Što? odgovorila Zrinka drhtavim glasom.
Kako što? Što da radim?
Barem iziđi iz auta, pogledaj je li još živa.
Zagrizao sam se. Dvorište je bilo pusto, večer je puhala zapaljenu smrad, metalni odsjajmiris je bio kao strah. Polako sam otvorio vrata i, ne izlazeći, nagnuo se da pogledam ispod auta. I vidio sam: živa. Mala siva čupavica, drhtala, ali oči su bile otvorene.
Živa je, Zrinka. Živa Što da radim?
Kako da? Odvedi je u kliniku. I tako ćeš ići. Ali požuri!
Pažljivo sam podigao mačkunije se bunila, samo je ležala, teško dišući. Smjestio sam je na stražnje sjedište, u kartonsku kutiju s cipom koja je stajala na podu. I krenuo.
Klinika je bila pola sata udaljena. Uobičajeno. Ali ne tog dana. Taj je dan bio onaj koji se ne zaboravlja lako, a trideset minuta je zvučalo kao vječnost.
U prtljažniku je već ležala passtara mješavina, vlak ga je udario. Moji susjedi s letovališta zamolili su me da ga odvedem u klinikusmirite ga milozno, neka ne pati više, rekli su. Bio je lutalica, nitko ga nije želio, ali nas je žalost dirala. Ušao sam, kao da me nešto automatski vuče.
I sad i ova mačka.
Vozio sam se cesti kao čovjek opijen, a u glavi mi je samo to bilo:
Koji je ovo dan? Koji je ovo život?
U klinici, na moje iznenađenje, nije bilo reda. Utrčao sam s kutijom u ruci, kao da vodim ženu na porođajliječnik je odmah preuzeo i odveo u pregledni prostor.
Što je s njom? Kako je? upitao sam pred vratima.
Uskoro ćemo napraviti rendgen klimnula je asistentica. Čini se da nema ništa ozbiljno, ali moramo provjeriti.
Petnaest minuta. Vječnost. Satovi su mi se zadirkivali i stali. Kružio sam okolo, gledao u strop, prozore, plakate o mačkama britanskih i Maine Coon rasa
U međuvremenu u meni je bilo nešto što se treslo. Nije bila samo brigabila je sram, krivnja. Jer nisam primijetio. Nisam trebao tako žuriti. Sve je moglo ići drugačije. Onamala, nemoćna, sekundu kasnije ušla je na cestuja sam se tada pitao gdje je izlaz iz klinike. I to je sve. Trenutak. Jedan klik koji mijenja sudbinui stojim s gumom u grlu, moleći se: Samo da živi. Samo da popravim
Na kraju je došao liječnik.
Treba operirati
I tada sam se sjetiopas je još uvijek u autu!
Vratio sam se. Tišina. Nije cviljao. Nije se pomicao. Pritisnuo sam gumbprtljažnik se polako otvorio.
Dva preplašena pogleda gledala su me iz mraka. Živi su.
Hej šapnuo sam. Oprosti odmah ćemo vidjeti što dalje.
Ponovo sam krenuo prema klinici. Zahvatio sam liječnikastroga žena s suhim pogledom.
Još jedan pas je u prtljažniku. Vlak ga je zahvatio, stražnje šape pa
Zove nas da ga uspavamo Rekli su da nema šanse.
Zalijepio sam se, nisam mogao nastaviti rečenicu. Žensko lice ostalo je nepromijenjeno. Samo je tiho podigla kaput na plašt i krenula sa mnom.
Otvorili smo prtljažnik. Pogledala je psa, pa me. Oči su joj probile kao rendgenski zrak.
Vi li ste ludi? Tko je rekao da ga treba uspavati? Da, njegove šape se neće oporaviti. Ali može živjeti. Donosili smo slične. Donesite ga.
Ponovno sam kimnuo. Nije se bunio. Liječnik je rekao: živjet će. To je bilo dovoljno.
Uvečer sam se vratio kući. Zrinka se iznenada okrenula od štednjaka:
Što je s tobom, Marko?
Bez riječi ušao sam u sobu, izvadio staru knjigu u kojoj sam među stranicama sakrio novac. San. Motor. Više nije bilo važno.
Marko?! Što se događa?
Živit će! vikao sam. Oboje!
Tko? Poludjela si?
Objasnit ću!
Zadržali smo ih. Mačku smo nazvali Maja. Psa Baka. Proživjeli smo sve: infuzije, besane noći, rehabilitaciju.
Zrinka je tada samo rekla:
Ako su s nama, naći ćemo način.
I našli smo. S ljubavlju je hranila Maju, odmarala Baku. Zajedno smo plakali kad je Maja prvi put ustala. Smijali smo se kad je Baka, u kolica, jurio po dvorištu.
Prošlo je pet godina. Oni nisu kućni ljubimci. Oni su obitelj.
Danas, kad sam došao kući, miris kolača me dočekao. Zrinka me čvrsto zagrlila od stražnjeg dijela i počela drhtati.
Što se dogodilo? okrenuo sam se prema njoj.
Bogat ćemo šaptala je, i stavila ruku na svoj trbuh.
U početku nisam razumio. Ali shvatio sam.
Četrdeset sam godina. Ona je trideset i sedam. Dugo smo pokušavali. Skoro smo se predali. Skoro. Ali jedna žena rekla je:
Imat ćete troje djece. Dvoje dar prirode. JednoBožje. Za dobrotu, za strpljenje. Put će biti težak, ali jasan.
Maja je zaspala sklopljena pored plišanog zeca na prozorskoj dasci. Baka, sada star, ušučio se uz mene, pritisnuo me za nogu i duboko udahnuo.
Tada nisam vjerovao. Sadvjerujem.
Jer jednom smo rekli da životu. I život nam je dao svoj da.






