Uoči Nove godine čovjek posebno želi vjerovati u čuda. Danas želim podijeliti priču s doista mističnim završetkom.
U garsonijeri u kojoj je živio Vjekoslav Petrović smrdjelo je na jeftine instant rezance i na ustajalu usamljenost.
Vlasnik je sjedio kraj prozora u jedinoj preostaloj fotelji i gledao u praznu ulicu.
— Što sad? — mrmljao je sam sebi. — Od čega ćeš živjeti?
Posla nije bilo već šest mjeseci. Žena Vesna otišla je susjedu prije mjesec dana. Ponijela je sve, čak i mačku Micu koju su pokupili prošlog proljeća.
— Ne želim te gledati — rekla je na odlasku. — Od tebe zaudara na rakiju već od jutra.
A što je drugo mogla reći? Istina je.
Danas Vjekoslav nije ni dotaknuo bocu – jednostavno nije imao novca. Posljednjih dvadeset eura potrošio je na proklete rezance.
Iznenada se iz hodnika začulo jadno mijaukanje.
— Opet susjedova mačka — mahnuo je rukom Vjekoslav.
Ali mijaukanje nije prestajalo. Štoviše, postajalo je sve upornije.
Vjekoslav je ustao, prišao vratima, prislonio uho.
— I što ti hoćeš? — promrmljao je otvarajući vrata.
Na stubištu je sjedio sivi mačak. Mokar, čupav, prljave dlake. O vratu mu je visila istrošena ogrlica.
Mačak je podigao glavu i pogledao Vjekoslava ravno u oči.
— Odlazi — umorno je mahnuo rukom Vjekoslav. — Ni ja nemam što jesti.
Ali mačak nije odlazio. Prišao je bliže, protrljao se uz noge.
Vjekoslav se sagnuo, promotrio ogrlicu. Na maloj istrošenoj pločici bilo je izgrebano: „BORIS“.
— Boris? — začudio se Vjekoslav. — Čudno ime za mačka.
A mačak je glasno mijauknuo, kao da potvrđuje.
Prva dva dana Vjekoslav je pokušavao otjerati nepozvanog gosta. Ali Boris nije odustajao. Sjedio je pod vratima, mijaukao, grebao. A kad bi Vjekoslav izašao u trgovinu, mačak ga je slijedio u stopu.
— Što si se, prilijepio za mene? — upitao je Vjekoslav treći dan, gledajući u sive oči.
Boris je preo u odgovor.
— U redu, uđi. Ali samo privremeno. Dok ne nađemo vlasnika.
U stanu se mačak ponašao čudno. Nije istraživao teritorij, kao što to obično čine životinje. Odmah je otišao do prozora, skočio na prozorsku dasku i ukočio se, gledajući van.
— Što gledaš? — upitao je Vjekoslav.
Boris nije odgovarao. Samo je sjedio i gledao u daljinu.
Tjedan dana kasnije Vjekoslavljev život počeo se mijenjati.
Prvo se dogodilo nevjerojatno – nazvali su ga s bivšeg posla.
— Vjekoslave Petroviću? — začuo je poznati glas šefa. — Ovdje Igor Semenović. Imam razgovor.
Vjekoslavu se sledila krv. Vjerojatno žele naplatiti štetu za onaj kobni dan kad je došao pijan na posao.
— Slušam — promuklo je odgovorio.
— Ukratko. Otpustio sam majstora Petrovića. Pokazao se neodgovornim. A sutra mi dolazi inspekcija, trebam predati objekt. Hoćeš li pomoći?
— Igore Semenoviću, mislio sam da ste ljuti na mene.
— Kakva ljutnja! Dobar si ti čovjek, samo te život pritisnuo. Hoćeš li sutra izaći?
Vjekoslav je pogledao Borisa. Mačak je sjedio na prozorskoj dasci i preo, ne okrećući se.
— Hoću — odlučno je rekao Vjekoslav.
Posao je išao kao po loju. Ruke su se sjećale svakog pokreta, oko je hvatalo najmanje nedostatke. Pred večer objekt je bio gotov.
— Pa da! — oduševio se Igor Semenović. — Za jedan dan napravio si ono što je Petrović mučio tjedan dana.
— Iskustvo — skromno je odgovorio Vjekoslav.
— Iskustvo je dobro. Vrati se na posao. Samo uvjet – ni kapi alkohola na radnom mjestu.
— Shvatio sam.
Kod kuće Vjekoslav je odmah prišao Borisu.
— E, prijatelju, kako si? Posao sam našao. Sad ću te hraniti.
Mačak se okrenuo i pogledao Vjekoslava. U žutim očima bljesnulo je nešto poput odobravanja.
A tjedan dana kasnije dogodilo se novo čudo.
Vjekoslav je išao s posla kad je ugledao poznatu figuru na ulazu u zgradu. Vesna. Stajala je s koferom i plakala.
— Što se dogodilo? — prišao joj je.
— Vjeko — jecnula je. — Mogu li k tebi? Sergije me izbacio. Rekao je da se već наигpao.
Vjekoslav je pogledao uplakanu ženu. Prije mjesec dana na koljenima bi je molio da se vrati. Sada je osjećao samo sažaljenje.
— Uđi — tiho je rekao. — Hoćeš čaj?
— Hoću. A čiji je ovo mačak? — začudila se Vesna ugledavši Borisa na prozorskoj dasci.
— Moj je sad. Zove se Boris.
— Sjećaš se Mice? Odvezao sam je mami. Sergije ne voli mačke.
— Jasno.
Sjedili su u kuhinji i pili čaj. Vesna je pričala o životu sa Sergijem, ispričavala se, molila oprost. Vjekoslav je slušao i mislio kako je čudno – nije bilo ljutnje. Bila je samo umornost.
— Vjeko, hajde ispočetka? — rekla je. — Znam da sam bila budala. Ali nekad smo se voljeli.
Vjekoslav je pogledao Borisa. Mačak je sjedio u istom položaju i gledao kroz prozor.
— Znaš, Vesna — polako je rekao Vjekoslav. — Opraštam ti. Čak te i razumijem. Stvarno sam se tada propio. Ali ne mogu vratiti sve.
— Zašto? — Vesna ga je začuđeno pogledala.
— Zato što sam postao drukčiji. I ti si drukčija. Mi smo već stranci.
Vesna je još glasnije zaplakala.
— Ali mogu te ostaviti da prenoćiš — dodao je Vjekoslav. — A sutra ćemo ti pomoći naći stan. Sad imam posao, pomoći ću s novcem neko vrijeme.
Te noći spavali su u različitim sobama. Boris cijelu noć nije odlazio od Vjekoslava, ležao je pokraj njega i preo.
Ujutro, kad se Vesna spremala otići, zastala je na vratima.
— Vjeko, stvarno si se promijenio. Postao si nekako jači.
— Možda.
Još mjesec dana kasnije Igor Semenović ponudio je Vjekoslavu da postane poslovođa.
— Vidiš kako te dečki poštuju. I rade s tobom bolje.
— Razmislit ću — odgovorio je Vjekoslav.
Kod kuće je prišao Borisu.
— Što kažeš, prijatelju? Da prihvatim?
Mačak se okrenuo i pogledao ga. U očima je bila neka tuga.
— Što ti je? — zabrinuo se Vjekoslav. — Bolestan si?
Boris je tiho mijauknulo, na poseban način. Ne kao prije.
Te noći Vjekoslav se probudio od čudnog osjećaja. Mačak je ležao pokraj njega na jastuku i gledao ga ravno u lice.
— Što ti je, Boris?
Mačak je pružio šapu i nježno dotaknuo Vjekoslavljev obraz.
— Boris, plašiš me.
Ujutro se Vjekoslav probudio sam.
Boris je nestao.
Vjekoslav je pretražio cijeli stan, cijeli hodnik, dvorište. Zalijepio je plakate s Borisovom fotografijom, nazvao sva skloništa. Mačka nije bilo nigdje.
— Ne može biti! — vikao je pretražujući ulice. — Prozori su bili zatvoreni! Vrata zaključana!
Ali Boris se rasplinuo, kao da ga nikad nije ni bilo.
Tri dana Vjekoslav nije mogao jesti. Sjedio je kraj prozora i čekao. Možda će se vratiti?
Četvrti dan nazvala je žena. Rekla je da će o mačku govoriti samo na sastanku.
Sat kasnije već je stajala na pragu:
— Vjekoslave Petroviću? Zovem se Nina Borić. Javljam se na oglas. U vezi mačka.
— Jeste li vidjeli Borisa? — trgnuo se Vjekoslav.
— Mogu li ući? Teško mi je dugo stajati.
Vjekoslav je pustio ženu u sobu. Sjela je u fotelju, teško uzdahnula.
— Mladiću, recite mi, molim vas, kako je izgledao vaš mačak.
Vjekoslav je opisao Borisa – siv, žutih očiju, na ogrlici pločica s imenom.
Nina Borić je kimnula.
— A kad vam je došao?
— Prije dva mjeseca. Po kiši. Mokar, gladan.
— Jasno — žena je zašutjela. — Recite, promijenio li se vaš život nakon njegova dolaska?
— Promijenio — iskreno je odgovorio Vjekoslav. — Jako. Našao sam posao, razriješio s ženom. Kao da se sve posložilo.
Nina Borić se tužno nasmiješila.
— Znate, mladiću. Boris je bio moj mačak. Umro je prije pola godine. Od starosti. Proživio je četrnaest godina.
Vjekoslav se ukočio.
— Što govorite?
— Oduvijek je bio poseban. Od malena. Osjećao je ljude. Nisam luda, ako tako mislite. Samo se ponekad dogode stvari koje se ne mogu objasniti.
— Ali kako, zašto…
— Boris je za života često bježao iz kuće. Znala sam ga naći na najneočekivanijim mjestima. Kao da je znao gdje je potrebna pomoć. Dolazio bi usamljenim ljudima, bolesnima. Pomagao im da se izbore s nevoljom. A onda bi se vratio kući.
Vjekoslav je slušao, ne vjerujući vlastitim ušima.
— Nakon njegove smrti često sam mislila – pa zašto nije mogao ostati? Toliko ljudi još treba pomoć.
— I vi mislite da je on, da je to stvarno bio on?
— A vi mislite da nije? — Nina Borić ga je pažljivo pogledala. — Obični mačkovi se tako ne ponašaju. Obični mačkovi ne nestaju iz zaključanih stanova.
Vjekoslav je prišao prozoru.
— Što sad da radim? — tiho je upitao.
— Živi — jednostavno je odgovorila Nina Borić. — Živi dobro. Boris te naučio da ponovo vjeruješ u sebe. To je bio njegov dar.
— A ako opet posrnem? Počnem piti?
— Nećeš — rekla je žena. — Sad znaš da možeš biti drukčiji.
Nakon odlaska Nine Borić Vjekoslav je dugo sjedio kraj prozora. Sunce je zalazilo, bojeći nebo u rumenilo.
— Hvala ti, prijatelju — šapnuo je u prazninu.
I odjednom mu se učinilo – lagani povjetarac pokrenuo je zavjesu. Kao da je netko nevidljiv mijauknulo u odgovor.
Tjedan dana kasnije Vjekoslav je prihvatio ponudu da postane poslovođa. Još mjesec kasnije upoznao je ženu u autobusu – vozila je na liječenje lutalicu mačku.
— Lijepa je — rekao je Vjekoslav gledajući trobojnu mačku.
— Da, ali nema vlasnika — tužno je odgovorila žena. — Ja sam Ana, inače.
— Vjekoslav. A što ako vlasnik postanem ja?
— Vi?
— Pa, ako nemate ništa protiv.
Ana se nasmijala.
— Nemam. A kako ćete je nazvati?
Vjekoslav je pogledao u žute oči mačke.
— Borisava. U čast jednog dobrog mačka.
Negdje visoko na nebu sivi mačak po imenu Boris zadovoljno je preo. Njegov posao bio je završen.
Vjekoslav je ponovo povjerovao u život. I u to da se čuda događaju onima koji su spremni prihvatiti ih.
A to je, valjda, prava čarolija.
Kažete – tako ne biva? Možda. Ali želim vam da u teškim trenucima ipak sretnete svog „Borisa“.
