Moja mama. Tako jednostavno zapisana rečenica, no osjećaj iza nje je sve samo ne jednostavan. Mama je žena tvrdoglave naravi, reklo bi se danas toksična. Imala je šezdeset i nešto godina, a ja trideset i sedam. Dugo već živim sama, u svom malom, toplom stanu na Trešnjevci. Vrtim mjesečne rate kredita, radim, pokušavam složiti privatni život, ali nekako ne ide. Pa kako bi i išlo s takvom majkom? Toliko pogrešaka u odgoju, toliko prelaženja svih granica i omalovažavanja mene kao osobe. Grubosti je bilo, nerazumijevanja. Njena krivica je jasna.
Mama je ostala u starom stanu. I zapravo to i nije pravi stan, nego dvije sobice u radničkom domu u Novom Zagrebu koje je prije mnogo godina dobila preko firme, pa ih kasnije otkupila. Dva mala, dobra sobička, malo zastarjela mama nije imala volje raditi veće popravke, a niti novca. Sve je ostalo kako je nekad bilo. Čisto, ali jednostavno.
Mama bi dolazila k meni. Što će na penziji? Dolazila, i svojim prigovaranjem, nervozom kvarila mi život. Ispitivala me o ljubavi kad ću se udati, zašto ne idem van, kako tako neuredna mislim naći nekoga, i sve u tom tonu. U hladnjak zaviri, u lonac baci oko, premeće stvari u ormaru. Zna prespavati, a tada mi krade san svojim hrkanjem jer stan je jednosoban i čak ni vrata nije moguće zatvoriti. Prepričavala je svoje dosadne priče, uvijek iste, kao kakva zaboravna Šeherezada: tko je što rekao, tko se razveo, koga su otpustili, tko je završio u bolnici nije mi dala da u miru prespavam.
Jedva sam izdržavala te posjete i često smo se svađale. Ali sve bi opet sutra bilo isto. Jedna siva, beskrajna hrvatska tisuću i jedna noć Čitala sam knjige o odvajanjima, o tome kako postaviti granice prema roditelju, kako naučiti reći ne, kako postati odrasla žena. Pričala sam o tome s prijateljicama. Svi su mi govorili ono što i u knjigama piše trebam prekinuti taj začarani krug, zamijeniti brave, blokirati mamu, započeti svoj život. Ovako nikad neću pronaći ni ljubav, ni sreću, ni zadovoljstvo.
I jednog dana, nakon njene nove grube riječi, skupila sam hrabrost i izbacila je iz stana: Idi kući, makni se, ne dolazi više ovdje, dosta mi je! Rekla sam to hladno, odlučno, nakon još jedne svađe. Mama je stajala zbunjena, pokušala se svađati, ali ja sam šutjela, prekriženih ruku. Otišla je u predsoblje, navukla kaput, zgrabila svoju veliku staru torbu, stavila onu ružnu kapu na glavu. I otišla, mrmljajući uvrede. Bila je potpuno zatečena, ali otišla je.
Ja sam slavodobitno zaključala vrata. Trebam promijeniti bravu, mama ima ključ jer mi zalije cvijeće kad sam na moru ili provjerava stan. Ali to je sada gotovo. Glavni izvor mojih muka riješen! Sad će uslijediti sloboda i sreća.
Željela sam osjetiti olakšanje. Lakoću. Ali nije išlo. Pogledala sam kroz prozor. Žuto svijetli ulična lampa. Snijeg pada i pada u tom svjetlu, leti zlatna prašina. Ulica pod snijegom, a uz stazu ide moja mama. Sa petog kata mi je izgledala malena, kao djevojčica. Pogrbila se, valjda od hladnoće. Možda plače? Kaput joj cijeli već bijel od snijega. Ide i polako izlazi iz kruga svjetla pod lampom, nestaje u tami. Sasvim sama.
Sjetila sam se kako sam kao dijete gledala kroz prozor, čekala mamu. Koliko mi je tad bilo teško bez nje. A onda bi iz tame došla mama, i činilo se čudesnim. Ako dovoljno dugo čekam, uvijek bi se pojavila. Dolazila je s posla, užurbano. Tata nam je rano otišao, bile smo samo mama i ja.
Ono malo dijete bilo je često samo. Ali čekanje nije bila usamljenost. Kad nešto ili nekoga čekaš, nisi sam.
Mama bi dolazila, u torbi donosila topli pecivo iz dućana. Skidala bi zameteni kaput, grlila me. Istodobno bi prigovarala što su igračke svud naokolo, što su bojice razasute. Zagrijala bi juhu i život se ponovno pokretao. Dobar život. S mamom.
Igrale smo se, šetale, šivala mi je haljinicu za Božić, vodila me ljeti na more na Hvar, učila učiti, peglala haljinice, kupila prve lakirane cipele, plakala na školskoj priredbi i kasnije na maturi. Poljubac za laku noć. Marama s kojim sam spavala mirisala je na mamu. A mama je odrađivala drugu smjenu u tvornici. I ona mi je pomogla kupiti ovaj stan, dala sve svoje ušteđevine. Sad mi je to iznenada sinulo.
Prisjetila sam se i njenih priča o siromašnom djetinjstvu u Zagorju. Kako su kuhali juhu na tjedan dana, krpali čarape, kako je otac otišao s drugom, kako je živeći u učeničkom domu na vikend išla kući. U sedamnaestoj je ostala siroče pa je krenula raditi. Malo je lijepih uspomena. Ali moje ih sjećanje sada odjednom pronalazi…
Eh, nije sada ni važno što sam se sjetila. U minutu može navrijeti nevjerojatno puno toga… A sad moja mama odlazi. Sveg dalje, sve sitnija. Onda sam naglo otvorila prozor i kao dijete viknula: Mama! Mama!
Mama se okrenula. Čula me. Stala je pod snijegom i čekala dok nisam brže-bolje navukla kaput i izletjela van k njoj. Vikala sam: Mama! Mama!, kao trogodišnja djevojčica. Eto ti te ovisnosti! Nisam, zapravo, uspjela odvojiti se.
Potrčala sam i zagrlila svoju mamu koja je izgledala kao snjegović prekriven snijegom. I tako smo se zajedno vratile kući, iako je osjećaj slobode bio na dohvat ruke! Trebala sam samo ne gledati kroz taj prozor, napraviti distractivnu vježbu ili ispisati osjećaje na papir.
Ma kakve osjećaje! Osjećaš ih, ne pišeš ih uvijek. A teško ih je i objasniti, ponekad nemoguće. Jer to je tvoja mama, a ne neka iz knjige. I tvoja bol, ne iz pametnog članka. To je nešto sasvim drugo. Mamu ne možeš promijeniti. Kao što ne možeš od mačke napraviti psa, ni mjeseca Sunce.
I tako smo se šuljale natrag kroz mećavu prema stanu, stisnute jedna uz drugu, svjetlom lampe pred nama. Mama je tiho plakala, meni je lice bilo mokro od topljenja snijega. Došle smo doma, sjele na kauč, gledale neki stari hrvatski film. Bilo je toplo. Premda to nije pravilno. Ali tko zna kako bi trebalo kad je riječ o najbližoj osobi? Kako možeš pustiti da ode u mrak, tako malena, nemoćna i tvoja? Nitko je drugi ne treba. Kao što možda ni tebe nitko baš ne treba? Otjeraš onoga kojem si potrebna, i ako nije došao nitko novi za cijeli život hoće li doći sada?
Nije puno onih kojima smo stvarno potrebni, evo što vam mogu reći. I nisu uvijek to idealni ljudi. Evo, i to dajem na znanje, pošteno.
A godinu dana poslije, mama je ipak otišla. Zauvijek. Sama, onamo gdje svi jednoga dana idemo. Odjednom je srce zastalo, kao stari sat.
Oslobodila sam se njene kontrole. Njena hrkanja dvaput tjedno, prigovaranja, beskrajnih dosadnih priča, pitanja o privatnom životu. Ali i njenog zagrljaja, poljubaca, trapave nježnosti i vječne odanosti. Tople ljubavi.
Ponekad se sve to spoji, zalijepi kao plastelin, i nemoguće je odvojiti jedno od drugoga. Ali topline i svjetla ipak ima više. Sve je to ljubav… i mama.
Sad stojim kraj prozora nakon povratka s pogreba. Gledam žuto svijetlo pod lampom, bijelo-zlatni snijeg. Nema nikoga. Nitko ne ometa mir. Nitko ne dolazi ni ne odlazi uz stazu. Iako mi se na trenutak pričinilo! Instinktivno otvorim prozor, poželim viknuti: Mama!, ali to je samo bio osjećaj…
I sve je to, možda, pogrešno. I mama je griješila. I ja. Trebalo je drugačije. Ali ljudi nisu vječni. Svaka priča je različita, i bajke i stvarni život. I ljubavi su razne, odnosi još zamršeniji.
Svijetli lampa, snijeg pada, zima traje. Tako je lako kriviti bliske ljude za vlastite neuspjehe. Ali nije to uvijek pošteno. Kad te voljena, zamorna, teška osoba napusti, više nikog nema za optužiti. Ostaje samo ljubav, kajanje, tuga, praznina za koju ne vjerujem da se ikad može zakrpati.
Život nas sam odijeli od onih koje volimo. I na koje smo znali biti bijesni. Razdvaja nas zauvijek. Gledamo u prozor, na more, u tamu gdje je nestao onaj naš… Onaj koji je bio toliko kriv prema nama.
