U sporednom vagonu noćnog vlaka, na donjem bočnom sjedalu, sjedila je gotovo bebamlada djevojka i tiho gledala kroz prozorsko staklo. Djevojku su zvali Lada, prije tjedan dana joj je bila osamnaest, i upravo je putovala do bake Kate. Tek sada, kada je sve presjedanje ostalo iza nje i vlak će za tri dana dovesti Ladu pravo u Split, u ulicu na kojoj baka živi, djevojka je prvi put na cijelom putu osjetila pravi strah. Što ako baka Kate više ne živi? Što ako je uopće iznenada nestala? Kad je Lada žurbalo napuštala maminu sobu, nije se ni zapitala o tome.
***
1995.godina. Sutra će Ladiči biti šest godina. Ali lijepu lutku u bijelom, nabranom haljinom i sjajnim perlama u kosi, koju je djevojčica nazvala Liza, naravno, neće dobiti. Previše je skupa za tebe, rekla je majka, a i uskoro ćeš ići u školu, koje lutke? Ladičino tiho pletješe suze, dok se tata i mama opet svađaju u kuhinji oko novca odnosno oko njemu nepostojanja. Baka Kate sjedi na krevetu, miluje Ladičinu glavu i teško uzdiše.
Sutra, kad se Lada vrati iz vrtića, baka joj podari veliku kutiju, upletu crvenom mašnom. Djevojčica odveže mašnu, otvori poklopac, a srce joj na trenutak zastane, zatim brže kuca iz kutije ju je gledala Liza svojim plavim očima i dugim trepavicama. Te večeri majka je najprije prepirala s bakom, pa i s tatom, zbog te lutke. Ali Ladičina radost bila je bezgranična!
***
Gledajući prolazne krajolike kroz prozorsko staklo, Lada nevoljko se nasmijala sjećanjima; kao da je djetinjsku radost dvanaest godina staru probila kroz vrijeme i ponovno obavijala srca toplinom i mirom. Lada odjednom je nestala strah od nepoznatog. Naravno da je baka Kate živa! Naravno da živi u istom gradu, na istoj ulici, u trokatničnoj zgradi i u istom stanu, čiju je adresu izmamila od majke pod prijetnjom.
***
Lada nestrpljivo vija majku za ruku, uzvikujući da požuri kući. Liza me čeka, kaže, a baka je rekla da ćemo danas izraditi za Lizu pravu krevetić, jer svaka treba svoj krevetić čak i lutka. Majka se steže u ruke, a odavno stalno ljuti i vrišti na tatu što ne može zaraditi dovoljno kunama. Baka tada glasno zalupa u razgovor s Ladičom, ali i dalje čuje majčine riječi: Pravi muškarci nađu načine i brinu za obitelj! Konačno su stigli do zgrade. Lada izranja i trči u hodnik. Bako, bako! kuca rukom na vrata (prije zvona djevojka ne dođe), ja sam ja! Došla sam! Baka otvara i grli Ladu. Hajde, brzo pravimo Lizin krevetić, vuče djevojčicu u sobu.
***Čudno, pomisli Lada, još gledajući kroz prozor, dok se pred očima ne pojavljuju šume i polja, nego lutka u svom krevetiću. Prije dvanaest godina baka je za lutku izradila krevetić od kutije u kojoj je bila donesena. Šila je vrećicu u koju su zajedno ubacivali komadiće pjene i vune. Baka vješto je zašivala vrećicu i nastao je pravi madrac, savršeno uklopljen u kutiju.
Lada se nasmiješi, a zatim namrši. Ipak je čudno, tako jasno se sjećam lutke, njenog ležaja, i svih odijela koja je baka šila po mojoj molbi, a ne sjećam se bakeva lica. To se topi u bezličnu svijetlu pjenu. Tamnu kosu, uvijek upletu u čvor velikom smeđom ukosnicom, pamtim, ali lice ne. Težak uzdah ispunjava djevojku. Vježbala je pamćenje da prizove bakinu sliku, ali osim frizure i ruku ništa ne može izvući. Na lijevom zapešću, na prstenjaku, uvijek je bio tanak zlatni vjenčani prstenac, tada neprimjetan. A elegantni prsten s rubinom na srednjem prstu desne ruke jako joj se svidjelo u djetinjstvu. Sjeća se kako je baka govorila: Kad porasteš, ovo prstenac će ti biti moj dar, jer ti toliko znači. Tada je Lada željela što prije narasti, stalno je tražila da joj baka pokaže prsten. Baka bi se nasmijala, spustila prsten s prsta i pružila Ladičinu ruku. Svaki put je prsten bio prevelik za njene prste. Djevojko, idem spavati izrezala je glas žene nasuprot, izvući Ladu iz sjećanja. Lada se tresla i žurno skočila na gornju policu.
***Vrata njihovog stana otvorena su široko, mnoštvo nepoznatih ljudi. Svi su došli k ocu, koji leži u velikoj sobi s prekrivenim očima. Majka i baka plaču, a i Lada plače jer je otac umro. Ne razumije točno kako je umro, samo osjeća zajedničku bol. Nakon očevog sprovoda, majka i baka gotovo ne razgovaraju. Lada ne zna zašto je otac umro, ali u djetinjoj duši je išla kriva sumnja da je to majčina krivnja.
Dva ogromna kofera stoje u hodniku. Lada i majka odlaze. Baka plače. Lada također plače i obeća da će često dolaziti kod bake, jer joj se ne želi odvajati. Kad izlaze izvan praga, baka iznenada vrišti: Lado, zaboravili smo lutku! Trči u sobu, iznese veliki paket u kojem je, u svom krevetiću, sakrivena Liza pod dekicom, a iznad još jedan paket s cijelim asortimanom lutkininih odijela.
Hoću li ja uzeti vašu lutku? nasrka majka. Ja ću je sama nositi, iz svega očajnice vrišti Lada. Ti ćeš nositi paket s namirnicama, vrišti majka, otrgava Ladičinu ruku od paketa s lutkom i daje drugi, pun kobasica i peciva. Lada glasno plače.
Ne plači, unuko, pošaljem ti Lizu poštom, pokušava baka, a suze joj teku niz obraze. Lado, pošalji mi adresu, pošaljem lutku Vrata se zatvore. Pošalji adresu, Lado čuje Lada majčine suze i vrišti: Doći ću, baka, obećavam!
***
Lada se probudi, obriše lica mokra od suza. Vagonsko podnožje tiho škripi pod neprekidnim otkucavanjem kotača. Bako šapne Lada već putujem. Sad je shvatila da baka Kate nije poslala lutku zato što je bila zla i pohlepna, kako je majka pričala u djetinjstvu, već zato što nije znala kamo je poslati. Majka nikada nije obavijestila baku o novoj adresi, a lutku je zadržala jer mu je je dala svekrva. Kad je Lada bila mala, svakodnevno je pitala majku i tetu Goru je li došla njezina lutka. Kad i nije, naljutila se i krivila baku Katju da ju je varala i žalila. Lada tiho siđe s police i izađe u vrata vagona. Upali cigaretu. Lagano se ljuljajući uz ritam kotača, prelistava sjećanja na jedanaest godina života. Težina je stiskala dušu.
Mala Lada nije voljela tetu Goru, iako se smijala, grlila i darivala s početka, ali joj je sve izgledalo nerealno. Gora stalno kriča na majku, koju je Lada jako voljela. Mrzim! šapne Lada kroz zube, vadi novu cigaretu iz paketa. Teta Gora trgovala je šljivovicom, koju često puštala po noći u kuhinji, uprkos antialkoholnoj kampanji. Sama je pila samo po gutljaju za početak. Učila je majku životu, tražila joj mladiće Na kraju je majka sve više tonula u alkohol (vjerojatno je to bila njena posredna krivnja za otčevu smrt, pa je podizala raspoloženje po savjetu svoje majke). Kad je Lada išla u peti razred, teta Gora doživjela je moždani udar i preminula. Tada je majka Ladi potpuno izgubila razum. Pijanice, zabave do zore, gomile muškaraca. Lada je počela praviti probleme, pa ju je majka upisala u dječji dom.
Daljnja sjećanja su bila bolna. U domu nije bilo ništa dobro, a kad bi majka dolazila na vikend, ti dani nisu donosili radost. Lada je postala drska, bezbrižna, sve joj je bilo jedno. Nakon završetka doma morala se vratiti majci, koja je već bila alkoholizirana.
Nije jasno čime će završiti Ladičina priča, najvjerojatnije loše. No, prije dva tjedna sanjala je baku Katju, koju je zaboravila prije mnogo godina. U snu je baka tužno rekla: Ladi, pogledaj koliko sam novih odijela za Lizu šila. Zašto ne dolaziš igrati? Došla sam, bako, odgovorila Lada s radošću. I igrale su se mamicadijete, Lada je lagala lutku u krevetić, a baka je šila novo haljinu za Lizu. Ujutro se Lada probudila s nekom nejasnom bolom u grlu, kao da joj se čvor stiska, i istovremeno joj je bilo čudno žao, ali i tiho radostan, kao da se nešto dugo zaboravljeno vratilo.
Baka se snivala svake noći, a petog dana Ladičina psiha pukla je: probudila se ujutro, plakala je glasno, suzama i jezicima. Ako ti se sanja majka, znači da misli na tebe, nedostaje ti i sigurno će doći po tebe kući sjetile su se djevojke iz doma. Tada je Lada odlučila otići k baki, jer je želela vjerovati da je baku još uvijek voli i čeka.
U groznoj raspravi s opijenskom majkom otkopala adresu bake i otkrila razlog njihovog odlaska. Ja sam kriva za smrt tvog oca. Bacio sam ga u bande Nismo imali druge izbore, tako smo tada živjeli. Zato nisam mogla ostati s njegovom majkom i nisam ti poslala adresu. Oprosti, dušo izlivala je majka pijanih suza, štiteći boce šljivovice. Mrzim! vrišta Lada.
I sada Lada putuje ovim vlakom kroz tisuće kilometara, ustrašena. Boji se da baka više ne živi. Pokušava ne misliti na to, ali što se bliži krajnja stanica, to je strah veći.
***
Vlak se posljednji put protrese i stane. Lada izlazi na nepoznati kolodvor. Mogla bi uzeti taksi, ali novca koji je prikupila na sve moguće načine jedva ima. Pitajući prolaznike, usuka se u autobus koji treba voditi do tražene ulice. Stoji pred njom kuća koju ne prepoznaje, potpuno strana. Popne se na treći kat, srce joj ubrzano lupa, usta su joj suha. Sjeća se te teške, tamnoplave vrata s metalnom kvakom na koje treba pritisnuti. Drhtajućim prstom pritisne zvono. Tišina. Još jednom. Ni zvuka.
Naravno, baka vjerojatno više ne živi, možda uopće ne postoji, misli Lada, i suze joj prijete da izbiju. Bez razmišljanja, instinktivno otvori vrata. Ulazi u hodnik. Je li netko ovdje? zove preplavljen glasom. Maša? dopire iz druge sobe. Lada tiho prati zvuk.
U krevetu leži suha starica, pored stola stolica s lijekovima, tanjur i šalica. Tko ste? Nova sestra?Dolazim ti pomoći, draga bakice, i da ti pokažem da se nikada ne zaboravlja onaj tko voli i šije za svoje duše, šaptala je Lada, dok su joj suze još kapale po licu.
