Na odmoru u sanatoriju u Opatiji upisala sam se na potačnju. Nije mi bila u planu nijedna romantična avantura želim samo pobjeći od svakodnevnice, uživati u glazbi uživo i malo se pomaknuti uz ritam.
Dvorana je prepuna ljudi, šum se miješa s tonovima saksofona, a ja u laganoj ljetnoj haljini osjećam se kao tinejdžerka na prvoj školskom diskobalu. Odjednom osjetim na ramenu nečiju ruku.
Mogu li? upita muški glas. Okrećem se s osmijehom, spremna za ples s neznancem. Ispostavlja se da to nije nikakav stranac. Pogledam lice koje nisam vidjela četrdeset godina, i vrijeme naglo zamrzne.
To je Petar Kovačević. Moj prvi dečko iz srednje škole, onaj koji mi je pisao pjesme na rubovima bilježnica i vodio me do same kapije kuće.
Osjećam noge kao da su od vune. Petar? izmamim. On se nasmiješi tim istim nestašnim osmijehom koji pamtim s vremena kad smo sjeli na staru zidicu ispred škole. Bok, Ljiljana, kaže, kao da smo se vidjeli jučer. Hoćeš li plesati?
Uđemo na plesni podij, a orkestar zapjeva stari swing. Plesemo kao da nikada nismo prestali. Još uvijek se sjeća da volim kad partner vodi čvrsto, ali lagano, bez trzanja. Ponovo se osjećam kao osamnaestogodišnja djevojka koja vjeruje da je život tek započeo.
U pauzi sjednemo za stolčić u kutu dvorane. Zrak je zasićen mirisom parfema i zagrijanih tijela. Mislio sam da te više nikad neću sresti, kaže on. Nakon mature život je krenuo brzinom studij, posao, putovanja i odjednom prošlo je četrdeset godina.
Ispričala sam mu o braku koji je završio prije nekoliko godina, o djeci koja su sada svoja. On je govorio kako je prije tri godine izgubio suprugu i koliko mu je teško preživjeti sam. Slušala sam ga i imala osjećaj da, unatoč prolazu vremena, i dalje razgovaramo istim jezikom punim poluslova, zajedničkih šala i razumljivih pogleda.
Kad orkestar ponovno pusti glazbu, Petar pruži ruku. Još jedan ples? pita. Tako protekne cijela večer ples za plesom, razgovor za razgovorom. Obje smo svjesne da ovo nije običan susret dvoje ljudi u sanatoriju. To je nešto mnogo dublje.
Na kraju potačnje izlijemo se na terasu. Iznad Jadranskog mora leži lagana izmaglica, a svjetiljke bacaju toplo, zlatno svjetlo. Znaš, prije sam ti obećao da ćemo zajedno plesati kad nam bude šezdeset, iznenadi me on. Zadrmam. Potpuno sam zaboravila taj šaljivi dogovor iz prošlih desetljeća, koji se tada činio dalekim i gotovo nestvarnim. Evo, upravo sam ispunio riječ, nasmije se.
Osjetim kako mi u grlu raste grlobolja. Cijeli život sam mislila da su prve ljubavi lijepo završavati, da bi trajale zauvijek izgubile svoj čar. A sada stoji pred mnom Petar sa sivom kosom, borema oko očiju i ja još uvijek prepoznajem tog istog dječaka.
Vraćam se u svoju sobu s srcem koje kuca kao da imam osamnaest godina. Znam da ovo nije slučajnost. Ponekad sudbina podari drugu šansu ne da bismo ponavljali prošlost, već da je konačno doživimo onako kako treba.
I možda upravo zato, kad me sljedećeg jutra Petar ponudi zajedničku šetnju uz plažu, ne okliježem ni trenutka. Sunce tek počinje izranjati iznad horizonta, slikanjem vode u zlatne i ružičaste tonove. Plaža je gotovo prazna, samo galebovi kruže iznad valova, a u daljini stariji bračni par sakuplja školjke.
Hodimo polako, bosim nogama, dopuštajući hladnim valovima da nam isperu pete. Petar priča o svom životu kako ga je nakon srednje škole sudbina vodila na razne strane, o putovanjima koja su ga učinila sretnim, ali nikad mu nisu pružila ono što mu je dao jedan osmijeh iz prošlosti. Slušam i osjećam kako svaka njegova riječ uklanja još jedan sloj tišine između nas.
U jednom trenutku stane, podigne mali komadić baklja iz pijeska i podari mi ga. Znaš, kao dijete sam vjerovao da su baklji komadići sunca koji su pašli u more, kaže s osmijehom. Možda će ti ovaj biti talisman.
Zatvorim baklja u dlan i osjetim toplinu, iako bi ga more trebalo ohladiti. Pogledam Petra i vidim u njemu ne samo čovjeka kojim je postao, nego i onog srednjoškolca koji je nekoć mogao učiniti svijet jednostavnijim i svjetlijim.
Šetnja traje nekoliko sati, iako se čini da je prošlo tek par minuta. Kad se vraćamo, vjetar mi razmrsi kosu, a on je povremeno briše s lica istim gestom koji pamtim već desetljećima. Tada shvatim da ne želim ovo iskustvo tretirati kao sentimentalni poduhvat. Želim si dati pravu, svjesnu šansu, bez straha od onoga što dolazi.
U večernjim satima, sjedeći na terasi sanatorija, zajedno gledamo zalazak sunca. Nema velikih izjava, samo tišina u kojoj se osjećam sigurno. Petar položi ruku na moju i tiho kaže: Možda život stvarno zna nasmiješiti drugi put. A ja, po prvi put nakon duge, vjerujem da je to istina.
