Skupila sam torbu. Živjet ću kod mame. Dosta mi je ove bagre – rekao je Tomislav, a da nije ni pogledao Tenu i Luku, koji su se ukočili u hodniku.
Stajali su s ruksacima, tek što su se vratili iz škole, i prvi put u životu čuli da ih otac nije nazvao djecom, nego smetnjom vlastitom miru. Riječ “bagra” ostala je visjeti u zraku predsoblja – teška, tutnjava i ljepljiva, poput prolivenog sirupa na linoleumu.
Tomislav je stajao nasred hodnika, teško spustivši uz nogu golemu sportsku torbu, kao da je to njegova ugušena savjest.
Zapravo, posljednjih mjeseci moj muž je umarao isključivo selektivno. Za to da kauč utisne u stanje hamaka – snage je bilo. Za beskrajno skrolanje vijesti – također.
Za žestoku svađu s nepoznatim kolegom na internetu o sudbinama svjetske ekonomije – molim, energija je ključala. Ali provjeriti Luki zadatak o brzini dvaju vlakova ili saslušati Tenu nakon plesnog kružoka – tu bi kod “hranitelja” nastupila iznenadna energetska blokada. Svoj je umor nosio poput teške krune, zahtijevajući da se pred njim razmaknu, govore šapatom i posluže večeru točno po rasporedu.
– Drago mi je, care – rekla sam mirno, prekriživši ruke na prsima. Histeriju nisam namjeravala prirediti. – Samo ne zaboravi bušilicu.
Tomislav je trepnuo. Očito je očekivao da ću mu sad pasti oko vrata, početi otimati torbu i zaklinjati se da će djeca odsad hodati po špagi, a ja ću prestati tražiti da iznese smeće.
– Već su veliki – bacio je navlačeći jaknu i opravdavajući svoj bijeg. – Ništa im neće biti ako par dana ostanu bez oca. A ja nisam od željeza.
– Naravno da nisi od željeza – kimnula sam. – Željezna nam je samo stara sistemska jedinica ispod stola, i ta zvecka. Sretan put u toplice kod mamice.
Kad su se vrata za njim s treskom zatvorila, u stanu je postalo neprirodno tiho. Otišla sam u kuhinju izvaditi sok iz hladnjaka. Luka je sjedio za stolom, besmisleno čačkajući prstom po stolnjaku.
– Mama, ako sam ja bučan, hoće li tata sad uvijek odlaziti? – upitao je sin, ne mene, nego negdje u strop.
I tada mi je sva ironija na trenutak zapela u grlu. Šala je nestala. Jedno je ratovati s odraslim muškarcem za pravo na odmor, drugo je vidjeti kako tvoje dijete pokušava utrpati sebe u okvire očeve udobnosti. Prišla sam, zagrlila ga za ramena i odlučno rekla:
– Tata nije otišao zato što si bučan. Nego zato što je zaboravio kako se bude odrastao. I mi ćemo to riješiti.
Te večeri naručili smo pizzu. Nisam stajala za štednjakom pripremajući komplicirano meso na francuski način. Nisam glačala košulje za sutra i nisam slušala nezadovoljno gunđanje s kauča o tome kako se u ovoj kući nemoguće opustiti nakon posla. Mirno sam dovršila svoju narudžbu na laptopu, dobila uplatu na karticu i odjednom shvatila paradoksalnu stvar: bez muške prisutnosti koja zahtijeva stalno opsluživanje, u kući se lakše disalo. Konstrukcija našeg domaćinstva izgubila je jedan važan dio, ali je stajala samo ravnotežnije.
U međuvremenu je “ekspedicija na Mars bez skafandera” u liku Tomislava stigla na odredište.
Ruža, moja draga svekrva, nije zvala Tomislava k sebi iz slijepe majčinske sažalosti. Bila je to nevjerojatno praktična žena. Ako se sin posvađao sa ženom i “privremeno oslobođen obitelji” – znači da se može iskoristiti u prave svrhe. Zamka Ruže se zatvorila s neizbježnošću giljotine već sljedećeg jutra.
Prvo ga je nahranila pogačicama, sažaljivo jadajući nad njegovom “mršavošću”, a onda je izvadila list papira. Popis poslova.
Tomislav me nazvao u srijedu. Po odjeku se čulo da stoji na betonskom podu.
– Irena… – glas mu je bio kao u ranjene čaplje. – Natjerala me da popravljam pod na balkonu. A sutra idemo na vikendicu. Palo joj je na pamet čupati stari panj i izvlačiti gluposti s tavanice.
– Promjena aktivnosti je najbolji odmor! – veselo sam odgovorila. – Pa ti si išao zbog mira? Uživaj u tišini i fizičkom radu.
Pobjegao je treći dan.
Uvalio se u naš hodnik petkom navečer – zgužvan, smrdio na prašinu, stare daske i potpuni poraz. Bacio je svoju torbu na pod s tako teškim zvukom kao da je u njoj donio cigle s vikendice.
– Gladan sam kao vuk – objavio je Tomislav skidajući tenisice. – Što je za večeru?
Očekivao je da je kazna gotova. Da ću sad radosno pojuriti štednjaku grijati juhu, zaboraviti sve uvrede, a djeca će istrčati s kricima sreće.
Izašla sam iz kuhinje, polako brišući ruke ručnikom. Iza mojih leđa nečujno se pojavila Tena.
– Bok, tata – rekla je kći ravno, ledenim glasom. – Jesi se odmorio od nas?
Tomislav se trznuo od iznenađenja. Njegov pripremljeni osmijeh umornog, ali velikodušnog gospodara trenutno se ukiselo i izgubio negdje u visini ovratnika.
– Nisi otišao zbog buke, Tomislave – rekla sam gledajući ga ravno u oči. – Otišao si od odgovornosti. A vratio se nisi obitelji, nego večeri. Zato večeras nema večere za tebe.
Otvorio je usta da protestira, ali je tada zazvonio moj telefon na komodi. Na ekranu je pisalo: “Ruža”. Bez oklijevanja sam pritisnula na zvučnik.
– Irenice! – veselo je zacviljela svekrva. – Moj bjegunac se vratio? Nemoj ga maziti! U nedjelju neka opet svrati, ormar u hodniku još nije sastavljen, vrata vise na čestoj riječi!
Šutke sam prekinula poziv.
Tomislav je problijedio kao da su mu upravo uručili poziv za drugu građevinsku smjenu zaredom. Spoznaja da kod mame on nije voljeni, umorni sinčić, nego besplatna radna snaga s obiteljskim popustom, odrazila mu se na licu u čitavoj paleti iskrene žalosti.
– Pa ja sam došao doma! – pokušao je vratiti sebi srušenu krunu, povisivši glas i koračajući prema meni. – Imam pravo leći i odmoriti se u svom stanu!
– Stan je bio moj predbračni – meko, ali s toliko čelika da je zazveckalo ključevima u bravi, podsjetila sam.
I njegove riječi “došao sam doma” odmah su povisile u zraku kao neslana šala. Čini se da se Tomislav prvi put u svim godinama braka sjetio te činjenice, ne iz računa režija, nego iz mog tona. Nadmenost ga je posve napustila. Stajao je usred hodnika – nikome nepotreban odmornik, od kojeg su se odmorili svi.
– Večeras ovdje ne spavaš, Tomislave – rekla sam, odbrojavajući svaku riječ. – I ne vladaš kaučem. Želiš se vratiti u obitelj – počet ćeš ne s večerom. Počet ćeš s razgovorom s djecom, s isprikom i obiteljskim psihologom.
Tena se šutke okrenula i otišla u svoju sobu. Škljocaj zatvorene brave odzvanjao je u tišini hodnika glasnije od bilo koje svađe. To je bio udarac od kojeg ne štiti nijedna torba s odjećom.
Tomislav je zbunjeno prebacio pogled na mene, kao da očekuje da ću se sad nasmijati i reći da je to šala. Ali nisam se smijala.
– Ključeve na ormarić, Tomislave – rekla sam. – I zatvori vrata čvršće. Promaja kod nas nije počela s hodnika, nego od onog trenutka kad si djecu nazvao bagrom.
