E, znaš da ti moram ispričati jednu stvar Evo kako se ljudi upoznaju, ha!
Marko, što je s tobom? upitala je Matea nakon par minuta tišine. Baš nisi svoj. Lice ti je kao kreč Sve u redu?
Ma, je, sve okej odgovorio je Marko, napinjući se da dođe sebi. Odložio je vilicu, posegao za čašom s domaćim jabučnim sokom i skupljao hrabrost za odgovor Matei.
*****
Marko je stigao pred ulaz, uhvatio se za metalnu kvaku i već je mislio otvoriti vrata, ali nešto ga je u zadnji čas zadržalo.
Nije mu se ulazilo.
Znao je da ga čekaju, sjećao se obećanja Matei da će doći k njoj doma, ali nervoza je bila tolika da nije mogao jednostavno krenuti unutra.
Osjećao se glupo odrasli čovjek, a koljena mu klecaju ko da ga profesorica prvi put zove pred školsku ploču. Još mu je samo trebalo par koraka: otvoriti vrata, popeti se na treći kat, pronaći stan broj 36
Ali nije išlo.
Neobjašnjiv strah zavezao mu je i ruke i noge i paralizirao ga; nije mogao završiti što je započeo.
Sve što je sad želio bilo je da okrene i samo pobjegne. Svejedno kud da ode doma ili na drugi kraj grada. Samo što dalje.
Šta mi je to trebalo? tiho je šapnuo povlačeći se nekoliko koraka. Jasno mi je da neću proći kod njih.
Napravio je još par nesigurnih koraka unazad, podigao glavu i zagledao se u prozor na trećem katu, gdje je svjetlo gorjelo.
Baš jako, kao da ga zove. Imao je osjećaj ko da je to mali svjetionik usred zgrade da ga Marko sigurno vidi već s ceste.
Nije ni promašio došao je gdje treba. Samo, srce ga nije tjeralo gore.
Jedino što ga je još držalo bio je osjećaj da Matea ne bi bila sretna ako zbilja sad pobjegne. Molila ga je da dođe.
I on joj je obećao.
*****
Marko, slušaj Samo ne paničari, rekla mu je Matea sinoć. Moji bi te htjeli upoznati
Matea mu je bila cura.
Sjedili su skupa u kafiću, večerali, sporazumijevali se oko planova za vikend, i onda odjednom: njezini žele upoznati Marka. Totalni šok. Nije više ni grickao nego je samo gledao u nju, pokušavajući dokučiti šali li se ili je ozbiljna.
Nije to neobično, dapače, normalno je da roditelji žele upoznati zaručnika svoje kćeri. Ali
Marka je kopkalo da se njima neće svidjeti. Ili bolje rečeno da ga neće prihvatiti za budućeg zeta. I imao je razloga misliti tako.
Majka Matee Vedrana radila je cijeli život na zagrebačkom sveučilištu, bila redovni profesor, pa onda i dekanica, sad nešto visoko u ministarstvu obrazovanja.
Matić Matein tata isto ima priču za sebe. Počeo kao inženjer u velikoj građevinskoj firmi, došao do zamjenika direktora, a sad Sad ima vlastitu firmu. Upoznat je i s gradonačelnikom Zagreba. Čovjek na poziciji, nema kaj.
I sama Matea je s tridesetak već bila šefica pravne službe u jednom poznatom osiguravajućem društvu u Zagrebu.
A što je Marko postigao do svoje trideset plete?
Ma ništa posebno. Radio je kao sistemac u manjoj IT firmi. Nema ni fakultet.
Plaća je bila pristojna, ali bez šanse za napredak.
Pa što će on uopće njima reći, kako će ih gledati u oči, kad sjedne s njima večerati?
A pitaš se kako su se uopće upoznali? Evo, baš slučajnost.
On šetao Bundekom, Matea isto. Bila je s dvije frendice. One otišle po sladoled, a ona ostala čuvati klupu i da nazove mamu.
U tom trenutku, dok je pričala na mobitel, ni ne vidjela je da prema njoj na pun gas na električnom romobilu dolazi neki tip.
Frajer bio pijan i nije ni mislio stati.
Marko je reagirao u sekundi zgrabio je Mateu i povukao je, baš kad je šarmer proletio kraj nje i zabio se u kantu za smeće. Da ga nije bilo
Bila je sva protestna na sekundu, a onda je shvatila. I pogledala Marka s onim pogledom znaš, možda i nisi toliko loš.
I tako su se zapričali dok su cure čekale za sladoled. Razmijenili brojeve, dogovor za kavu i evo ih, pola godine skupa.
Na to se Marko prisjetio dok je probavljao Mateino pitanje sinoć na večeri.
Strahovao je od tog trenutka kad će morati upoznati njezine roditelje bojao se da će mu reći da je samo još jedan izkorištavač. Jednom su ga već tako krivo procijenili i izgubio je ljubav zbog toga.
A sada, mogao bi ostati bez Matee
Marko, što je? opet ga je upitala zabrinuto Matea. Sav si blijed Jesi dobro?
Ma, sve u redu je nekako je izvukao iz sebe odgovarajući. Odložio je vilicu, posegnuo za sokićem, ne zna više ni sam što da kaže.
Znači, dolaziš?
Kako misliš gdje?
Pa, k meni doma nasmije se Matea. Mama peče nešto fino, a tata Tata donosi vino iz Istre, specijalno, ima frenda vinara pa je isposlovao bocu iz njegove privatne arhive. Samo mi treba tvoje da. Dolaziš?
Ma, ne znam promrmlja Marko. Mislim da ti tvoji neće biti baš oduševljeni sa mnom.
A zašto?
Pa običan sam dečko, bez diplome. Znam samo mijenjati tastature i spašavati hard diskove Oni sigurno imaju viziju nekog pravog zeta poduzetnika, političara, ne znam A ja, ništa posebno. Koje su mi šanse?
Ma ne brini nježno ga zagrli Matea. Moji su ti kao i svi drugi ljudi. Dobri. Samo, ne znaš ih. Vidimo se sutra u sedam. Nemoj kasniti.
Aha klimne Marko. Iako, nije znao hoće li zapravo doći.
*****
I eto, došla i ta subota.
Marko pred njezinim ulazom, pred sedam navečer, hladno je vani A on pojma nema što da radi.
Zna da će kad-tad morati upoznati njezine, jer s Mateom misli ozbiljno hoće ju oženiti. Ali nekako baš danas nije spreman. Trebali bi ga premjestiti u IT tim nove podružnice kroz neki mjesec (max pola godine), tad bi imao bolju poziciju. Možda tad ostavi bolji dojam na njezine roditelje, Vedranu i Matića. Da ga ne potjeraju već s vrata.
Upravo kad je odlučio lagano se maknuti, zazujao mu je mobitel iz džepa.
Zove Matea.
Bok, Marko veselo je rekla. Skoro je sve gotovo. Samo tata kasni pet minuta, ali svaki tren dolazi. Gdje si ti? Prilaziš?
Bok, Matea procijedio je kroz knedlu u grlu. Da, tu sam
Loše te čujem Prilaziš, je l da?
Ma, jesam Tu sam odmah do uzdahnuo je Marko. Samo, znaš
Ako misliš opet o onome od jučer, neću ni slušati. Samo dođi, bit će super, vidjet ćeš. Da dođem van po tebe?
Ne, ne treba uplašeno brecne Marko. Tu sam za minutu.
Super, čekamo te.
Marko palio cigaru, vrti se, pokušava smisliti izgovor zašto ne može upasti, ali ništa mu ne pada na pamet.
Sad će još i Matić doći doma, baš mi fali da me ulovi na ulazu pomisli Marko i ode do kraja bloka.
Bezveze luta, naiđe na nekog lika, isprosi cigaretu, iako nije pušio godinama ali sad je bio na rubu, nervozan, moraš to nekako izbaciti iz sebe.
Na uglu zgrade sramežljivo puši, pušta dim u noć, i gleda oko sebe bezveze desno kontejner, lijevo prazni teren. Matea mu rekla sve su garaže makli, tu će, kažu, graditi nove stanove.
Sve raspad ništa zanimljivo Osim Zamijetio je neku psa koji je ležao sam na snijegu na praznom terenu. U prvi tren Marko se stresao lutalice znaju biti nekad iznenadne budeš im sumnjiv, napadnu.
No, pas ga nije ni gledao.
Ležao je kao da ga ništa ne zanima. Direkt na ledu.
Bizarno, al realno gdje je slobodno, tu je. Nema kud. Tko bi ga pustio u zgradu na toplinu.
*****
Onaj pas zvali su ga u kvartu Rudi već par dana nije ništa jeo.
Prije je bio poznat svima u dvorištu jedne zgrade; bilo je tu i dobrih ljudi koji su ga hranili. Ali
jedna susjeda odlučila je da mu nije mjesto tu.
Non stop je nešto prijavljivala po općini, nagovarala druge stanare da ga se riješe.
I konačno, kvart se podijelio pola pustite ga, pola maknite ga.
Ta pas može ugristi dijete, šeta po igralištu! vikala je teta Anđa. Pa ste vidli kako gleda gladan, divlji! Strašno!
Zapravo, Rudi nije imao ni zle ni gladne oči samo tužne. Prvi gazda mu je bio klinac Luka.
Luka i roditelji otišli na vikendicu, a mali Rudi bio je štenac od četiri mjeseca tumarao za autom. Klinac ga je molio:
Mama, tata, ajmo ga povest doma! što ćeš, pristali su, Luka bio presretan.
Al kad se trebalo vratiti u Zagreb, nisu ga poveli.
Gdje ćemo ga u stan? Tko će s njim van tri puta dnevno? rekli su roditelji Luki.
Neću ja zavrtio je glavom Luka.
I ostavili ga. Rudi nije znao zašto.
Srećom, našla ga jedna žena, povela u grad, pa ga vodila po placu, probala ga udomiti ili čak i prodati kao čistokrvnog (nije bio). Uvjerila jedan bračni par, uzeli ga, a kad su skužili da je samo mješanac, odvezli ga daleko i pustili.
Dobro, pa je bilo proljeće.
Otkad ga je, kako se to kaže, dopala ulica, Rudi je tumarao kvartovima, dok nije našao ovaj. Svidio mu se mirno, nema agresivnih pasa, ni stalnih napada.
Pa je povremeno gledao klince po igralištu i mislio na Luku.
Maštario je možda da ga jednom opet sretne. I da opet bude nečiji. Normalan pas.
To se nije dogodilo. I par dana prije, Rudi je shvatio da ga ljudi više ne žele oko kuće. Jedna žena ga je gađala kamenjem, drugi su psovali. Počeo se sam micati nije htio nikome biti na teret.
Sad, nakon što je sve izgubio, leži iscrpljen na snijegu, pregladnio, smrzava se, i gleda lika sa cigaretom s kraja bloka. Ma neće ti taj pomoći pomislio je Rudi. Dovršit će cigaretu, pa će otići.
*****
Marko je ugasio cigaretu, došao do kontejnera da ju baci (odgoj takav mama mu uvijek govorila, spremi svoje smeće). Tada, u dvorište ulijeće auto. Pomislio je, možda je to Matein tata, i ukočio se, pa još brže produžio prema praznom terenu.
Najprije je zaboravio na psa, ali brzo se sjetio dok je prolazio kraj njega.
Nemoj da zalaje molio se Marko u sebi, da ne postane centar pažnje.
A pas ni glasa. Ni da se osvrne na njega. Samo leži, skoro da je nestao.
Ej, stari, jesi dobro? dozvao ga je Marko.
Pas ni ne miče.
Marko priđe bliže, pa još bliže, i vidi da pas ne pokazuje nikakav znak života, ali prisloni ruku na njega i skuži diše, jedva, ali diše. Skroz je ukočen.
Ako ga ne maknem s ovog leda, neće dočekat jutro prolazi mu kroz glavu.
I odluči uzme ga u naručje i krene prema zgradi.
Planirao je ući u koji ulaz, stati pored radijatora i zvat taxi za najbližu dežurnu veterinu.
Ali svi ulazi na šifru. Odlazi do iduće zgrade. Telefonski mu par puta vibrira u džepu, ali ne može se javiti, ruke su mu pune.
Kraj Mateinog prozora zastane na sekundu, pogleda gore mogao bi tražit Mateinu pomoć. Ali roditelji Sto posto bi odlijepili da dovede polumrtvog psa.
Onda kad je mislio da nema više ni izlaza, u dvorište ulijeće crni skupi auto, upale mu farove skoro u lice, stane i vozač otvara vrata.
Dečko, što je? Trebaš pomoć?
Ma, pas je tu na snijegu, smrzava se Znate neku veterinu koja radi cijelu noć?
Tu blizu? Teško zamišljeno reče vozač. Znam jednu, nije daleko. Imam prijatelja tamo. Uskoci sa psom vozim vas.
Stvarno, vi bi nas vozili?! čudi se Marko.
Pa što? Život je život. Uđi, nemamo vremena.
Marku nije trebala dvaput. Sjeli su na zadnje sjedalo, čovjek je već vozio.
Usput, vozač nazove nekoga:
Ej, kćeri, imam neplanirano nešto, kasnit ću. Objasnit ću kasnije. Koga? Ne, nisam ga sreo. Nema ga još? Javi mu se na mobitel. Ne znam ga po izgledu. Ako ga vidim, zovem te naginje glavu prema retrovizoru, usput gleda Marka i psa.
Zbog mene sad kasnite? pita Marko.
Ma, nema veze, bitno da je psu bolje. Diše još?
Samo slabo, jedva
Super. Sad ćemo to riješit.
Deset minuta poslije Marko je s Rudijem u čekaonici dežurne veterine. Vozač je svog frenda u klinici upozorio, pa su primili psa odmah, van svake liste.
Rudija su preuzeli, nestali s njim u ordinaciji.
Marko sjeda, pogleda mobitel more propuštenih. Poruka od Matee: Marko, gdje si? Jesi okej? Došlo mu je objasniti sve, ali nije mogao.
Sad je brinuo samo za psa.
Čak je zaboravio zahvaliti vozaču na prijevozu.
Istrčao je van pogledat, možda je čovjek još tu, ali auta više nije bilo.
Vratio se unutra i sjedio tako, čekajući. Već je znao ako pas preživi, mogao bi ga uzeti k sebi doma. Ma makar i Matea da ga poslije otkači, imat će barem nešto nekog.
*****
Prošlo je sigurno i četrdeset minuta, a vrata od ordinacije još zatvorena.
Onda, kad ni od kuda, oko pulta u čekaonici galama. Marko se okrene i Matea! Iza nje žena, i ne bi pogodio čovjek s autom iz dvorišta.
Kad ga je čovjek skužio, nasmiješio se do uha.
Znao sam da ga zateknem tu, kćeri. Samo brine za psa nasmije se Matać.
Marko je odmah skužio da su to Mateini roditelji. Malo se zbunio.
Zašto se nisi javio? Brinula sam! rekla je Matea.
Oprosti, Matea Mislio sam da tvoji ne bi voljeli da dovedem doma polumrtvu lutalicu.
Ma što si naivan! Imam tri mačke koje je mama dovukla s ulice.
Ozbiljno?
Da, ozbiljno.
Prišli su i roditelji. Dogodilo se to napokon upoznavanje.
Matić promrmlja, stisne mu ruku: Eto, upoznali smo se
Znate što, Marko, kaže Vedrana, pošteno ste postupili. To je stvarno gesta. Trebali ste ga odmah kod nas povest. Nadam se da će pesonja preživjeti.
Živit će, javlja se veterinar, provirio kroz vrata. Bit će dobro!
Istog dana smjeli su povesti Rudija kući. Povratio se, sad ga samo treba maziti. I voljeti.
Vidiš, ljubav stvarno čuda čini, smije se veterinar.
Marko bi išao doma, ali Matea i njezini ga nagovore da povedu psa kod njih tri ulične mačke bit će mu najbolja terapija, a treba i proslaviti spašavanje, a i upoznavanje!
Tako, dok Rudi prvi put nakon dugo vremena spava na toplom, na kauču, okružen mačkama, Marko sjedi u kuhinji, priča i smije se s Mateinima. I skužio je nije ih se trebao bojati. Skroz normalni, dobri ljudi. Baš pravi.
Par dana kasnije, Rudi je već hodao s Markom do parka. Odluka vodi ga doma.
A ti mene ne bi slučajno poveo? nasmiješi se Matea dolazeći s torbom.
Kako misliš tebe?
Ozbiljno pitam! Tata i mama su mi rekli da doma spavam samo ako rodim unuke.
Štaaa? u šoku Marko.
Mama veli da treba povećat broj Hrvata, strategija nataliteta! Šalim se, naravno ali, valjda je vrijeme.
Marko prasne u smijeh, Matea za njim. A Rudi maše repom, još ni ne kuži sve al osjeća, nešto lijepo se događa.
I eto ti, tak se mi upoznasmoMarko zastane, pogleda Mateu u oči i nasmije se, onako iskreno, iz dubine srca. Nikad nije mislio da će jedan lutalica, večera kod stručnjaka i pola kilograma hrabrosti otvoriti novo poglavlje u njegovu životu.
Tada, prvi put, nije se osjećao manje vrijednim.
Sad je znao svatko je netko, makar bio samo dečko što popravlja računala, ili izgubljeni pas s ulice. Bitno je što radiš kad trebaš biti Čovjek.
Tog su popodneva krenuli zajedno kući, Marko i Matea, držeći se za ruke. Rudi je veselo trčkarao, a snijeg se s lampi lagano topio pod proljetnim suncem.
Sve se posložilo.
A možda, baš zato što je jednom poslušao srce, život mu je iznenada i bez buke otvorio vrata kamo nije nikada mislio da će moći ući.
I od tada, kad su god zastali pred nekom novom preprekom, Marko bi se sjetio toga dana i šapnuo sebi: Samo napravi korak.
Nikad ne znaš možda te, iza sljedećeg kuta, čeka najbolji početak tvog života.
