Varja je u selu bila osuđena istog dana kad se pod kožnom košuljom počeo vidjeti trbuščić. Četrdeset i dvije godine! Udovica! Koja sramota! Muškog svog, Simena, deset godina na grobu zakopali, a ona na tebe, u podlozi odvela.
Od koga? šaputale su starice uz bunar.
Ko zna, koja je šuljarka! odzvanjalo je. Tiha, skromna a vidi kamo je skočila!
Djevojke se vesele vjenčanju, a majka šeta! uzvikuju.
Varja nije ni pogledi na nikoga. Šla je iz pošte, teška torba na ramenu, oči u zemlju. Samo usne škripale su podižući se. Šteta da je znala kako će sve ispasti, možda se i ne bi upustila. Kako se ne upustiti, kad krvava kćerka suze prolijeva?
Sve je počelo ne s Varjom, nego s njezinom kćerkom Mirkom.
Mira nije bila djevojka, bila je slika. Kopija oca, pokojnog Simena. On je bio najljepši momak u selu: plav kose, plavih očiju. I tako je i Mira nastala. Cijelo selo je gledalo. Mlađa sestra, Kata, bila je ona koja je šetala uz Varju. Tamnija, smeđe oči, ozbiljna, neprimjetna.
Varja nije imala duše za svoje djevojke. Obje je voljela, povlačivala ih kao prokleta. Dva posla: danju poštarka, navečer čistila farmu. Sve za njih, za krvave kćeri.
Djevojke, morate učiti! govorila im je. Ne želim da budete kao ja, cijeli život u blatu s teškom torbom. Idite u grad, u ljude!
Mira je otišla u grad. Lako, kao da je odletjela. Upisala se na Trgovačkoekonomski fakultet i odmah ju je primijetio. Slala je fotografije: u restoranu, u skupi haljini. I udvarač se pojavio sin nekog direktora. Mamo, on mi je obećao kaput! pisala je.
Varja se radovala. Kata je mrzovoljila. Nakon škole ostala je u selu i zaposlila se kao sanitarka u bolnici. Željela je biti sestra, ali novca nije bilo. Cijela majčina mirovina i Varjin plaćeni rad išli su na Mirinu gradsku egzistenciju.
***
Ljeto je došlo, Mira se vratila. Ne kao prije bučna i okrašena, nego tihi, zelenkasti prizor. Dvije noći nije izlazila iz sobe, a trećeg dana Varja joj uđe, a ona u jastuk vrišti.
Mamo mamo nestala sam
Ispričala je. Udvarač, zlatni dečko, napustio ju je. Ona je bila u četvrtom mjesecu.
Abortus je kasno, mamo! vika Mira. Što da radim? On me ne želi! Rekao je da, ako rođem, ni kuna neću dobiti! A iz fakulteta me izbacit će! Život mi je gotov!
Varja je stajala, slomljena kao grom.
Ti što, kćeri nismo se zaštitili? upitala je.
Koja je razlika! uzviknula je Mira. Što sad? Djetinjac ga? Ili ga baciti u kupus?
Varjino srce se razbilo. Dječji dom? Unuk?
Te noći Varja nije spavala. Ljutala je po kući kao sjena. Ujutro je sjela na Mirin krevet.
Ništa, rekla je odlučno. Izdržat ćemo.
Mamo! Kako?! uzviknula je Mira. Svi će znati! Sramota!
Nitko neće znati, prereže Varja. Reći ćemo da je moj.
Mira je pogledala u nevjericu.
Tvoj? Mame, jesi li pri svijesti? Imaš četrdeset i dvije godine!
Moj, ponovila je Varja. Otići ću kod tetke u općinu, reći da pomažem. Tamo ću ostati. A ti se vrati u grad, nastavi studije.
Kata, koja je spavala za tankom pregradom, čula je sve. Ležala je, žvakajući jastuk, a suze su joj palile obraze. Sažaljela je majku. I bila je gađana od sestre.
***
Mjesec dana kasnije Varja je otišla. Selo se zapudalo i zaboravilo. Šest mjeseci kasnije se vratila, ne sama, s plavim kovertama.
Evo, Katjo, rekla je bledoj kćeri, upoznaj svog brata Mitu.
Selo je uzdahnulo. Evo ti tiha Varja! Evo ti udovica!
Od koga? ponovo su šaptale starice. Pa možda od načelnika?
Ne, od starog agronoma! Veličanstven čovjek, samac!
Varja je šutjela, prešavala sve tračeve. Počeo je novi život ne možete ga poželjeti. Mito je rastao nemiran, vičan. Varja je opirala, torba poštara, farma, a sada i besane noći. Kata je pomagala koliko je mogla tiho prala pelene, tiho mahnula brata. Ali u duši joj je vršila oluja.
Mira je pisala iz grada. Mame, kako ste? Tako me nedostajete! Još nema novca, jedva se preživljavam. Ali ću vam uskoro poslati!
Novac je stigao sljedeće godine. Dvadeset eura. I traperice za Katu, dvije veličine prevelike.
Varja se okretala. Kata je bila uz nju. Život joj se rušio dečki su je gledali, a zatim odbacivali. Kome treba mladenka s takvom pridom? Majka šeta, brat štrajk…
Mame, rekla je Kata kad je navršila dvadeset pet, možda pričamo?
Što ti, kćeri! uplašila se Varja. Ne smijemo! Slomit ćemo Mirinu život! Ona se udala! Za dobronamjernog čovjeka.
Mira je stvarno uređenija. Dovršila je fakultet, vjenčala se za komercijalca. Otišla je u Zagreb. Šalje fotografije: u Egiptu, u Turskoj. Na slikama gradski život. Ništa ne pita o bratu. Varja joj piše: Mite je išao u prvi razred, petice nosi.
Mira šalje skupu, ali potpuno nebitnu igračku za selo.
Tako su godine letele. Mitu je napunilo osamnaest. Odrastao je izvanredno visok, plavih očiju, kao Mira. Veseo, radljiv. Nije trebao ništa od majke (Varje). Ni od sestre Kate. Kata je do tada potpuno našla svoj mir. Radila je kao voditeljica na odjelu bolnice. Stara djevojka, šaptali su iza leđa. Sama je nosila teret. Cijeli život u majci i Miti.
Mito je završio školu s medaljom.
Mamo! Idem u Zagreb! Upisujem se na Baumanu! izjavio je.
Varjino srce zalupilo je. Zagreb tamo je bila Mira.
Možda u našu, regionalnu? tiho predložila je.
Ma što ti, mamo! Moram probijati! Pokazat ću ti i Katu! Živjet ću u palači! nasmijao se Mito.
Na dan kad je Mito položio posljednji ispit, do njihovog dvorišta privezala se blistava crna stranjska limuzina. Iz vozila je izronila Mira.
Varja se ušutjela. Kata, koja je izašla na verandu, stajala je s ručnikom u rukama.
Mira je bila blizu četrdeset, ali izgledala je kao naslovnica časopisa mršava, u skupom odijelu, okružena zlatom.
Mamo! Katjo! Pozdrav! pjevala je, grleći šokiranu Varju u obraz. Gdje
Vidi Mitu. Momak stoji, brišući ruke krpom rad u štali.
Mira se zaustavi. Gleda ga nepomično, a zatim joj oči napune suze.
Dobar dan, ljubazno kaže Mito. Vi Marina? Sestra?
Sestra odjekuje Marina. Mamo, moramo razgovarati.
Sjedli su u kući. Marina iz torbe izvadila je paket tankih cigareta.
Mamo sve imam. Kuću, novac, muža Ali djece nema.
Plakala je, razmazujući skupi maskaru.
Probali smo sve. EKO liječnici Beskorisno. Muž je ljut. Ja ne mogu više.
Zašto si došla, Marina? tiho upita Kata.
Marina podigne suzne oči prema njoj.
Za sina.
Ludilo ti je? uzvikne. Koji sin?
Mamo, ne viči! podigne glas i Marina. Moj! Moj! Rođena sam mu! Dajem mu život! Imam veze! Upisat ću ga u bilo koji institut! Kupit ćemo mu stan u Zagrebu! Muž pristanak! Rekla sam mu sve!
Rekla? šokirana je Varja. O nama mu je rekla? O tome da me sramili? O Kati?
Što Kati! odmašila je Marina. Sjedila će u selu, sve dok ne umre! A Miti ima šansu! Mamo, vrati mi! Ti si mi život spasila, hvala ti! Sada vrati sina!
On nije stvar koju možeš vratiti! vrišta Varja. On je moj! Noću nisam spavala, odgojila ga! Ja ga
U tom trenutku uđe Mito. Čuo je sve. Stajao je na pragu bled kao platno.
Mamo? Katja? O čemu o čemu ona govori? Koji sin?
Mite! Sin! Ja sam tvoja majka! Razumiješ? Pravi!
Mito ga gleda kao da je duh. Zatim pogleda Varju.
Mamo je li to istina?
Varja zakloni lice rukama i zaplače.
U tom trenutku prosvrši Kata. Tiha, tiho je prišla Marini i udarila je po obrazu toliko snažno da je odletjela uz zid.
Zver! vrišti Kata, a u tom kriku je sve osamnaest godina poniženja, slomljeni život, bijes na majku. Majko? Kakva si mu majka? Baciš ga kao štene! Znaš li da zbog tebe majka ne može da luta selom, da nam prstom pokazuje? Znaš li da sam ja zbog tvog grijeha ostala sama! Ni muža, ni djece! A ti došla! Uzeti?
Katja, ne šapće Varja.
Da, mamo! Dosta! Dosta! okreće se prema Miti. Ovo je tvoja majka! Koja te je prebacila na moju majku, da u Zagrebu radi poslove! A ovo, pokazala je na Varju, tvoja baka! Koja je svoj život zakopala u blato za nas oboje!
Mito šutio je dugo. Na kraju, polako priđe plačućoj Varji, klekne joj i grli je.
Mamo šapne tiho. Mamića.
Podignuo je glavu. Pogledao Marinu koja se držeći za obraz sliježe niz zid.
U Zagrebu nemam majku, rekao je tiho, ali odlučno. Imam samo jednu majku. To je ona. I sestru.
Ustao je, uhvatio Katinu ruku.
A vi teta idite.
Mito! Sinče! vrišta Marina. Dajem ti sve!
Imam sve, prekinuo je Mito. Imam majku. Imam sestru. A vi ništa.
***
Marina je otišla istog večera. Muž koji je gledao cijelu scenu iz automobila ni uopće nije izašao. Kažu da je godinu dana kasnije napustio i nju, našao drugu koja mu je rodila djecu. Marina je ostala sama, s novcem i svojom ljepotom.
Mito nije otišao u Zagreb. Upisao se na regionalni fakultet, inženjer.
Mamo, treba nam nova kuća.
A Kata Što je s Katom? Te večeri je vričala kao da je izvadila čep iz grla. Oživjela je. Procvala iznenada, u trideset i osam godina. Na nju je i onaj agronom o kojem su starice šaptale, počeo gledati. Veliki čovjek, udovac.
Varja je gledala u njih i plakala. Ali sada od sreće. Greh je bio, da, ali majčinsko srce ne pokriva sve.
