
Smiješio se i Ivan.
A majka je pisala da si upisala medicinu.
Jesam, kimnula je, I dobro mi ide. A ovo je samo usputni posao. Radi duše.
Polako mu je sjećanje složilo priču.
Pomaže li ti mama?
Pogled joj se spustio, lice joj se promijenilo. Požalio je što je pitao, odmah je shvatio da joj je to teško. Ali trudila se ostaviti dojam radosnog susreta.
Naravno. A i ja gledam, lice mi je poznato. Što vi tu radite?
Dovezao sam robu. Ne misli da sam istovarivač samo, pomažem ljudima.
A nisam ni mislila. Samo, drago mi je vidjeti nekog iz sela, pa sam te pozdravila. Idem sad, na autobus mi je, okrenula se, požurila.
Mirta, čekaj! A imamo auto, možeš pričekati… Gdje živiš?
U studentskom domu. Ne, žurim. Doći ću. Pozdravi mi mamu! mahnula je pretrčavši lokve, poput promrzle ptice.
Ivan je također otišao u dvorište, ali kad je provirio kroz ogradu, vidio je da Mirte više nema na stanici. Otišla je. Cijela je izgledala kao promrzla ptičica i sitnom građom, i bezbojnom, razbarušenom kosom, i mršavošću, i bijelim licem. Vidio je i njezine modre ruke.
S vremenom je sve češće mislio o njoj. Zbilja je uporna upisala medicinu. A pomaže li joj majka? Sumnjivo.
Treba reći, i kod Ivana se svašta promijenilo tijekom godine. Pronašao je djevojku, Gordanom, ali nije to bila veza za ozbiljan brak. Jednom je kod njega došla žena žaliti se na svog muža alkoholičara, radnika iz tvornice. Cijelo vrijeme su se razdvajali, pa opet mirili, tako su i njih dvoje započeli vezu bez prave budućnosti.
Ivan je shvaćao da to nije to ali rastati se od Gordane nikako nije uspijevao. Upravo je tada Gordana bila opet kod muža.
Dva dana nakon susreta s Mirtom, Ivan nije mogao pronaći mira. Na vikend je odlučio krenut će tražiti studenti dom medicine. Našao je zgradu, ali… Pokazalo se da su domovi na tom dijelu grada grupirani. Dobio je preporuku da obiđe sve jednu po jednu.
Dobar dan, je li ovdje živi Mirta Pranjić?
Vratare nisu uvijek bili ljubazni, ali imao je sreće.
Kod nas je. Što ste vi njoj?
Iz istog smo sela.
Vratarica je nazvala, ali iz sobe je izašla neka druga djevojka.
Dobar dan, Mirte nema. Na poslu je.
Poslu? Gdje radi?
Što vas to zanima?
Pa… znate, kod nas su nas dvoje htjeli spojiti, bio sam joj zamalo zaručnik kod kuće, nasmijao se, pa me zanima kako joj ide na faksu.
Smijao se, ali djevojka nije uzvratila smiješak. Gledala ga je ravno u oči, postalo mu je nelagodno.
Ide joj dobro na fakultetu. Ispite je položila bolje od mene za čitav bod. Stvarno želi biti liječnica, to joj je životni poziv!
Osjetio je u tome neki prkos, pa čak i ljutnju.
Pa baš mi je drago! Hoće li uskoro doći?
Ne znam. Nekad dođe rano, nekad kasno, bila je nešto nesigurna.
Ivan se stoga otvorio.
Znam da joj je mama bila protiv toga da studira. Pomaže li joj sada? Ne pomaže, jelda? Znao sam!
Sjeo je na klupu u hodniku.
Djevojka mu se primaknula, sjela.
Nema pomoći, baš ništa.
Zaledili ćete se, idem ja.
Pričekajte. U pravu ste. Mirti je teško. Ponedjeljkom i vikendom radi. A bolesna je cijelo vrijeme, ujutro jedva ustala. Govorila sam joj ali je tvrdoglava. Ne voli primati pomoć, baš nikakvu. Ja ću joj reći da ste svratili. Kako se zovete?
Ivan. Doći ću opet. Sutra je sigurno tu?
No vratio se prije. Usput kupio piletinu, čokolade, skupe namirnice, predao sve Ivi.
Niste trebali. Ona neće tuđu pomoć, ni od mene ne želi uzeti.
Recite da su iz sela poslali. Ja dolazim sutra navečer.
Do devet, kasnije vas neće pustiti.
Sutradan je sustigao Mirtu. Spustila se iz sobe, bolesna, grlo zavezano šalom, crvene oči, temperatura. U hodniku je bilo hladno, nije imao srca za dugačke razgovore poslao ju je natrag i otišao kupiti lijekove. Potrošio je pola plaće. Meda kupio, sirupa. Vratio se kod Ive. Ona je zahvaljivala.
I iznenadio se kad je, nakon par dana, doznao da Mirta opet radi.
Mislite da nisam nagovarala? Tvrdoglava je. Malo bolje i odmah bježi na posao. Boji se izgubiti taj posao. A sama jedva stoji, Iva je rekla žalosno, i sama slabog zdravlja. Kako će vodu vući po stepenicama? nespretno se izlanula, pa pogledala Ivana sa strahom. Ups, Mirta mi je zabranila govoriti.
Iva, gdje radi? Ako znaš, reci. Shvaćaš li da će se slomiti? Tako ćeš joj samo pomoći.
Rekla mu je adresu. Ivan nije čekao autobus, platio je taksistu i odjurio. Usput je psovao pod nosom. Tanto je ova tvrdoglava! Ali ni izbor nema, ako želi studirati.
Projurio je prva dva ulaza, u trećem je začuo da je unutra. Lagano se penjao stepenicama, dok nije došao iza čistačice; ona je, naviknuto, ustupila put stanaru, stisnula se uza zid. Činilo se da ništa više ne vidi pred sobom, zatvorila je oči na pauzi. On je zakoračio bliže, Mirta je iznenađeno otvorila oči, ali je opet nastavila s brisanjem. Umorna, bolesna, crvena od znoja. Ta ptica više nije znala letjeti.
Tada joj samo izvuče krpu iz ruku.
Daj ovamo. Da jednom i bude bez mrlja. Skini rukavice. Na klupu i ne miči se!
Taj odlučan ton je upalio. Mirta je žmirila, obrisala čelo, ali poslušala je i skinula rukavice. Ivan ih je navukao, oprao krpu, iznenadio se ledenoj vodi i bacio se ribati dalje.
Nakon pet minuta pogleda prema Mirti. Sjedila je sklupčana, glava nagnuta na zid, oči zatvorene. Dobro je, makar se odmorila. Skine svoju jaknu i prebaci joj je preko nogu, pa ode po novu vodu.
Zašto vam je topla voda zaključana? upita prolaznika.
Pitanje je za Peru iz osamnaestog stana.
Ivan ode na vrata Peri. Čovjek je bio nepristojan. Nije htio otvoriti toplu vodu.
Tko si ti da zahtijevaš nešto?
Cura vam pere stubište bolesna, u ledenoj vodi. Zar vam nije žao? Vani je zima, a vi zatvorili toplu vodu pod izlikom zajedničke štednje. Ako treba, platit ću iz svog džepa.
Nije uzeo novac. Ivan ga je uvjerio. Obećao je ubuduće otvarati toplu vodu za čišćenje.
Ivane, što ti to? Ajde, dosta, odmorila sam!
Ali Ivan je bio tvrd i ljutit. Krpu joj nije dao natrag. Izribao je i ovo stubište i koliko je trebalo još. Mirta se nije imala snage svađati.
Vozio ju je kući autom, gotovo je ugurao u vozilo.
Mirtice, što to radiš? Još si bolesna, sva noć si kašljala, veli Iva! Hoćeš umrijeti?
Dobro sam… Razumiješ, pola studenata bi dalo sve za ovaj posao. Ja…
Uopće ne bi trebala to raditi. Moraš učiti. Zar ti mama ne može okrenuo je glavu od prozora nije pristojno tuđu majku ogovarati.
Pogledala ga je tužno.
I sama sam prvo bila ljuta, Ivane. Ali… ne može ona. Ona je kao dijete. Ima ljudi, ne mogu shvatiti odgovornost oko nečega. Teško se snađe i s djecom, a kamoli sa mnom. Baka me odgojila, njoj sam bila… viška. Ona očekuje pomoć od mene, ne ja od nje.
Dobro. Prvi semestar ideš ovako, ali još pet godina te čeka.
Ma ne! Prva godina je najteža. Preko ljeta ću raditi, kasnije ćemo po bolnicama raditi uz faks. Samo da sad ozdravim, da izdržim, nakašljala se hrapavo.
Ivan je razbijao glavu kako joj pomoći. Novac ne prihvaća, hranu također. Srećom, lijekove su lako nabavljali, fakultet je bio medicinski i cure su znale što treba. Ivan je kupio sve što su im doktori preporučili.
Našao je način. Dogovorio se s Ivom: kad god Mirta krene na čišćenje, ona ga nazove. Imao je broj i na poslu i u stanu. Onda bi muški priskočio, nabavili su još jednu krpu, zajedno čistili. Topla voda, bračna atmosfera, razgovori, radili brže i veselo. Sve bliži kroz bizarnu rutinu.
A posao, Ivane? Što kažu tvoji?
Ja sam ekspeditor, mogu nestati malo svaki tjedan, nitko ne vidi razliku.
Ekspeditor čisti stubište. Zašto to radiš, Ivane? pitala je tužno.
Zovi to šefovom pomoći. Imam pravo pomoći svojoj iz sela.
Jednom nakon zajedničkog posla pozove ih k sebi. Mirta odbije, pa pozove nju i Ivu istovremeno. Pristale su za vikend, donijele kolač da se ne dođe praznih ruku, iako im je kolač već čekao.
Sjedi veselo, puno smijeha.
Mirta, znaš li kako mi se Ivan predstavio? Tvrdio je da je tvoj zaručnik, smijala se Iva.
Istina, bila je kod nas ta priča, osmjehnula se Mirta, Ali od mene zaručnice baš i nema. Moja miraz je metla i krpa za stubište.
Ja bih bez problema oženio i s takvim mirazom, izleti Ivanu.
Zastali su svi. Ivan se ukočio. O, pokvario je sve! Mirta je preozbiljna kad je u pitanju njena samostalnost. Srećom, Iva je spasila situaciju.
U tom slučaju ja sam kuma! Imamo roba, tražimo mladu! Mirta, jesi li spremna postati nečija supruga, ha? šalila se, ali nije se smiješila, ozbiljno gledala prijateljicu, Mirta?
Duboko je uzdahnula, pogledala Ivana. Tad je shvatio da nije trenutak neozbiljan mora ga zgrabiti.
Mirtice, uhvati je za sitnu ruku, Udaj se za mene. Ne obećajem kule i gradove, ali… studirat ćeš, dobro zarađujem, nije tu stvar… U zadnje vrijeme o ničem drugom ne mislim. zastane, postane mu neugodno zbog osjećajnosti, pa se nasmije Vrijeme mi je za ženidbu već. Mama bi bila presretna.
Mirta se osmjehnula.
Da? Mirta, da? nagnula se Iva.
Ja Razmislit ću.
Ivan je bio sretan. Mala pobjeda. Znao je da ima još puno što reći, da im prave riječi još nisu došle, ali zar su riječi važne? Djela govore više.
Mjesec dana kasnije Mirta je rekla da. Ptičica trepetava, slobodna i usamljena, kao i on, napokon je našla svoje gnijezdo. Tako je Ivan osjećao. I želio je svim srcem da joj to zbilja bude pravi dom. Volio ju je iskreno.
Opet je zamišljao kako navečer sjede u kuhinji, prisjećaju se zajedničkog djetinjstva iz sela, djeci prepričavaju o selu, vode ih baki na selo.
Znaš, Mirtice. Nije li bilo dobro što sam dolazio u selo zbog tog svatovstva? Da me nisi imala za zaručnika, bi li me uopće primijetila u Zagrebu? Prošla bi kraj mene. Ovako…, grlio ju je, svoju malu ptičicu, da je više nikad ne izgubi.
Jučer nisam mogla prijeći preko mokrog poda u dućanu. Spremačica je čistila. To će mi ostati zauvijek, zar ne?
Ne znam, jednostavno si takva. Oduvijek sam želio curu iz svog sela za ženu. Neka je onda to svatovstvo bilo sretno. Majke su nas dobro spojile.
I tako je Mirta shvatila život nije lak, ali uz dobrog čovjeka, svaka prepreka postaje lakša. Nikada ne treba bježati od borbe i poštenja, jer prave vrijednosti uvijek pronađu put do srca onih koji ih znaju cijeniti. Kad život donese oluju, važno je imati nekog za ruku tada i najslabija ptičica pronađe svoje gnijezdo.
