13.listopa2023.g.
Danas sam se probudio s osjećajem da nešto ne valja. Marina, koju sam oženio prije četiri godine, sve više izgleda poput starice, a naš odnos je posve napao. Počelo je s sitnicama kako to obično biva.
Poslije posla primijetio sam kako mi Marina stalno ispušta oštre, gotovo otrovne primjedbe. Šale su joj postale zamke, svaka riječ mečala je više nego udarac. Svakim danom je njen stav sve lošiji, čak i kad smo na odmoru, nema zaustanka.
Izgledaš kao starica! izgovara dok gleda u mobitel K’o da su mi drugi supružnici žene, a ja imam neku stvrdnutu štrudlu!
Iza te riječi leže pravi bolovi. Marina radi u prodaji, posao joj krade lice, a ja joj sve to iznose. Bez obzira na to što zarađujem dvostruko od nje, ona mi ne dopušta da se opustim. Troši novac kako god poželi, ne pitajući nikoga: Gdje hoću, tamo trošim! Nema djece za koju bih nešto štedio!
Mi nismo sklopili vjenčani akt, ali živimo kao bračni par i ne žurimo s ceremonijom. Majka mog brata, Goranova mama, zove Marinu snahinjom i ona je nju smatra svekrvom. Ta svekrva je nepodnošljiva, stalno se miješa u naše poslove i najčešće se usmjerava na Marinu.
Naš dom je kuća u predgrađu Zagreba. Iako je grad blizu, kuća zahtijeva stalno održavanje. Često bih Marina tražila pomoć:
Jedva stižem, radim od jutra do mraka!
A ja što? odgovara Goran Ovo je tvoj dom, ti si gospodarica, ja sam ovdje po strani!
Zimi je snijeg zakopavao dvorište, dok Marina sama s lopatom čisti. Ljeti travnati rukavac zakriva prozore. Ponekad moramo unajmiti radnike, a onda Marina, uslijed posla, dovrši sve sama. Goran sjedi na kauču i povremeno pogledava napredak.
Sve je izdržavala, sve dok se dogodila posljednja kap. Nakon napornog radnog dana, umorna do te mjere da jedva hoda, zakoračila je u dućan po još kilograme. Ruke su joj boli od teške torbe.
Nadam se da ću je dočekati, zvala je, ali nije se javila. Dok je brisala znoj, čula je glazbu iz dvorišta.
Ostavivši vrećicu kod ograde, ušla je u kuću gdje je puštala glasna glazba. Unutra je rasplamsala se razburka odlučila je izreći sve što je skupljala.
Diskoteka je bila u punom jeku: glasna glazba, stakla drhte, stol je prepun zalogaja i jela koja je Marina pripremila unaprijed. Goran, ne obraćajući pažnju na suprugu, plesao je s nekom ženom koja je bila previše opijena i otkriveno odjevena.
Marina je tiho prišla do mikrofona i isključila glazbu.
Goran je s mutnim pogledom pitao:
Što radiš?
Htio sam te pitati! Što se događa? Tko je ta žena?
Društvo nastavi da pleše kao da se ništa ne događa.
Pa što je to? izgradi Goran Samo sam staru školsku prijateljicu sreo, eto. Ili ne mogu uživati u svom domu?
Ako se sjećaš, ti sam rekao da je to naš dom i da ti nemaš prava tu. Očisti sada, pošalji goste kući i onda ćemo razgovarati!
Neću! pokušao je ustati, ali ga je preplašila vlastita slabost.
Marina je već osjećala odvratnost prema njemu. On više nije bio muškarac u njezinim očima, nego teret. Živjela je s njim iz straha od samoće? Ne, više ne.
Uzela je ženu pod ruku i izbacila je kroz kapiju:
Vratite se kući!
Zatim se vratila van:
Hoćeš li otići ili ću ja?
Goran je slegnuo ramenima, uzeo salatu i bocu s vinom i, drhteći, krenuo prema izlazu.
Kad ti živite bez mene, zoveš me, dramatičarku! bacio je posljednji komentar.
O, ne! vikao je Goranova majka, držeći se za glavu Glava mi se raspada!
Mama, ne vrišti! Marina me je izbacila. Nije joj se svidjelo što je nisam dočekao lagao je sin, znajući da će ga ona braniti.
A što je to za dočekati? pitala je žena.
Ko zna! Stalno mi prigovara: nešto nije u redu, nešto nije. Dosta me napunila! Možda i ja umaram od posla? Misliš da mi je lako? I zašto bi trebao čistiti nečiji dom?
Točno! poduprla ga je majka Neka najprije registrira vlasništvo, podijeli udio, pa tek tada neka traži! Drži se kao važna! Da je ja dočekam! Ako je zdrava, neka se sama nosi!
Eto, rek’o sam mu! A ona se ljuti!
Neka se ljuti! Ne daj se! Ne trebaš joj popuštati! Oženila se pa će izdržati! Nije više djevojka da se buni!
Što sad radim? pitao je Goran, spuštajući glavu.
Strpi se, sine! savjetovala je majka Doći će sama, k’o slatka, i zatražit će povratak! Proći će tjedan u samoći, shvatit će što je učinila! A ti ne popuštaj kad se vrati, traži upis u knjigu. Inače će bez tebe!
Tako je majka podučavala sina kako da se nosi s Marinom. Goran je klimnuo glavom uz svaku riječ.
U pravu si, mama! Neću trpjeti njene kaprice! Tko je ona da mi naređuje? Nisam rob, ja sam odrasli muškarac! Vlastiti sam gospodar!
Slijedeći majčine upute, Goran je odlučio djelovati. Nije se javljao, nije telefonirao, čekao je točno sedam dana.
Samozna majka nije imala lakšu situaciju. Stalno ga je zahtijevala: Jedno učini, drugo. Kad se usprotivio, podsjetila ga je na stara dobra pravila odgoja udarila ga šakom po leđima:
Nisi kod žene, nego kod majke! Ako ne radiš, nećeš jesti ručak!
Jednostavno i bez oklevanja. Nije se smijala ni pokušavati raspravu.
Konačno, nakon tih sedam dana, Goran se pripremio za povratak:
Idem, mama! Vidjet ću kako joj je bez mene. Trebala bi se pitati i moliti da se vrati!
Idi, idi! Samo ne odustaj! Govori jasno vrati se pod vlastitim uvjetima!
Išao je iz kuće kao pobjednik, s podignutom bradom, ravnim leđima, odlučnim korakom.
Stigao je do kapije, zakoračio u dvorište i zastao.
Nešto nije bilo u redu.
Okrenuo se: dvorište je bilo uredno, travnjak izrezan po liniji, prozori blistali, cvjetnjaci podrezani, staze čiste, bez tragova divljih biljaka.
Sve oko njega bilo je živo, šareno i pažljivo uređeno.
Kapija je nova nije ona škripava, starija, već čvrsta i stabilna.
Uzeo je ključ, ali je shvatio da više ne odgovara. Stajao je trenutak, zatim odlučno ušao i zakucao na vrata.
Unutra su koraci utihnuli, zatim se vrata otvorila.
Ali to nije bila Marina koja je bila tmurna i s tamnim kolutima ispod očiju. Pred njim je stajala žena, svježa, nasmijana, s iskra u očima.
Mislio sam da si sama, da patite A ti bar bi mi se javila!
Zašto? nasmijala se Marina i naginula glavu u stranu.
Kako zašto? Muž cijelu tjedan ne dolazi, a ti bar nešto kažeš?
Nemam muža, odgovorila je mirno.
Odakle će se pojaviti? nasmijala se Marina Jedan je bio posjetitelj, ali nije uspio. S takvim nemoj se ni sjećati!
Goran se crvenio:
Znaš li da ćeš dobiti šamar i razgovor na drugi način! Ranije si trebala biti odgojena! Samo sam ti ludo žalio!
Zakoračio je naprijed, ali Marina se ni pomaknula.
Iz vrata je izašao visoki čovjek, stavio ruku na Marininu rame i čvrsto rekao:
Ej, momče, odlazi. I bolje da to učiniš mirno.
Tko je to? Ljubavnik? Dobro, ako ga pošalješ, oprostit ću ti i vratiti se! Obećavam da neću udariti! naglasio je Goran, osjećajući se velikodušno.
Zatim se dogodilo nešto čudno. Vremena se zamaknulo, a on je počeo trčati kao da ga proganjaju demoni! Iza njega netko ga je poticao u brzinu.
Marina je stajala na pragu i smijala se u suzama, gledajući kako njeni stariji brat i bivši partner izbijaju Goranovog iz dvorišta. Brat ga je gurnuo u kapiju, a potom zatvorio vrata.
Marinice, nemoj nikada više primati tog ludaka! Iskreno, ne razumijem kako si ga toliko podnosila!
Marina je duboko udahnula:
Glupost me je vodila. Mislim da će se nešto promijeniti.
Ne mijenjaju se, samo se zaledimo! Ako treba pomoć u kući zovi me, doći ću, pomoći ću. A ovom neka bude jasno da više ne smije dolaziti!
A ako ne shvati?
Objasnit ću mu još jednom namignuo je brat i zajedno s Marinom ušao u kuću.
U toj prostoriji već su gosti slušali cijelu scenu kroz prozor.
Što, slavljenice, nazdravimo za tebe!
Za slavljenicu! odzvonio je glas, a čaše su se razbile.
Marina se nasmiješila. Kakvo je to imati brata poput tog snažnog, brižnog i uvijek uz tebe.
**Pouka:** Ne dopusti da ti patnja i nepoštovanje učine robom. Ako preuzmeš kontrolu, čak i najteži dom može postati mjesto mira i samopoštovanja.
