Subotnje jutro obećavalo je Matei miran dan za sebe. Marko je otišao još u zoru, a ona je tek natočila prvu šalicu kave kad je telefon prekinuo tišinu pozivom svekrve.
— Matea, evo, Vjera će sad doći, — glas Tamare zvučao je posve obično. — Preuzmi od nje Slavka i Dašu, budi s njima do večeri.
— Tamara, pričekajte, — Matea je odmaknula šalicu. — Danas ne mogu. U dvanaest imam dogovorenu konzultaciju preko video veze, onda trebam…
— Kakva konzultacija, Matea, — prekinuo ju je glas u slušalici. — Odgodi. Vjeri je stvarno potrebno.
— Ali nitko me nije pitao, — govorila je Matea blago, trudeći se ne zaoštriti. — Shvaćate, da smo se unaprijed dogovorili, mogla bih sve isplanirati. Ovako – nezgodno je.
— Nezgodno joj je, — frknula je svekrva. — Zovem te, obavještavam te. Vjera je već krenula. Gotovo, spremi se, stiže za petnaest minuta.
— Tamara, — Matea je duboko udahnula. — Pomogla sam Vjeri nekoliko puta kad je bila bolesna. Učinila sam to dobrovoljno. Ali to ne znači da sad moram odbaciti svoje obveze na prvi poziv.
— Kakve ti obveze? — glas svekrve postao je oštriji. — Marko radi, ti sjediš kod kuće. Mlada, zdrava, cijeli život si se bavila djecom – podizala si svoju braću. Što ti znači jedan dan s nećacima?
— To što sam pomagala odgajati mlađu braću ne čini me vječnom dadiljom za tuđu djecu.
— Tuđu? — Tamara je gotovo zastenjala od negodovanja. — To su djeca tvoje zaove! Tvoja su rodbina!
— A ta rodbina ima oca, dvije bake i dva djeda, — Matea je nastojala držati miran ton. — Zašto baš ja?
— Zato što tako treba, — odsjekla je svekrva. — Gotovo, spuštam slušalicu. Čekaj Vjeru.
Zvučni signali udarili su joj u uho. Matea je spustila telefon i nekoliko trenutaka gledala u ekran. Zatim je nazvala muža.
— Da, Matea, — glas Marka zvučao je odsutno, u pozadini se čula buka. — Što se dogodilo?
— Tvoja sestra vozi mi djecu, — rekla je. — Bez mog pristanka. Upravo me nazvala tvoja majka i suočila me s činjenicom.
— Pa što? — Marko očito nije shvaćao problem. — Provedi vrijeme s njima, ništa strašno.
— Marko, imala sam planove za danas.
— Matea, kakvi planovi? Pomozi sestri – onda će i ona tebi pomoći. Tako biva u obiteljima.
— Ona nije tražila pomoć, — glas Matee ohladio se. — Nije pitala je li mi zgodno. Samo vozi djecu i gotovo.
— Pa odgodi svoje stvari, — Marko je počeo gubiti strpljenje. — Shvaćaš da je lakše pristati nego se svađati sa svima?
— Znači, ti nećeš razgovarati s njom? Nećeš joj reći da se tako ne radi?
— Matea, sad sam zauzet, stvarno. Riješi to sama, u redu? Nemoj komplicirati.
— Riješit ću, — rekla je Matea tiho. — Samo se nemoj poslije ljutiti.
— Na što da se ljutim? — Marko se već isključivao. — Sve, bok, navečer ćemo razgovarati.
Zvono na vratima oglasilo se za deset minuta. Matea je otvorila i ugledala Vjeru – ova je već u hodnik gurala petogodišnjeg Slavka i trogodišnju Dašu s ogromnom torbom.
— Vjera, čekaj, — počela je Matea.
— Nema vremena za čekanje, — zaova je bacila torbu na pod. — Tu su grickalice, pelene za Dašu, presvlaka. Dohvatit ću ih do sedam.
— Ne pristajem, — Matea je stala na vrata. — Nitko me nije pitao.
— Majka je rekla da ćeš biti besplatna dadilja, — Vjera ju je gledala s visoka. — Znači, hoćeš. Kakvi problemi?
— Problem je u tome što imam svoje planove. Nisam ih otkazala zbog tvoje djece.
— A morat ćeš, — Vjera je slegnula ramenima. — Matea, nemoj se praviti princeza. Cijeli život se baviš djecom, za tebe je to mačji kašalj. Tri puta sam te zamolila, nijednom nisi odbila.
— Zato što si bila bolesna, — Matea je stisnula usne. — Htjela sam pomoći. A sad si zdrava i jednostavno si odlučila smjestiti mi svoju djecu.
— Smjestiti? — Vjera je iskrivila lice. — Shvaćaš li uopće kako to zvuči? To su tvoji nećaci!
— Koje upravo ostavljaš bez mog pristanka.
— O, kakve glasne riječi, — Vjera je demonstrativno zakolutala očima. — Začepi i primi djecu. Majka je rekla – tako će biti. Ti si u ovoj obitelji tek nedavno, još nisi zaslužila pravo glasa.
— Vjera, — glas Matee postao je leden. — Jednom te upozoravam. Odvedi djecu sad. Ili nemoj zameriti posljedicama.
— Kakvim posljedicama? — zaova se nasmijala. — Prijetiš mi? E, to je novost! Zna li Marko kakva si?
— Zna. I on je upozoren.
— Gospode, kakva si ti… — Vjera je zavrtila prstom na sljepoočnici. — Slušaj, nemam vremena za tvoje histerije. Sjedi s djecom i šuti. Ako majka sazna da si mi ovdje dizala glas, priredit će ti.
— Upozorila sam te.
— Ma ponesi se sa svojim upozorenjima! — Vjera je već izlazila na vrata. — Do sedam ću biti, nemoj zakasniti s večerom za njih!
Vrata su se zalupila. Dašica je zahrkala od oštrog zvuka, Slavko se uhvatio Matee za nogavicu.
— Teta Matea, gdje je mama?
Matea je čučnula pred djecom. Pogladila je dječaka po glavi.
— Mama će se brzo vratiti, — rekla je smireno. — Hajdemo, nahranit ću vas.
Odvela je djecu u kuhinju, posjela ih za stol, izvadila iz torbe banane i sok. Dok su jeli, ponovno je nazvala Marka.
— Matea, opet? — očito je bio nezadovoljan.
— Tvoja sestra ostavila je djecu i otišla.
— Pa sjedi s njima, u čemu je problem?
— Problem je u tome što mi je rekla da začepim, — govorila je Matea mirno. — I da nisam zaslužila pravo glasa u ovoj obitelji.
— Pa malo se zanijela…
— Marko. Pitam te posljednji put. Hoćeš li doći i odvesti djecu majci? Ili ćeš nazvati sestru i reći joj neka se vrati?
— Matea, ne mogu sad! Zauzet sam!
— Dobro, — kimnula je, premda je nije mogao vidjeti. — Onda nemoj zamjeriti što ću učiniti.
— Što ćeš ti učiniti? — Marko se već ljutio. — Matea, dosta s dramom! Provedi vrijeme s djecom, navečer ćemo riješiti!
— Riješit ćemo, — složila se i spustila slušalicu.
Matea je pogledala na sat. Devet i četrdeset dvije. Vjera je otišla prije petnaest minuta. Djeca su žvakala banane, Dašica je mazala jogurt po stolu.
Uzela je telefon i pronašla pravi broj.
— Linija za zaštitu djece, izvolite.
— Dobar dan, — glas Matee bio je potpuno miran. — Moram prijaviti neprimjereno obavljanje roditeljskih dužnosti. Majka je ostavila dvoje maloljetne djece – od pet i tri godine – kod strane osobe bez pristanka te osobe i pobjegla.
— Možete li pojasniti okolnosti?
— Mogu. Zovem se Matea Kovačević. Žena po imenu Vjera Sokolović dovezla je kod mene svoju djecu, ignorirajući moje izravno odbijanje, i otišla. Nisam dala pristanak da ih čuvam. Nisam njihov zakonski zastupnik. Djeca su faktički napuštena.
— Molim vas, dajte adresu.
Matea je diktirala adresu. Operater je obećao da će stručnjaci stići unutar sat vremena.
Telefon je zazvonio gotovo odmah – svekrva.
— Matea, živa si? — glas je curio od otrova. — Vjera kaže da si dizala glas?
— Tamara, — govorila je Matea mirno. — Tri puta sam rekla da ne pristajem. Odgovorili su mi da začepim. Jeste li znali?
— Pa rekla je i rekla, što je tu strašno? Vjera je nervozna, ima važne poslove.
— I ja sam imala važne poslove. Ali nitko me nije pitao.
— Bože, Matea, ti si snaha! Moraš pomagati! Ne razumijem što se praviš?
— Pravim granice, — Matea je osjećala kako se hladnoća širi iznutra. — I upozoravam vas, kao što sam upozorila Vjeru i Marka. Ne zamerite posljedicama.
— Kakvim posljedicama? — svekrva se nasmijala. — Prijetiš mi? Djevojčice, ti si u ovoj obitelji tek od jučer! Tko si ti da prijetiš?
— Čovjek koji ima prava. I kojeg ste upravo iskoristili.
— Iskoristili! — Tamara je zavrištala. — Ma bezobrazna si! Zamolili su te da pomogneš – i to je iskorištavanje?
— Nisu me zamolili. Naredili su mi. A kad sam odbila – rekli su mi da šutim.
— Dobro su rekli! Mlada si još da otvaraš usta!
— Tamara, — Matea se nasmiješila. — Upozorila sam vas. Dalje – nije moja odgovornost.
Spustila je slušalicu i isključila zvuk.
Četrdeset minuta kasnije netko je pozvonio. Na pragu su stajale dvije osobe – žena srednjih godina i mladić s mapom.
— Matea Kovačević? — žena je pokazala iskaznicu. — Odjel za zaštitu dječjih prava. Podnijeli ste prijavu.
— Da, uđite, — Matea se ustranila. — Djeca su u kuhinji. Zdravi, nahranjeni. Evo torbe koju je ostavila majka. Evo prepiske s njom i svekrvom gdje je zabilježeno moje odbijanje.
Stručnjaci su pregledali djecu, zapisali Mateino svjedočenje, sastavili zapisnik. Mladić je nazvao nekoga i za petnaest minuta pojavio se mjesni policajac – muškarac s notesom.
— Znači, majka je ostavila djecu i otišla?
— Tako je, — potvrdila je Matea. — Unatoč mom izravnom odbijanju.
— U kakvom ste odnosu s njom?
— Ona je sestra mog muža.
— Ali niste dali pristanak?
— Nisam. Postoje snimke razgovora.
Policajac je kimnuo i nazvao Vjerin broj.
Matea je čula kako je na drugoj strani prvo začuđeno odgovarano, pa je glas postajao glasniji, zatim se začuo vrisak. Za dvadeset minuta Vjera je uletjela u stan – raščupana, crvena, bez daha.
— Što si učinila?! — nasrnula je na Mateu. — Pozvala si organe na mene?!
— Prijavila sam da ste ostavili djecu bez nadzora.
— Kakav bez nadzora?! Ostavila sam ih tebi!
— Odbila sam. Tri puta. Vi ste ignorirali.
— Kakve to ima veze?! — Vjera je bila u histeriji. — Ti… ti… kako si mogla?!
Policajac je pročistio grlo.
— Građanko, morat ćete dati objašnjenje. Činjenica neprimjerenog nadzora nad maloljetnicima je zabilježena. Imali ste sreće što su djeca bila na sigurnom. Moglo je završiti drukčije.
— Bili su s njom! — Vjera je pokazala prstom na Mateu. — S rođakinjom!
— Koja nije dala pristanak, — ispravila ju je stručnjakinja za zaštitu djece. — To je potvrđeno. Faktički ste napustili djecu.
— Nisam napustila! Ja…
Vrata su se ponovno zalupila. U predsoblje su upali Marko i Tamara – oboje blijedi, zadihani.
— Što se ovdje događa? — Marko je pregledao prisutne. — Matea?
— Tvoja žena pozvala je organe na mene! — zavrištala je Vjera. — Ona… ona je luda! Samo sam ostavila djecu!
— Bez njezina pristanka, — pojasnio je policajac. — Postoje dokazi odbijanja.
Marko je pogledao Mateu. Sestru. Majku. Zatim opet Mateu.
— Upozorila si me, — rekao je polako.
— Da.
— I mene si upozorila.
Zašutio je. Tamara je otvorila usta, ali on je podigao ruku.
— Pričekaj.
— Marko! — zavrištala je Vjera. — Šutiš?! Učini nešto!
— Što trebam učiniti? — okrenuo se prema sestri. — Ostavila si svoju djecu. Matea te odbila. Poslala si je. Majka ju je poslala. Ja je nisam poslušao. I što sad?
— Ali ona je tvoja žena!
— Upravo tako, — Marko je kimnuo. — Moja žena. A ne tvoja dadilja.
Tamara je zastenjala.
— Marko! Što to govoriš?!
— Govorim ono što je trebalo davno reći, — nije povisio glas, ali intonacija je postala čelična. — Vjera, imaš muža. Gdje je on? Imaš svekrvu. Gdje je ona? Imaš oca. Gdje je on? Zašto vučeš djecu mojoj ženi koja ti nije dadilja i nije dužna?
— Zato što je Matea uvijek pristajala! — Vjera je jecnula. — Nikad nije odbijala!
— Zato što si bila bolesna, — Matea je to rekla tiho. — Pomagala sam kad je bila potrebna pomoć. A danas si zdrava kobila i jednostavno si odlučila da sam dužna.
Stručnjaci su otišli, upozorivši Vjeru na moguće posljedice ako se situacija ponovi. Policajac je sastavio zapisnik i također se ispričao. U stanu su ostali samo ukućani.
Vjera je sjedila na kauču, stežući djecu uz sebe, i tiho jecala. Tamara je stajala uza zid kamenog lica. Marko je gledao u pod.
— Matea, — napokon je rekla svekrva. — Shvaćaš li što si učinila?
— Shvaćam, — Matea je kimnula. — Zaštitila sam svoje granice.
— Granice! — Tamara se trgnula. — Kakve granice?! Osramotila si obitelj!
— Obitelj je osramotila mene, — Matea nije skrenula pogled. — Kad je odlučila da sam besplatna posluga. Kad su mi naredili da šutim. Kad su ignorirali moje mišljenje.
— Mogla si jednostavno sjediti s djecom!
— Mogla sam. Da su me zamolili. Unaprijed. Uljudno. A ne da me suoče s činjenicom i kažu mi da začepim.
— Ja… — svekrva je zapela. — Nisam mislila da ćeš…
— Da ću odgovoriti? Da neću progutati? Da i ja imam glas?
Zastala je tišina. Marko je podigao glavu.
— Vjera, — rekao je. — Uzmi djecu i odlazi.
— Kamo?! — sestra ga je pogledala divljim očima.
— Kući. K mužu. K njegovoj majci. K bilo kome, samo ne ovdje.
— Ali…
— Rekao sam. — Marko ju je pogledao čvrsto. — I ubuduće – ne pojavljuj se ovdje bez poziva. Ovo je naš dom. Matein i moj. Nije tvoj rasadnik.
Tamara se uhvatila za srce.
— Marko! Izbacuješ sestru?!
— Štitim svoju ženu, — nije zadrhtao. — Onu koju si danas ponizila. Onu koju je Vjera izvrijeđala. Onu koju nisam zaštitio kad sam trebao.
Okrenuo se prema Matei.
— Oprosti.
Ona je šutke kimnula.
Vjera je ustala, podigla djecu i torbu. Na pragu se okrenula.
— Ovo neću zaboraviti.
— Ne sumnjam, — Matea ju je gledala mirno. — Ali više neću šutjeti. Nikad.
Vjera je izašla, zalupivši vratima. Tamara je oklijevala.
— Matea… — prvi put tog dana nije govorila zapovjednim tonom. — Ja… ja sam pretjerala.
— Navikla sam da… pa, mlada si, skromna… Mislila sam da ti nije teško…
— Nije stvar u težini, — Matea je odmahnula glavom. — Stvar je u poštovanju. Danas me nitko nije pitao. Iskoristili su me. Izvrijeđali su me. I rekli su mi da nemam pravo glasa u ovoj obitelji.
Tamara je spustila pogled.
— To… to je bilo pogrešno.
— Drago mi je da to shvaćaš, — rekao je Marko. — A sad idi. Matea i ja moramo razgovarati.
Kad su se vrata zatvorila, okrenuo se prema ženi.
— Sve si napravila kako treba.
— Znam.
— Trebao sam odmah stati na tvoju stranu.
— Nisi.
— Nisam.
Zašutio je.
— Ovo se više neće ponoviti.
Matea ga je dugo pogledala. Zatim kimnula.
— Vidjet ćemo.
Uzela je šalicu odavno ohlađene kave i izlila je u sudoper. Natočila si svježu. Sunce je udaralo u prozor i dan joj odjednom nije djelovao tako pokvaren.
Zaštitila je sebe. Bez vike. Bez dugog nagovaranja. Jednostavno je uzela i učinila ono što je trebalo.
I to se pokazalo lakšim nego što je mislila.







